06.02.2010.

"Jučer smo položili ispit zrelosti, večeras moramo položiti još jedan ispit. Učinit ćemo to hrabro. Još samo nekoliko minuta dijelilo nas je od života i smrti.
On te danas prvi put neće pozdraviti, a čeka te. Neće ti reći ni jedne riječi, a ostao ti je vjeran.
Nije primijetila, koračala je hrabro. Još samo dvije stepenice i bit će joj sve jasno.
...
Plakala je. Plakali smo svi, ali njezin plač je bio drugačiji."
...
"Ovaj je mladić u životu trebao učiniti velike stvari. A evo, tu si pred nama u onom istom odijelu bez života.
Otišao si tako mlad, a bio si prijatelj svima, uzor i naš ponos. Pred tobom je bio život koji nećeš više živjeti, budućnost koja se neće ostvariti.
Odlaziš i teško nam je. Voljeli smo te. Ostat ćeš u našem sjećanju, premda te više nema.
Plačemo nad tvojom sudbinom no mi je ne možemo zaustaviti. Volio si glazbu, ali više od svega volio si ljude.
Odlaziš, a sinoć nam se činilo da ćemo još dugo biti ponosni na tebe, još dugo ti pljeskati.
Zbogom i hvala ti."
...

...Minuta šutnje...


Lice su prekrile suze. Oci salju signal nemoci. Jos jedna u nizu serija odustajanja. Serija koja ne prestaje..
Teski koraci vuku se, jedan naprijed, unatrag dva.
Tesko se odvojiti od tog kreveta gdje lezis ti. Tesko se odvojiti od tih ociju koje su se sklopile zauvijek i otisle nekom drugom snu.
Ruku pod ruku, vuku je da krene prema tim vratima. Na njima je natpis: "Posljednje zbogom".
Jednom nogom, potrcala bi puna zanosa prema tim vratima, ocekujuci da ce mrtvo tijelo ustati iz oklopa smrti. Drugom nogom, zastaje, vuce se unazad s vremenom, kao da nije svjesna sto se desilo. Zeli pobjeci, ali ne moze.. Vodi je ruka jacega.
Srce bolno jeca, dusa samo sto ne vrisne. Tijelo je nemocno. Nista je vise ne slusa.
Pogledala je u nebo.
Anđeli su rasirili svoja krila, kao da cekaju nekog koga ce povest sa sobom. Tiho je sagnula glavu. Moli se da i nju uzmu zajedno s Njime. Moli nebo da zaplace sasvim tiho, kako bi se njezini koraci izbrisali, a ona otisla neprimjetno.
Pruza pogled i dalje visoko, ali plavo nebo i dalje salje negativan signal. Ovaj poziv nije za nju..
Sve blize teski koraci koracaju prema vratima smrti. Dosla je pred njih, na njima i dalje pise: "Last goodbye."
Posljednje zbogom, tebi. Moj vjeciti ponose, moja snago, moja zastito.
Pogled se ispruzio u tu hladnu prostoriju, okicenu cvijecem i svijecem koje tinjaju jos nekim malim plamenom. I one su na izmaku snaga.
Pozeljela je vrisnuti kada se sjetila tko ovdje lezi, a ima zatvorene oci i vise je ne gleda.
Onako, kao u snu, pitala je Boga, zasto joj je to ucinio?? Uzeo joj je ono najdraze sto je imala.
U Njemu je bila njezina cijela snaga, njezina volja, nada, vjeru. On je bio njezin ponos..
Boze, zasto si ga uzeo kada si znao koliko joj je jos potreban za zivot?? Toliko toga ju je trebao jos nauciti.
Prisla je blize..njegovom mrtvom tijelu.. Zagrlila ga je kao da ga posljednji put grli. Naslonila je glavu na njegovo srce. Ocekivala je da ce kucati zajedno s njezinim.. ali.. Razocarala se.. Od otkucaja nije osjetila nista.
Slomilo se sve u njoj.
U onom trenu sve je stalo, sve je zaplakalo.
Pozeljela je samo da se i njezina svijeca ugasi i da zaspe zajedno s Njime. Tada bi bila sretna.
Osudili su je na zivot bez Njega. Uzeli su joj ga iz ruku kao da nisu znali sto je znacio u njezinom zivotu.
Odvukli su je od mrtvog tijela, od Njega, iako su zaculi taj jecaj, taj krik, prosnju i molbu da ga ostave jer on nije otisao u drugi svijet, samo spava i cim zacuje njezin glas, probudit ce se.
Zatvorili su ga oklopom tame i nisu ga vise zeljeli otvarati.
U toj tami bio je samo jedan prozorcic koji je otkrivao njegovo lice koje je bilo vuklo na blagi osmijeh. Ali oci su i dalje bile zatvorene.
Gledala je kroz taj prozorcic, nije trepnula ni tren okom, cekala je da je pogleda.
Kako li je samo gorko plakala sto ga nije mogla probuditi.. Nije je cuo.
Nesvjesno je pogledala okolinu oko sebe. Oci kao da su bile uprte u nju. Nije shvacala sto se zapravo događa. Zasto je ljudi toliko gledaju i oplakuju?
Pomislila je.. Boze, sto to ima u ljudima tako tuzno? On nije umro. Zaspao je na tren..i taman kad ce svi misliti da treba poci, probudit ce se i poletjet cu mu u zagrljaj.
Opet jecaj.. Bolan krik...
Zacuo se zvuk.. Udarac nekog starog bubnja i tiha melodija trubaca.
Ovo je bio njezin kraj.. Njezina najslabija tocka..
Sva ona bezvezna uvjerenja i tihi saptaji na uho da se smiri, sve one ispruzene ruke koje su izrazavale zaljenje i sucut, u tom trenu nista vise nije znacilo.
Zasvirali su pjesmu koja je trubom pogodila ravno u srce...


