Čovjek je pronašao kukuljicu leptira... Jednog se dana malena rupica otvorila; sjedio je i gledao leptira nekoliko sati kako se bori i muči da prođe kroz tu malenu rupicu... Tada se učinilo da se prestao micati... Činilo se da je došao do kuda je mogao i više nije mogao dalje...
Tada mu je čovjek odlučio pomoći, uzeo je malene škarice i proširio otvor... Leptir je tada lagano izašao, ali imao je debelo tijelo i malena, kržljava krila...
Čovjek je nastavio gledati leptira jer je očekivao, da će svakoga trenutka, krila se povećati i moći će nositi veliko tijelo, koje će se smanjiti s vremenom...
Ništa se nije dogodilo... Štoviše, leptir je proveo ostatak života puzajući sa svojim debelim tijelom i kržljavim krilcima... Nikad nije uspio poletiti...
Što čovjek u svojoj brižnosti nije shvatio je da su tvrda kukuljica i veliki napor leptira kako bi prošao kroz maleni otvor bili prirodni način da se tekućina iz tijela prenese u njegova krila i tako mu omogući letenje...
Ponekad su borbe upravo ono što trebamo u životu... Da nam je priroda dozvolila da kročimo kroz život bez ikakvih problema, okržljala bi nas... Nebismo uspjeli biti snažni i nebismo se naučili boriti...
I nikada nebi poletjeli ...
|