Reci zbogom smrti...reci zdravo vječnosti i živi za svaki svoj dah...

Draga ljubavi jedina
S koje si planete?
Dopusti mi da malo i ja
S tobom budem dijete

Ajde daj mi jedan đir u svom svemirskom brodu
Da vidim tu zvijezdu s koje dolaziš ti
Kad budem u stanju da ti shvatim putanju
Bit ću mjesec tvoj i suputnik

Draga ljubavi jedina
S koje si planete?
Dopusti mi da malo i ja
S tobom budem dijete

Ajde daj mi jedan đir u svome svemirskom brodu
Da promolim glavu malo iznad ozona
Gore gdje ti nisi ti i gdje ja nisam ja
Mi ćemo možda i biti savršen par

Draga ljubavi jedina
S koje si planete?
Dopusti mi da malo i ja
S tobom budem dijete

Gore gdje ti nisi ti i gdje ja nisam ja
Mi ćemo možda i biti savršen par

Draga ljubavi jedina
S koje si planete?




Hmm...u subotu imam firmu...mmm...jedva čekam...bit će super...al meni to feštanje počinje već sutra...ipak 1.May...hehe...u petak se nastavlja...dojdeju k meni...a onda subota...luudilo...hehe...ma jedva čekam...misu bum nekak zdržala a onda pa posle...ludnica...pozzek & kissek...

Ei ljudeki…jučer ja bila na koncertu Hladnog piva…bilo je zakkon…luuddddooo…išle smo seka,moja kuma i ja f 19:15h pa f Paladin do 20:15h i onda je došla Valentina pa smo išle do parka…malo smo se šetale i smjestile malo dalje od pozornice…koncert je počel oko 21:10h i oni istrče i prva pjesma im je bila Carstvo pasea…zatim Kaže stari što nam fali i Ne volim te…a to su meni najbolje njihove pjesme…ma zakkon…započnu s mojim pjesmama…inače su mi njihove sve pjesme zakkon al te tri me nekak držidu f zadnje vreme…heh… onda su došle Tajana i Helena i onda smo se gubile, ma jednostavno bilo je super…za pamćenje… završilo je negdje oko 23h… onda smo se kuma,seka i ja još do 1h gubile po Čk-u… al nije nam baš nekaj bilo pa smo odlučile kaj pemo doma…

Čovjek je pronašao kukuljicu leptira... Jednog se dana malena rupica otvorila; sjedio je i gledao leptira nekoliko sati kako se bori i muči da prođe kroz tu malenu rupicu... Tada se učinilo da se prestao micati... Činilo se da je došao do kuda je mogao i više nije mogao dalje...

Tada mu je čovjek odlučio pomoći, uzeo je malene škarice i proširio otvor... Leptir je tada lagano izašao, ali imao je debelo tijelo i malena, kržljava krila...

Čovjek je nastavio gledati leptira jer je očekivao, da će svakoga trenutka, krila se povećati i moći će nositi veliko tijelo, koje će se smanjiti s vremenom...

Ništa se nije dogodilo... Štoviše, leptir je proveo ostatak života puzajući sa svojim debelim tijelom i kržljavim krilcima... Nikad nije uspio poletiti...

Što čovjek u svojoj brižnosti nije shvatio je da su tvrda kukuljica i veliki napor leptira kako bi prošao kroz maleni otvor bili prirodni način da se tekućina iz tijela prenese u njegova krila i tako mu omogući letenje...

Ponekad su borbe upravo ono što trebamo u životu... Da nam je priroda dozvolila da kročimo kroz život bez ikakvih problema, okržljala bi nas... Nebismo uspjeli biti snažni i nebismo se naučili boriti...

I nikada nebi poletjeli ...

Danas je četvrtak...
danas nije jučer...
danas se mostovi ruše...
danas carstva padaju...
danas gledam unaprijed...
danas gledam unazad...
danas nisam shvaćena...
danas sam umorna...
danas ću ostaviti za sutra...

Ljudi nisu bili svjesni da oni postoje… U sasvim normalnom gradu, među potpuno normalnim ljudima, živjeli su, neprimjetno, anđeli i zvijeri... Jedni su pomagali ljudima, a drugi su im otežavali život… Anđeli su iskazivali ljudima ljubav, pomoć, podršku, dok su ih zvijeri plašile, prijetile, uznemirivale, stvarale probleme… Ne zna se kako je moguće da zvijeri i anđeli žive zajedno, ali uistinu je tako bilo... Nisu se borili jedni protiv drugih... Oboje, i zvijeri i anđeli, u miru između sebe, trudili su se oko ljudi... Umjesto da jedni tjeraju druge iz grada, sav su svoj napor uložili djelujući u životima ljudi koji su, posljedično, bili uhvaćeni između jednih i drugih… S jedne strane, zvijeri su ih napadale, s druge, anđeli su im služili… Ljudi nisu znali da zvijeri i anđeli postoje, ali su im bile dobro poznate posljedice njihova djelovanja, i osjećaj straha i osjećaj mira, bolest i zdravlje, tuga i radost, mržnja i ljubav, očaj i nada… Ponekad bi zbog napada zvijeri pali u potpuni očaj, razljutili se na sugrađane ili nešto drugo, ali bi isto tako zahvaljujući anđelima osjetili ljubav i mir i s nadom u dobro gledali na život znajući da nisu sami i zaboravljeni…