"..negdje jos cuvam nesto za tebe
kad dođu jutra puna nevolje
i kad nam nista ne ide, pogledaj u mene...
..ako nas tuzne jutrom probude
i srce stisne se od nevolje,
ja cuvam nesto za tebe, pogledaj u mene...
..MOJ LIPI ANĐELE..."


Otrgnula se od tih zlih ruku koje su je drzale i potrcala prema tom tijelu koje su pospremili u taj oklop vjecnog odlaska.
Potrcala je u krilo onome sto je lezalo na tome.. Unutra su zatvorili jedan zivot, zivot koji je bio smisao njenog zivota, a sada su ga oduzeli i pokrili ga samo nekim veom bijelog cvijeca.
Ugasili su svijecu kao da za Njega svjetlost vise ne postoji. Kako ce joj prepoznati korake u tami??
Molila je nebo da ga vrati. Molila je anđele da ga spuste. Sve svece Bozje molila je za pomoc. Nije zeljela puno, zeljela je da ga vrate zivog.
Boze, zasto je nitko nije uslisao???
Opet su je primili i krenuli s njom u neku setnju. Ispred su i dalje vozili tijelo njenog anđela.
Njezine noge nisu vise bile u mogucnosti pratiti hod suparnika. Klecnule su na pod. Snaga je izmakla.. Nemoc ju je dotukla. Ali nije se predavala...
Digla se iz tog ponora i uporno kretala dalje. Pogled je bio uprt u sliku koju je nosila u ruci.
Stali su... Ispred sebe vidjela je samo mnostvo bijelih anđela koji su ga ispracivali na njegovom posljenjem putovanju u vjecnost.
...
Spustili su ga u tu crnu zemlju... Boze, zasto??
Osjecala se zarobljenom.. Vristala je, plakala, jecala, molila da ne cine to. Htjela se izmaknuti iz tih ruku koje su je drzale, ali nije uspjela..
Oduzeli joj su ga zauvijek!
Nije vise htjela pogledati ni u jedno lice jer su svi bili zlocesti, svi su bili izdajice koji su izdali Nju i Njega. Obecavali su joj da ce se vratiti, uvjeravali su je da jos nije otisao, a sada su ga spustili u taj hladni ponor... bilo je mracno, nije gorjela ni jedna svijeca.
Mnostvo bijelih latica ruza palo je na njegove odaje. Otisao je, a pratile su ga samo njezine suze nemocne.
Vise nije vidjela njegovo blago lice kroz onaj prozor jer je bio predaleko. Predaleko njezinom pogledom.. a nisu je pustili da i ona uđe unutra zajedno s njime.
Melodija trubaca opet je zapjevala... Bilo je receno "Hvala".


"..od svega ti srca hvala...!!"


Sto mu je mogla onda vise reci?? Samo jedno veliko hvala za sve divne godine koje je provela uz njega? Hvala za sve sto ju je naucio, sto ju je uveo u ovaj svijet? Hvala sto je bio i ostao njezin ponos i primjer kako treba zivjeti?
Hvala... Hvala.. A sto reci sada kada je otisao?
Kada ga vise nikada nece vidjeti?..
Kako docekati dan kada Njega vise nema u njezinom zivotu?
Posljednje zbogom?? Zasto?
Ostala je samo njegova sjena, u svakom kutu, za sva vremena. Bilo ga je lijepo imati, jos ljepse s njime zivjeti.
Boze, bilo je prerano da mu kaze zbogom. Trebao je jos mnogo toga dozvijeti. Ona s njime, on s njom..
Nisu joj dali ni jedan pravi razlog njegovog odlaska. Nisu joj dali ni jedno iskreno opravdanje. Tjesili su je nekim besmislicama, da je tako moralo biti!
Tko je tako htio? - sudbina? - ne vjeruje u nju.. Ne postoji.
Bog? - je li se to moze nazvati Bozjom voljom?
Cime da se tjesi? Koja je zapravo prava istina?? Zasto je morao otici upravo On? Zasto se njemu to desilo??
Ne zeli utjehu.. zeli istinu..
...
Polako gubi se, jos ne moze vjerovat da ga oko vise nikad nece ugledat, pa se pita u cemu je svrha uopce kad nas Bog uzima bas kako mu se hoce.
Nije mu rekla zbogom jer nije imala snage. Samo doviđenja.. jer srest ce se ponovo negdje.. Tada ce nastaviti sve sto nisu stigli uciniti u ovome zivotu.
Neka Ga cuvaju anđeli nebeski, a njoj nek daju snage prezivjet te dane...


"..A ona?
Na jastuku lezi.
U nebo gleda, sklapa ruke i suze skriva sto nisi s njom dok letis s anđelima."



..suza na dlanu..