antifahooligan playground for hell

Nakon napornog dosađivnja, odvrati mama svojoj maloj kćerkici :''Gle malena, nemožeš imati i ovce i novce!'' ''Ali mogu mama! '' Brže bolje je ushićeno rekla, ''Ako imam novce, za pola tih novci ću kupiti ovce. A ako imam ovce, pola ću ih prodati, i za te ovce ću dobiti novce, i tako ću uvijek imati i ovce i novce!'' Mama ju je zagrlila i poljubila, znajući da će sama shvatiti da kad odraste, i shvati neke stvari, i to da život ne funkcionira baš tako.Lako. Ona i dalje tvrdi da može imati i ovce i novce.
No, prije par dana jedan njoj jako dragi prijatelj joj je rekao da je ljudsko srce premalo da bi moglo voljeti. I to je njoj naravno, na prvi pogled bilo neshvatljivo, jer je ona voljela svakoga tko bi se na neki način mogao nazvati dobar, i rijetko, ali zasluženo, nije voljela ljude, neke dotične, određeno nenormalne, njoj neprirodne...No, ako je to istina, kako onda objasniti neke stvari, ako ne ljubav?!
Nekako tužna, ali još uvijek s osmjehom na licu, hodala je doma i razmišljala...
U mislima se približavaju, stalno, riječima i pokretima, on tu samo za nju, ona samo za njega. U toj priči, u tom svijetu nitko drugi nije važan, a možda je trebao biti. Sreća, radost, i opet tuga. Tišina. Koju razbije jedan djelić stvarnosti, koja opet odjekuje kao prazan prostor u šarenilu svijeta. Trebali bi se smijati, plakati ili nešto skroz treće? Nešto van stvarnostii, van onoga nama pojmljivoga, van ovoga svijeta...Svaki dan.Tjedan.Godinama.Zajedno.To je ona ironija. No, psihički ostvarivo. Jer on je tu stalno. Ni djelić sekunde daleko, a opet u zbilji satima...Kao da su tu između opet mora i oceani, koji je nedaju nikome. A željeli bi. Dvije polovice istog svijeta bačene jedna daleko od druge. Zapravo ne toliko daleko...ali opet...To je puno. Slučajno, ili namjerno? Tko če znati, ako ne oni. Ali ni oni ne znaju. Veliko je srce. Ali ipak, možda ne dovoljno za tako veliku ljubav. Druge su prolazne, ali ova je tu.Traje, i ne prolazi.Ne odlazi nikuda.Tu je, i biti će zauvijek. Ona curi van, dok se unutra obnavlja, raste, i svakim trenutkom je sve veća...razara njezin svijet, sve dok ne pukne...i zauvijek ostane ovakva...izgubljena
To je nešto neodređeno, pisano bez smisla, ali opet duboku u sebi sakriva istinu, koja izaziva smješak na lice, i toplinu u srce i tijelo. Nekad boli jer nije tu, a nekad je sreća jer zna da postoji...
prijatelju

evo baš gledam ovu odvratnu kišurdaru vani, i sve je baš palo totalno...počevši sa raspoložženjem, koje je ono skroz u kurcu (barem moje)...ma šta če nam to...bašš je bilo lijepo ova dva dana, i onda je morala sve zasrat...glupa kišša (čakk gluplja i od smrdljivog snijega).I tako...ništa, al ono ama baš ništa mi se neda...i baš hoču ljeto, i lijepo, sunčano, toplo...vrijeme (BEZ snijega, i ostalih ružnih padalina)...i pula.Joj pula, evo baš ču stavit neke slike iz pule da se prisjetite (ili pogleedate) kako je bilo lijepo (jer se ja večine ne sječam)...al jošš malo i opet smo tu, na favoritu pred markketoooom...Ma sve to (pa poneklad i na sreču) prebrzo prolazi - mislim na vrijeme...pa bila sam u pelenama prije paaar godina (makar se ni tog nesječam...da fakat, zašto se obično ne sječamo prvih mjeseci(godina) života??!to je ful čudno...bash bi bilo guba sjećati se onog djela u maminom trbuhu, dok smo bezbrižno unutra bili nastanjeni i tak nam je bilo svejedno za cijeli svijet,i to vjerojatno jer uopšte nismo niti znali da postoji...) Malo previše nešto mislim u zadnje vrijeme.Al jebiga, i to se mora...pa tko će drugi...P.P

