|
Prvo bih vam htjela reći da ću vas sad neko vrijeme držati u neizvjesnosti  .  (To se ne odnosi na tebe, Petra. ti si već pročitala knjigu.)... nastavak ćete dobiti u petak ili subotu, a možda i kasnije... razmislit ću... hh... baš sam zla...  prava Rebelde  (buntovnica).... Evo, ostavljam vas da uživate.... Malo je duže poglavlje, ali ćete uživate... bar se nadam...  hehehehe.... uz ovaj dio nema pjesme pa slušajte što hoćete... ili isključite MP4....
P.S. Petra, Patricija, ostavite i vi poneki komm da znam da i dalje čitate... plzzz... bar napišite tu sam i stavite smajlića nakon svakog poglavlja... ili svakog drugog.
NASTAVAK 11 POGLAVLJA.....
„ Gle, ne može postojati privremeni prekid. Nikad za njega nisam čuo.“
„ Ja sam ga izmislila. Ali...“
„ Nema ali...“ prekinuo me. „ Ili prekida nema ili je zauvijek.“
„ Onda je zauvijek.“ Ljutito sam odgovorila.
„ Sad si se naljutila?“
„ Da. Samo sam dala prijedlog. Ne moraš ga popljuvat,“
„ Onda ćemo ovako. Neka bude prekid, ali samo da znaš, ja ću te čekati. U slučaju da se predomisliš.“
„ U redu. Ali ja želim da izađeš s nekim vanim. Možda se tebi netko svidi.“
Ben se glasno nasmijao.
„ U redu.“ Rekao je. „ Ali sama si kriva ako me izgubiš.“
Ovog puta smijeh je uhvatio mene.
„ Što se mene tiče, ako budem kriva za to, sama ću se prijaviti na policiju za taj užasni zločin koji sam učinila.“
Na trenutak je zavladala tišina.
„ Dakle, to je to.“ Prozborio je Ben. „ Gotovo je.“
„ Aha.“ Potvrdila sam. „ Žao mi je.“
„ Protiv nekih osjećaja se jednostavno ne može.“ Rekao je.
„ Znam. Hvala na razumijevanju. Sretno.“
„ Laku noć, Jess.“
„ Laku noć.“ Dodala sam i poklopila slušalicu.
Noć je bila mirna. Vjetar nije puhao, a jedina svjetlost koja je u tom trenutku obasjavala sobu bila je mjesečina. Pun mjesec nalazio se među tisućama malih zvijezda na predivnom tamno plavom nebu. Dianne je nešto mrmljala. Vjerovatno je govorila u snu. Jedine riječi koje sam uspjela prepoznati bile su super, kada i zašto. O čemu je sanjala nisam mogla ni pretpostaviti. Nisam joj rekla za prekid s Benom. To sam odlučila ostaviti za sutra.
Gledala sam u različite brojeve i stupnjeve na ploči. Bio je sat matematike. Prvi sat danas. Učili smo sinuse i cosinuse. Profesorica bi svaki čas na ploču napisala nešto novo. Izbrisala bi ovo, pa izmjenila ono. Totalno sam se bila izgubila. Nagnula sam glavu prema naprijed kako bih bolje pogledala slijedeći zadatak na ploči. Bilježnica mi je bila u totalnom kaosu. Matematika je bila jedini sat na kojem nismo koristili laptop. Neki brojevi bili su precrtani, neki zaokruženi. Ni sam Einstein se ne bi snašao u ovom kaosu.
Odjednom sam osjetila lagan udarac u glavu. Pogledala sam lijevo i na podu vidjela mali zeleni papirić.
Otvorila sam ga pazeći da me profesorica ne uhvati i počela čitati u sebi:
Jučer si dugo bila budna. Pogotovo nakon telefonskog razgovora. Mogu li znati zašto?
Dianne.
Uzela sam olovku u ruke i počela pisati na drugoj stranici.
