Jednom davno, postojao je otok na kojemu su živjelii osjećaji: Sreća, Tuga, Znanje, i svi drugi, uključujući ljubav.
Jednoga je dana bilo rečeno da će otok biti potopljen, stoga su svi izgradili čamce i otišli. Osim ljubavi.
Ljubav je bila jedina koja je odlučila ostati. Ljubav je odlučila biti tu do zadnjeg trenutka.
Kada je otok skoro bio potopljen, Ljubav je zatražila pomoć.
Bogatstvo je prolazilo kraj Ljubavi u velikome čamcu. Ljubav reče,
"Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom ?"
Bogatstvo je odgovorilo, "Ne, ne mogu. Čamac mi je nakrcan zlatom i srebrom. Nema mjesta za tebe."
Ljubav je odlučila pitati Samodopadnost koja je isto tuda prolazila u predivnome čamcu.
"Samodopadnost, molim te pomozi mi !"
"Ne mogu ti pomoći, Ljubavi. Sva si mokra i mogla bi oštetiti moj brod," reče Samodopadnost.
Tuga je bila u blizinu stoga je Ljubav zapitala, "Tugo, idem s tobom."
"Oh... ljubavi, tako sam tužna da moram biti sama sa sobom !"
Sreća je prošla pored Ljubavi isto, ali bila je toliko sretna da uopće nije čula kad ju je Ljubav pozvala.
Odjednom, začuo se glas "Dođi Ljubav, ja ću te
povesti. " To je bio starosjedioc.
Tako blagoslovljena i presretna, Ljubav je zaboravila pitati gdje idu. Kada su stigli na suho tlo, starosjedioc je krenuo svojim putem.
Shvačajući koliko duguje starosjediocu,
Ljubav je zapitala Znanje, još jednog starosjedioca, "Tko mi je pomogao ?"
"To je bilo Vrijeme" reče Znanje.
"Vrijeme ?" upita ljubav. "Ali zašto mi je Vrijeme pomoglo ?"
Znanje se nasmijalo s dubokom mudrošću i odgovorilo,
"Zato što je jedino Vrijeme sposobno razumjeti koliko je ljubav zapravo vrijedna."
|