RITAM NEREDA
RIOT

Your life is very hard
your life is very poor
Go away and open the door
Turn around and ask yourself
What you doing in this town
Listen you must go down

C'mone kids in fight
for your right
we are stick together
Riot's everywhere
For your right
we wont fight

On the streets are many kids
just like me and you
Stick together
we have something to do
Burning streets burning town
Fire all around you now
C'mone kids
riot's on the streets.

Napisano crno na bijelom, još uvijek nezna šta.Al je gotovo.Zbunjenost je prevladala.Al je još uvijek zabavno, i dok je tako, može se.Ono šta te ne ubi, ojača te, a ono šta te ojača nemože ne biti zabavno (i bolno).Sjebano je sve to, al je gotovo...gotovo do sljedečeg...ma nemam pojma čega.Nečega.Gotovo do slijedeče lude i urnebesne spoznaje, koje nikad nisu upitne, samo je njihovo podrijetlo neshvatljivo, a nešto u njima čudno.Al što čudnije to bolje!Jer da nije čudno bilo bi obično, a obično je obično dosadno.Dosadno nam se ne sviđa, to nije dovoljno dobro za nas.Treba biti šta zanimljivije, šta zabavnije.Što gluplje, tuplje i luđe to bolje, tek toliko da nije obično.Al to je tu, uvijek među nama.Ta jedna doza idiotizma teče kroz nas kao alkohol kroz ? krv, i uvijek je tu za nove i uzbudljive podhvate, izazove, akcije...Petar Pan leti!E pa i mi smo djeca, vječna djeca, i mi čemo biti ludi.Letjet čemo kroz snove, kroz sunce i dotaknut zvjezde.Biti ćemo crtani junaci, čarobirat, živjeti u svijetu crtiča i bajki."ogledalo, ogledalce, gdje da odem, šta da radim?"Sanjaj.Mašti daj na volju da protumači svijet oko tebe i da ga prihvati u djelovima a druge promjeni.Kad shvatiš da su promjene bolje i potrebne, da nemože sve biti tako jednostavno monotono, prihvati se nekog posla i napravi sam neke promjene. Uzmi čarobni štapić u ruke i "čiribačiribu pretvori se u žabu", i za početak kreni s nečim jednostavnim, i prvog plavca šta ga vidiš na cesti pretvori u žabu krastaču (istina bog malo promotri tu prikazu i najtjeraj ju da ti zahvali na danoj ljepoti).I tako malo po malo, puno žaba, puno kreketanja i još više sranja.Vježba čini majstora!
San-java...sve može biti veselo i lijepoi zvjezde, i mjesec, i more i tako to...sve je dio naše mašte (i pomalo naukovanja).Uči da bi naučio, živi da bi živio, i sve radi zbog sebe.Tko učini više nego šta je ljudsko nije čovjek...Ma jebeš to sta svi okolo seru.Jer jedino istina može zabolit, a dok sipaju takva sranja (koja su možda za njih istina) jadni su i takvi če ostati.No, nečemo pasti na taj njihov kokošji nivo.Biti čemo pametni (koliko je u našim mogučnostima).Jer su oni zapravo oni obični, dosadni i tipični ljudi, u kojima nema zabave.Isprazni su, i imaju više kose na glavi nego pameti u glavi, a sunce im smeta čak i kad ga nema(ovo su samo činjenice).Al mi ih svejedno na neki način volimo (martama, šakama, pljuvačkom, a krv vrije, i kuha se dok jednom ne pukne i sve to odleti u zrak).Al je sve to opet neshvatljivo, nerazumljivo, a ipak je tu, među nama prisutno,živi,leti,diše,gmiže,pjeva,pleše i izvodi ostale svinjarije i pizdarije.P.P

Sliiikiiice od subote.iz Šupka od papilona i tako to malo okolo naokolo.a pank......evo nadam se da su sada svi sretni i zadovoljni!pozdrav