Htjela sam ti reći jučer navečer, ali si spavala. Bilo mi te žao probuditi. Saznat ćeš pod velikim odmorom u blagavaonici.
Nije bilo uredno napisano. Više je izgledalo kao neki šrakopis jer nisam imala volju pisati još više pogotovo nakon svog prepisivanja s ploče.
Bacila sam papirić preko razreda do Dianne. Za razliku od mene spretno ga je ulovila rukama. Čim je pročitala moju poruku, pogledala me u oči i dvaput kimnula glavom.
Uskoro je zvonilo i za kraj sata. Za vrijeme malog odmora koji traje 5 minuta nisam stigla niti Dianne niti Kelly ispričati što se dogodilo. Tih pet minuta nam je dovoljno samo da odemo do ormarića, promjenimo knjige i vratimo se u učionicu.
Sat koji je slijedio bila je etika. Nauka o moralu koja istražuje smisao i ciljeve moralnih normi, osnovne kriterije za moralno vrjednovanje. Kompliciran predmet. Ali zanimljiv. Imali smo dobru profesoricu. Čak mislim i najbolju. Sat je toliko zanimljiv. Ona ima to nešto u sebi što je povezuje s učenicima. Kada god zatrebamo objašnjenje, ona će rado pomoći. Bez obzira na to koliko je puta zamolili. Kad je ona s nama, satovi brzo prolaze. Tako je prošao i ovaj. 45 minuta drugog sata prošlo je brzinom svjetlosti. Kao da sam na trenutak zaklopila oči, a kad bih ih opet otvorila zvonilo bi za kraj. Uzela sam knjige i otrčala do ormarića da što prije mogu stići do blagavaonice.
Blagavaonica je bila užasno velika. S lijeve strane nalazilo se 12 stolova. Po odjeći mogla sam zaključiti da su raspoređeni u grupice. Za stolom broj 1 sjedili su nogometaši, a za stolom broj 2 košarkaši. Slijedeća grupa bile su navijačice za stolom broj 5. Nije mi bilo jasno zašto tako daleko. Stol 7 pripadao je odbojkašicama, a stol broj 11 štreberima. Barem mislim da su to štreberi. Tko još čita knjigu, odnosno udžbenik za vrijeme pauze?
Ostali stolovi do broja 12 bili su zauzeti, pa, različitim osobama koje nisu tvorile nikakvu grupu. Moj stol, za kojim sam ja sjedila sa Dianne, Kelly, Hayley, Jakeom i Sebastianom bio je na desnoj strani. Stol broj 14. desna strana sadržavala je stolove od broja 13 do broja 24. Stol broj 16 pripadao je tzv. emo grupi. Skejteri su sjedili za stolom 17, a hip-hoperi za stolom broj 19. Zadnja „grupica“ bili su šminkeri, odnosno šminkerice. Mora i njih biti u školi. Njihov stol se nalazio na kraju. Broj 24. Nije bio kao i ostali stolovi. Bio je crvene boje sa zlatnim stolicama. Za mene, malo pretjerano.
Uzela sam pladanj i otišla po hranu. Na meniju su bile teriyaki okruglice od mesa s rižom i povrćem. Nije izgledalo previše ukusno, ali trebala sam i to probati.
Sjela sam za svoj stol i pričekala društvo.
Kad su napokon stigli spustili su tacne na stol i gledali u to kao da je to najgora hrana na svijetu.
„ Ne mislim to jesti.“ Rekla je Kelly.
„ Ni ja.“ Dodala je Dianne.
Ostatak društva je ipak prihvatio izazov i kušao hranu.
Nisam ih pogledala kako bih vidjela da li im se sviđa. Pogled mi je bio usmjeren na Dianne i Kelly.
„ No, želite li znati što je bilo?“ Upitala sam.
„ Naravno.“ Odgovorile su u isto vrijeme.
Uzela sam vilicu i pojela jedan zalogaj hrane. Nije bilo loše. Iako bi mi draže bilo da smo dobili pizzu.
