Pustopoljinama zemaljskih sadržaja i ljudske psihe

Aleksandar Solženjicin je još živ. Nakon 2. svjetskog rata u kojem je bio izviđač, nakon 8 godina kazamata u kojeg su ga poslali 1945, nakon tumora od kojeg je skoro krepao, nakon života u egzilu unutar Rusije (Rusija je vjerojatno jedina zemlja u kojoj možete biti u egzilu unutar njenih granica), nakon Nobelove nagrade 1970, progonstva 1974 i povratka u Rusiju 1994, njegov glas je moguće čuti u dokumentarnoj seriji na programu NTV. Nakon sve te muke iz tisuću i "Jednog dana u životu Ivana Denisoviča" i "Arhipelaga Gulag", stari je još imao jaja da piše nekakva pisma vođama tadašnjeg Sovjetskog Saveza, da se buni i joguni, iako ga je od likvidacije možda dijelila tek čašica dobrog raspoloženja nekakvog visokog časnika KGBa. Ja bih strašno volio popričati s Aleksandrom Isaevičem, onako, ljudski. Ne bismo pričali o patnjama koje ljudi nanose jedni drugima; to je sve shvaćeno, prihvaćeno i gotovo passé kao tema. Sve je to ionako bilo, i vjerojatno će biti opet, bez obzira na svo moraliziranje svijeta: Tolstoj je, eto, čvrsto vjerovao u čovjekov osjećaj za moral, Dostojevski ga je smatrao preslabim i gotovo nevrijednim pažnje, a ljudsko stremljenje nekakvoj duhovnosti koja bi nadmašila sasvim fizičke patnje je za njega bilo upravo neprimjereno - "postoji li uopće biće koje ima pravo to sve oprostiti... je li moguće graditi hramove bogovima ako je makar u jednoj njihovoj cigli sadržana patnja makar i jednog nevinog bića?..." (Ivan Karamazov).

U takvom raspoloženju odem u kantinu po ručak, kad tamo ludi kuhar iz sveg glasa urla nešto kao "Ajme malaaaaa što mi nisi dalaaaaaaaa", cura na blagajni se križa a mlada, mlada kuharica mi namiguje u prolazu. I moram skrušeno priznati da sam u tom trenutku zaboravio na Solženjicina.