Pustopoljinama zemaljskih sadržaja i ljudske psihe

petak, 03.02.2006.

Izvoz Dragojevića u materinu

Teško mi je o ovoj temi pisati bez teških osjećaja iz više razloga: prvo, nekom neobjašnjivom slučajnošću čitava ljudska povijest, sve ono što se dešavalo od kamenog doba naovamo, sve one zagonetke stvaranja prvih organskih molekula i prateće evolucije, sva ljudska djelatnost, napor da se taj lomljiv život održi, svi ratovi vođeni iz zaluđenosti apstraktnim idejama, svi izumi svih nauka svijeta su rezultirali društvenim uređenjem koje obilježavaju sasvim trivijalne ekonomske kupi-prodaj igre, sveopća čovjekova fascinacija posjedovanjem i razvijanje kulta egocentričnosti. Čini mi se da je ovaj posljednji koncept otišao toliko daleko da u ovom trenutku u «razvijenom» svijetu ima otprilike onoliko religija koliko i ljudi. Drugi razlog koji me često rastužuje jest taj da naši tobože razvijeni umovi nisu u stanju obavljati niti navedene trivijalnosti kako valja; pomućeni tezama o predodređenosti vlastitog uspjeha i uljuljkani u materijalnu sigurnost bez iskustva ijednog dana gladi, ti umovi najčešće propuštaju zbrojiti dva i dva i dobiti četiri; iako zaista, da bi ekonomija kao takva imala smisla, dva i dva bi morali dati pet, ili barem 4,2 u godinu dana kako bi tih pet posto zarade nadmašilo inflaciju.

Sjedio sam za jednim od neobično velikih okruglih stolova kristalne dvorane hotela Westin u društvu direktora vodećih hrvatskih proizvođača i distributera prehrambenih proizvoda koji su već puni sat trabunjali samo i jedino o poslu, utovarima, pretovarima, kvotama, modalitetima plaćanja i isporuke, kvaliteti robe. Bilo je gotovo ugodno u početku; čovjek se osjeti nekako sigurno u društvu koje u svojim redovima ima ovako stručne ljude koji znaju svoj posao. Međutim, nakon sat vremena u kojima se razgovor vrtio više-manje u zatvorenom krugu, bio sam sretan kad su nas konačno prekinuli predjelom. Ma što se ja nerviram i čemu taj osjećaj nelagode; Franjevci iz jednog sela dalmatinske zagore imaju krasnu izreku za ovakve prilike: «nama je dobro čak i kad je hrane puno», što znači da im je savjest mirna i u izobilju. Uz to, organizator večere nam je priuštio koncert Olivera Dragojevića što me posebno razveselilo, i već sam vidio razuzdanu atmosferu kad krene «Konobo moja», kad se svi zagrljeni kao braća počnemo lagano njihati supijanih pogleda i mrmljati riječi omiljenih pjesama, što bi u mojoj viziji imalo kulminirati penjanjem na stol s kravatom zavezanom oko čela, čašom uzburkanog Dingača u ruci i urlanjem:

«Kad te danas vidin da si s njim
ja od tuge za tren ostarim
I nebo je pogrišilo,
karte je promišalo,
od mene te odvelo
uzelo, dragaaaaaaaaaaa!...»

Takav razvoj događaja bi nadmašio sva moja očekivanja jer sam nekako predosjećao razmjere duhovne katastrofe koja se odigravala oko mene (pa i u meni, jer mi nekako nije bilo do skakanja na stol dok drugi glume gljive). Svi su, naime, mirno nastavljali jesti i kad bi pjesma završila, dok su političarima koji su prije desetak minuta držali govore živo pljeskali; i tu su razvidni prioriteti hrvatskog zoon politikon-a ili zoon economicus-a, kako hoćete i kako se već kaže: neophodna doza trećerazrednog politikantstva te obilna zakuska i apsolutno ignoriranje kulture u bilo kojem obliku, ili tek gotovo prijezirno odobravanje umjetnosti kao šarene kulise za duševnu bezličnost modernog hrvatskog biznismena.

A ja sam sve ovo počeo pisati jer sam im svojevremeno nudio, sasvim besplatno i sasvim bezuspješno, prijevode njihovih poslovnih ponuda i kataloga na ruski, dogovaranje sastanaka s velikim distributerima prehrambenih proizvoda u Petrogradu i Moskvi, popust na najam štanda na Prodexpo sajmu u Moskvi. S druge strane, ruski trgovinski ataše radi presedan u gospodarskoj diplomaciji i poziva hrvatske firme na izvoz u Rusiju, jer je i njemu jasno da Hrvatska ne može iz Rusije uvoziti sedam puta veću vrijednost nego što izvozi; nešto će otići u materinu prije ili kasnije. I niti to nije dovoljno da se itko od te ekipe mrdne s guzice i potroši tisuću eura na put u Moskvu kako bi odradili već dogovorene sastanke s besplatnim prevoditeljima, s ljudima čije firme tamo rade desetine milijuna eura prometa i čekaju ih, gotovo im se nadaju, a ovi ne dolaze. Na poslu sam umalo najebao kad su me uhvatili da nagovaram hrvatske izvoznike na sajmove u Chicago-u i Moskvi, što me natjeralo da se zamislim koji kurac se ja tu zajebavam kad se naši veliki manageri ne žele pomaknuti s mjesta na kojem im je, uostalom, dobro; sjede, žderu, potiho prde u postavljene stolice i ne shvaćaju, ali uopće ne shvaćaju, da u stvari prodaju istu robu jedan drugom: eto, za stolom oko mene sjedi ekipa iz AWT-a, Kuhne&Nagela i Metroa: AWT je uvezao, Kuhne&Nagel prevezao, a Metro prodao; krug se zatvara time što su djelatnici AWT-a i K&N-a dodane vrijednosti koje su stvorili u vidu plaća ovog vikenda potrošili u Metrou. I imam ja tu puno više za reći, o tome kako to sve nije samo posao već i nekakva nova iskustva, drugi ljudi, zemlje, avantura, ali sad idem doma.

A jadan Dragojević se na kraju večeri tužno napio.

- 09:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>