Ispričala sam im cijelu priču o mom prekidu. Spomnula sam i moju novu ideju. Privremeni prekid. Kao i Benu, ideja im se nije svijela. Smatrale su da prekida ima ili nema. A kad bolje razmislim, imaju one i pravo.
Složile su se sa mnom oko prekida. Ne samo zato što je jednoj David brat, a drugoj najbolji prijatelj njenog dečka, već zato što misle da je bolje prekinuti s nekim, nego varati tu osobu. Iako ja Bena varala nisam.
Vratile samo se u učionicu na sat američke književnosti i cijeli sat ponovo slušale o Shakespeareu. Pitala sam se hoćemo li mi ikad preći na drugu temu.
Nakon književnosti imale smo i prvi sat tjelesnog. Cure su vježbale odbojku i skok u vis, dok su dečki radili pologon, a zatim se primili treniranja košarke.
Dvorana nije bila nešto velika. Manja nego što sam očekivala. Sadržavala je jednu manju prostorijicu u kojoj su se nalazile lopte i sva potrebna oprema, a ostatak dvorane bio je isti kao i u svakoj drugoj školi. Košarkaši koševi, golovi za mali nogomet, golovi za rukomet, karike i još mnogo toga. Mala prednost u ovoj dvorani bio je parket. Nov, lakiran, bez ijedne mrlje. Čula sam od cura da se nakon svakog sata parket čisti nekim posebnim strojem. To mi je i objasilo taj sjaj i očuvanost.
Nakon mukotrpnog sata vratile smo se u sobu. Dianne se prva otuširati, pa sam za to vrijeme otišla na MSN. Ulogirala sam se pod imenom J.J. jer mi je puno ime Jessica Joe. Malo ljudi je to znalo. To ime mi je jedino pisalo na rodnom listu. Pri upisu u školu nikda nisam koristila i ovo drugo ime. I jedno ime mi je dosta. Na MSN-u su kao i uvijek bile Cath i Jane. Čim sam vidjela njihova imena sjetila sam se koliko ih dugo nisam čula. Kako smo mi ipak poznate „male tračerice“ u mom, sada bivšem razredu, ispričala sam im sve događaje od posljednjeg dana kad smo se čule. Zadovoljne su jer sam bila iskrena prema Benu. Jer mu ipak nisam ništa zatajila i jer sam prekinula s njim kako ne bi ispalo da ga varam. Razgovarale smo 30 minuta, a onda sam se odlogirala i otišla pod topli tuš.
****
Mjesec dana kasnije
Prošao je i prvi mjesec u novoj školi. Jako sam zadovoljna. Istina je da mi užasno nedostaju Jane i Cath. Ah, pa pomalo i Ben. Ali ne više kao dečko. Više kao prijatelj. Eh, kad bi tu bio kraj. Zvala sam i roditelje koji su mislili doći za vikend, ali im nisam dopustila. Danas avionske karte nisu jeftine, a ionako se svaki tjedan dana čujemo telefonom. No barem nisam sama ovdje. Sprijateljila sam se s dosta ljudi u školi. Većina me sada zna. Svaki put kad prolazim pokraj nekog dobijem osmjeh, poslani poljubac ili nešto slično. Svo slobodno vrijeme ovih mjesec dana imala sam poprilično dobro društvo. Davida. Naš je odnos bio dvostruko bolji nego na početku s onim uvredama. Nismo bili u vezi. Nisam to željela. Bar ne još. Prvo sam željela samo vidjeti kako će se stvari odvijati. Čak sam se uspjela i suzdržati od poljubaca. Zadnji i jedini poljubac bio je onaj na plaži. Odlazila sam u kino s Davidom, a ponekad bi otišli i na piće, u šetnju ili na večeru u neki otmjeni restoran. Natalie je uglavnom bila zauzeta snimanjem novog filma, pa smo bili sami. Mjesec dana ju nisam viđala s Davidom. Nije mi rekao da su prekinuli, ali ju nisam niti vidjela od one večeri kad sam je upoznala.
