petak, 08.06.2007.

Mora bit post danas, da ga ...

Nis... sam da kazem da sam sretan...
Mislim da sam opet poceo osjecati ono sto sam si vec po stoti puta rekao da necu...
nikad vise...
Ko onaj gavran...
Al... srce je jace od pameti. I osjecam... toplinu koja me zbunjuje
I konstantno mi je vruce...
Toliko da bih najradije zgulio sve sa sebe... Ovu ljudsku ljusturu... i odletio...
slobodan i sretan u visine...
Ali znam da bih oprzio krila... stoga necu... ostat cu ovdje... sutjeti i osjecati...
Na kraju krajeva, od ove prilike
koju sam dobio... prilike zvane zivot... ucinit cu nesto sto je vrijedno spomena...
nesto zbog ceg cu se pogledati u ogledalo
i s veseljem reci: "Bravo, stari, uspio si! Postigao si... ono nesto!"
Jer sve vrijedno spomena je neizrecivo... Pa cu
se samo nasmijesiti... i smijesit cu se... satima... mozda i danima...
I taj ce smijesak ostati... duboko u mom srcu, spremljen...
da ceka... i vreba onaj tren samoce, cemera i tuge kada ce mi biti potreban...
da mi kaze: "Ustani! Bori se! Prebrodit ces ti to!"
I onda opet... smijesiti se... i smijesiti...

Da ne bih zaboravio... SLIKA!

Image Hosted by ImageShack.us

Jos jedna pjesma:

OBLAK

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Ali oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on --krvareći ljepotu --
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.





| 00:15 | Komentari (2) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>