Mogu jedino urlati na mjesec

apsolutno prepijan
za stihove u dva ujutro.
previše očit da bi muljao.

nema sumnje,
previše je očigledna
u meni sjeta.
i previše sam razblažen,
emotivno spičkan,
da bi birao riječi.

previše zbunjen
da bi shvatio da je mjesec,
da to može mjesec.

treba mi to,
jebeno mi sad treba;
kao cigareta
osuđeniku na smrt.

treba mi,
treba svaka scena,
iz tajne predstave;
trebam svaki detalj iz te bajke,
da me održava,
fiksa mi dušu,
rajca srce.

jebeno je na kauču.
stol je leden,
nema gledanja…
a ja isto leden
kao pijana krepalina,
bazdim po vinu
i mrzim bespomoćnost.