četvrtak, 10.01.2008.

...Ja sam samo sanjar,koji sanja o boljim danima...

Dok ležim u tišini svoje sobe, potresena svojim životnim iskustvima, u meni se prepire i bori tisuće nedefiniranih i bizarnih osjećaja koji teže izlasku iz tog kaosa...Osluškujem ritam svoga srca koje kao da će puknuti okruženo tom crnom paučinom...Ona ga izolira, ne da mu da opet voli, isto kao što ne dopušta da ga netko okruni svojom ljubavlju...Kako bi divno bilo kad bih uspjela ispoljiti sve te osjećaje, verbalizirati tu anarhiju mog duševnog života...Razmišljam o ljudima koji puni entuzijazma kroče kroz život, rušeći sve prepreke da dođu do cilja i njihovi životi mi se čine tako isprazni...Sve stvari i slike gube vrijednost i blijede, ljudi hodaju naokolo kao marionete nekog nadnaravnog gospodara, s tupim pogledom koji ne odaje ništa...Razdire i guši me pomisao da ljudi danas ne znaju čak niti voljeti i pitam se što se dogodilo? Dokle? Kako? Osjećam se tako samom i izdanom, bujica osjećaja me polagano ubija, a riječi ostaju zakopane negdje duboko u mojoj duši ostavljajući nezacjeljive i bolne ožiljke...Neki ljudi pak, imaju veoma bogat rječnik i jaku moć izražavanja pa svoju tugu ispoljavaju pišući i otvoreno pričajući o svom unutarnjem stanju, koje uspiju donekle slikovito prikazati...Kažem donekle jer smatram da se osjećaji nikad u potpunosti ne mogu verbalizirati...Drugi pak, zbog ponosa kriju svoju bol i tugu, a iza hladnog i arogantnog lica krije se krhko, slomljeno i uplašeno stvorenje koje vapi za pomoć, ali njegov glas ne dopire nikud, jer veći dio njega čvrsto drži do principa, a u suštini teži k otvaranju svoje duše...Produkt svih mojih osjećaja nisu bile riječi, jer se smatram jednom od onih koji to ne mogu, ali jedna hladna suza polagano klizeći niz moje lice ulijela mi je nadu i pokazala da sam ipak samo čovjek...

Image Hosted by ImageShack.us


17:06 | Komentari (109) | On/Off |

<< Arhiva >>

0