subota, 02.05.2015.
.....
Pala sam. Preko ruba po kojem sam hodala. Nema nazad. Ne mogu se podići jer sam se razbila u tisuću komada; nijedan nije bitan, a svaki mi život znači.
Bilo je pitanje vremena. Ili možda... je još uvijek pitanje vremena? Možda ovo još niti nije vrhunac, možda ću ga tek dočekati, ovdje, na podu. Jer boli još uvijek.
Zašto još uvijek boli?
Rekla sam ti toliko toga o sebi, a ti si uzeo moje riječi i bacio mi ih nazad u lice. Sada se smiju dok ležim ovdje. Smiju se meni, jer više nisu moje. A ja se ne mogu pomaknuti, ne mogu pobjeći, ne mogu se sakriti. Pronaći će me, one, i ti, i odvratan smijeh.
Proganjat će me zauvijek to što sam rekla. Mir... ta jedna jedina stvar koju sam tražila...a umjesto nje našla komade sebe u kaosu i rasulu.
Nema mira. Tko će mi oprostiti sve one riječi koje sam rekla? Tko će mi oprostiti sve one misli, svu onu ljutnju i svu onu oholost, zlobu i nadmoć koja me obuzimala? Tko će mi oprostiti, kad nikog više nema? Tko će me naći razbijenu na podu i tko će me prepoznati, kada ni mene više nema? Komadić po komadić, otkidala sam se i bacala, misleći da ću naći mir. Olako sam se davala, previše olako. Svi ti komadići, sve te riječi i misli... ne mogu se više složiti. Jer sam pala konačno preko tog ruba. Ali već sam bila razbijena. Riječi i misli držale su me zaljepljenom, i barem prividno cijelom.
Možda sam i mogla naći mir. Ali više nema tog možda.
I zato... još uvijek boli.
Objavljeno u 11:15 • Komentari (1) • Isprintaj • #