Poneki anđeo ili zvijer bio je prisutan u skoro svakom trenutku nečijeg života, u svakoj emociji, u svakom iskustvu… Anđeli i zvijeri bili su slična bića… Nisu se mogli po gotovo ničem razlikovati jedni od drugih, osim po svom djelovanju... Anđeli su činili dobro, zvijeri zlo; po dobrim odnosno zlim djelima, moglo se je raspoznati tko stoji iza kojeg čina… Nejasno je zbog kojeg motiva su tako radili… Oboje su bili moćni, mogli su utjecati na život običnog čovjeka bez da to ovaj izravno primijeti i gotovo da su utječući na živote ljudi, oni određivali sudbinu ljudi… Donosili su sreću i nesreću, radost i žalost ljudima i gotovo samo o njima je ovisilo kako će ljudima u životu biti…

A ljudi nisu bili svjesni da postoje jer su upravo oni bili te zvijeri i anđeli jedni drugima…

Ima trenutaka u životu, kada nekoga želiš tako jako, da bi ga najradije otrgnuo iz sna i zagrlio ga…
Sanjaj, ono što bi želio sanjati; pođi tamo, gdje god želiš; budi, šta želiš biti,
jer imaš samo jedan život i samo jednu mogućnost, da stvoriš sve, što želiš stvoriti…
Da bi imao dovoljno sreće, da bi postao dobar, dovoljno mogućnosti, da bi postao jak,
dovoljno bola, da bi ostao čovjek, dovoljno vjere , da bi bio sretan…
Uvijek se stavi u kožu drugoga… Ako se loše osjećaš, onda se i taj drugi u njoj ne osjeća dobro…
Najsretniji ljudi nemaju obavezno svega u izobilju; oni iskoriste najbolje od svega što im se dogodi.
Sreća je za one, koji plaču; za one, koji trpe; za one , koji traže;i za one, koji pokušavaju;
samo oni cijene vrijednost ljudi, koji su se dotaknuli njihovih života…
Ljubav se začne sa osmjehom, raste sa poljupcima i završi se u suzama…
Svijetla budućnost se uvijek temelji na zaboravljanju prošlosti,
ne možeš sretno ići naprijed u životu, dok ne ostaviš iza sebe sve greške i razočarenja u prošlosti…
Kada si se rodio, plakao si svi oko tebe su se smijali…
Život živi tako, da umreš sa osmjehom i onda će svi oko tebe plakati…




I don't wanna close my eyes
I don't wanna fall asleep
'Cause I'd miss you, babe
And I don't wanna miss a thing
'Cause even when I dream of you
The sweetest dream will never do
I'd still miss you, babe
And I don't wanna miss a thing…

Na kiši stojiš ti…Stojiš i kisneš…Gledaš u mene svojim velikim očima…Nisam sigurna što mi želiš reći, nisam sigurna želiš li mi prići, ili samo stojiš i čekaš…
Tvoje usne polako se razdvojiše, rukom prođeš kroz mokru kosu, te se kapljice rasprše…
Traperice su ti razderane, krvariš…Da li plačeš?
Krećeš…Pokret ti je tako mekan…Ali, zašto sije sunce dok pada kiša? Zašto je srebrna…? Vidim svijetlost na nebu, čudna je…Zove me…Gledaš me…Zašto? Zašto ništa ne govoriš, samo hodaš prema meni i lomiš se…
Zašto ne odgovaraš?…Plačem, želim te zagrliti, ne mogu se pomaknuti, što je to? Pomozi mi…Prolaziš kraj mene, sjedaš na mokar pod, dodiruješ sjenu…Što ti je?
Tu sam…kraj tebe…ne gledaš me više…
« Dođi…» - govoriš…» Dođi mi opet nazad brzo…»
Ne razumijem…
« Naše vrijeme, nedostaje mi…Naši poljupci utisnuti su na mojim usnama…» - pričaš mi i bacaš crvenu ružu u bezdan…Što je to…» Ne boj se…Sada si gdje želiš biti…Nedostajem li ti?»
Hvata me strah…Što to pričaš…Želim te, boli me…Praznina u meni je…
Srebrna kiša te i dalje moči, ti se ne opireš…Razdvajaš usne, ljubiš me, otvaraš ruke, grliš me, diraš moje lice, diraš moje usne, smiješ se…» Oh, kako volim te…» - govoriš…Sretan si, ali, odlaziš…Opet odlaziš…Okrećeš se…» Ne zaboravi me»
O, živote moj, ne idi od mene…
Pogled skrenem prema dolje…Vidim dugu, ali kako? Vidim anđela, o moj Bože…
Kiša me dodiruje, lakše mi je…Otvaram usne, izgovaram « Volim te «…U svijetlu polako nestajem, čujem te kako govoriš, a nema te, zašto? Čujem kako plačeš, osjećam miris ruža i svijeće...
Plovim kroz nebo, letim iznad otoka, zelenila…Vidim plavi vodopad, zove me…Spuštam se…Biserno more, okružuje me…Ali ne, ja nisam na zemlji…Što je to?…Ne bojim se, dobro mi je…
«Ne boj se» - okrenem se, anđeo i vila rastvoriše krila, i odvedoše me pred sud Božji…Ne vjerujem, ja sam umrla…A ti tek sada plačeš za mnom, tek sada me trebaš i želiš…
Ali ja ne mogu bez tebe…Dođi i poljubi me, dođi i voli me…
Jer srebrna kiša anđela odavno je prestala…Dođi i oslobodi moju dušu…Dođi, zagrli me…
Ljubavi, trebam te...