Upravo je završio sat američke povijesti. Svi ti predsjednici i prve dame... Bla, bla, bla... Ionako nikada nisam voljela povijest. Bila ona američka, britanska, talijanska ili francuska... Jednostavno dosadno... A znam da nisam jedina koja tako misli...
„ Hej, čekao sam te.“
„ A zašto? Ako smijem pitati?“ upitala sam Davida koji je bio naslonjen na zid nasuprot moje učionice.
„ Pođi sa mnom.“ Rekao je i primio me za ruku te ludo počeo trčati hodnicima.
„ Uspori malo. Ne mogu toliko brzo trčati.“ Vikala sam.
No nije poslušao. I dalje me vukao sa sobom do neke male prostorije na kojoj je pisalo zabranjen ulaz učenicima.
„ Ne možemo ovdje ući.“ Rekla sam.
„ Ne, ali nitko ne gleda.“ Odgovorio je.
Otvorio je vrata i počeo trčati po stepenicama.
„ Hajde!“ viknuo je, „Požuri!“
Počela sam trčati za njim. Nisam imala pojma kamo vode te stepenice. Nikada do sada nisam niti vidjela ta vrata.
Stigli smo na krov škole.
„ Što radimo ovdje?“ upitala sam.
„ Razgovaramo.“ Odgovorio je s onim svojim prekrasnim osmijehom. Čim se nasmijao više nisam mogla disati, nisam mogla naći riječi, nisam uopće mogla progovoriti.
„ Jesi li dobro?“ upitao me zabrinutim glasom.
„ Da. Samo sam malo sam umorna.“
„ Sigurno ste radili Romea i Juliju.“
„ Ne još, ali budemo. Za zadaću moramo pogledati film.“
„ Mogu ga pogledati s tobom, ako želiš? Zna biti dosadan.“ Ljubazno se ponudio.
„ Ne treba. Neću ga ni pogledati. Čitala sam knjigu, pa mi je glupo gledati film.... Znaš što? Nije mi jasno zašto nakon mjesec dana mi i dalje radimo Shakespearea?“
„ Takva ti je profesorica. I ja sam je imao iz književnosti. Radit ćete o njemu barem 2 mjeseca, ako ne i više.“ David se polako domaknuo od mene i krenuo prema rubu krova.
„ A da mi jednostavno preskočimo ovu temu? Taj tip mi već ide na živce.“ Prekrižila sam ruke na prsima.
„ Ok. Ništa ti nije čudno na ovom krovu?“ upitao me.
„ Pa i nije.“ Slegnula sam ramenima.
Pogledala sam oko sebe. Na krovu nije bilo ničega. Samo se čula gomila glasova iz školskog dvorišta. Nisam razumijela čemu ono pitanje.
„Nema ništa na njemu. Krov kao i svaki drugi.“ Nastavila sam.
„ Imaš pravo. Na krovu nema ništa. A da pogledaš dolje?“ pokazao je prstom prema školskom dvorištu.
„ Ne želim.“ Odmahnula sam glavom. „Bojim se visine.“
„ Vjeruj mi, kad ovo vidiš, mislim da nećeš ni znati da si na krovu šesterokatnice.“
Trebalo mi je par sekundi da razmislim. Odlučila sam mu vjerovati. Pa neće te gurnuti, mislila sam.
Duboko sam udahnula i prišla rubu. Rukama sam se čvrsto primila za Davida i krajičkom oka pogledala dolje. Imao je pravo. Maknula sam ruke s njega i širom otvorila oči ne vjerujući što vidim dolje. Tijelo mi se potpuno ukočilo od šoka. Osjećala sam se kao da sanjam. Ali to nije bio san. Nisam mogla vjerovati svojim očima u to što gledam. Zar je to David stvarno učinio...
|
