Vrli stari svijet

Moje ime je Matija Prahin, neki me znaju pod imenom Prah, neki pod imenom Ash, a samo vjerni pod imenom Ankah. No to je potpuno nevažno za cijelu priču koju vam želim velikodušno ispričati. Moj putopis temelji se na jednoj od glavnih ljudskih potreba: OBAVLJANJEM VELIKE NUŽDE.
U osnovnoj školi uvjeti za tako nešto nisu baš zavidni. Prvo- radno mjesto potpuno je neprikladno: uvijek fali ona probušena daska, a nikada nije ni bilo predviđeno mjesto za WC-papir, a četku ne moram niti spominjati. Osim radnog mjesta, važno je i radno okruženje. E, vidite ja sam odrastao u društvu koje je satkano od pažljivo odabranih pojedinaca – jednootvora. Možda zvuči neljudski ili karikirano, ali dokazat ću vam da sam u pravu. Prvo, jednootvori su bića koja uzimaju hranu i izbacuju izmet na istu šupljinu. Oni nikada ne idu na WC iz razloga koji mene tamo tjeraju. Oni tamo ne idu, jer se «izmeću» na usta. I zato kažem da su jednootvori. To je, vjerovali ili ne, išlo do tih granica da sam čim bih na WC-u proboravio duže od po njima dovoljne količine vremena da se obavi mala nužda, naišao na podsmjehivanje u razredu. No to i nije ono najgore. Jednom sam tako otišao na WC usred sata i nisam pustio vodu jer se kotlić zaglavio. Spustio sam dasku i pojurio nazad u učionicu, no to je već nadmašilo vrijeme koje je potrebno za obavljanje male nužde, tako da su svi odmah shvatili o čemu je riječ. Već idućeg odmora jedan od takvih pojedinaca ušao je u WC, gurnuo glavu u onu školjku na kojoj sam netom bio radio i zaderao se: «Matija ima proljev!». O neugodnosti ne moram ni govoriti, no samo da vam kažem, ja sam od tada bio dežurni krivac za svaki prdež u okolici Svete Nedelje. Sada slijedi nekoliko priča koje će slediti krv u žilama svima onima koji (prije nego napuštaju topli dom i udobnu kupaonicu) nisu obavili VELIKU NUŽDU. Strahujte!!!


SREĆA
Za mene je sreća stići na WC kad ti se sere. Ozbiljno! Otkad znam za sebe imam s time problema. Kao klinac uvijek sam jurio kući kakati. Kasnije, malo stariji išao sam doma kenjati, a danas srati. Ah, vremena se mijenjaju. Ljudi rastu- govna rastu. Znate, nikada nisam mogao u miru otići od kuće dalje od tri ulice (uvijek s rezervom brojeći korake) strahujući od toga hoće li me ili neće crijeva izdati i protjerati na WC. Čak i u trenucima kada sam sa sigurnošću znao da mi nije sila, čim bi se dovoljno udaljio od kuće (dovoljno da na knap stignem na WC), protjeralo bi me i morao sam se htio-ne htio (uglavnom htio) vratiti kući. Znalo mi se katkad dogoditi da se poigram s vremenom ili nadnaravnom silom koja drži moja crijeva kao kap vode na dlanu, pa ne krenuti kući na vrijeme, pa mi se znalo dogoditi da bih se «ispraznio» tik pred kućnim vratima ili još gore- pred WC školjkom.
Kao dokaz kako je prirodna potreba važnija i primarnija od same vjere u Boga jest moj neugodan (vrlo neugodan) doživljaj u crkvi. Dakle, pri obredu posvećenja Tijela Kristova svi vjernici u pravilu kleknu ili se barem poklone Kristu. Ja sam bio među onima vjernijima, pa sam kleknuo pred sam oltar i ispustio gromoglasan vojni poklič Svevišnjemu iz unutrašnjosti crijeva mojih. Amen.
No, osim trčanja kući na WC, bilo je i trčanja u kafiće. U okolici kuće posjetio sam gotovo sve kafiće (zapravo njihove WC-e) u Samoboru sam srao u Mlinu, u Orionu, u Tomu, u Fuliru, u Scout-u, u Necu, u Vandi, u Gradskoj Kavani, u Old Nicks pubu, u Fitness-aerobic centru, u Eri i u Miniju. Ovo u Miniju je bio posljednji izlet (ah, čovjek se treba malo kulturno obrazovati). Jednog poslijepodneva išao sam na dramsku u POU Samobor i pritislo me srat. Čeko ja, čeko, al više nisam mogo izdržat. Napokon izađem iz busa na kolodvoru i krenem prema POU. Na pola puta sam stao, okrenuo se oko sebe i ugledao Ga. Tako, sasvim neupadljivo, poput rajskih vrata stršao je ulaz u Njega na samom rubu glavne ceste. Oči su mi naglo žmirnule od svjetlosti koja je dopirala kroz njegove prozore, izbjegao sam dva-tri auta i dotaknuo ona dva montirana šanka koji stoje ispred njih… tih vrata koja me dijele od moje sreće, mojeg jedinog životnog spasa. Uhvatio sam onu vlažnu… sklisku… tešku kvaku i snažno ju pritisnuo prema dolje, a zatim me je ona čudesna svjetlost preplavila i progutala. Stajao sam tako, koju sekundu, dvije dok je polako curilo iz mene… Samo one dvije glupe konobarice zurile su u mene kao da gledaju osobu koja proživljava ubrzanu vremensku katarzu. Dvije kapi znoja, blijedo lice, deformiran izraz lica i gotovo nečujna molitva na samom vrhu usana bjesomučno se ponavljala: «Daj Bože da stignem, daj Bože da stignem…» Otpozdravih na već naučen pozdrav ograničenih konobarica i uputih se prema kraju lokala. Crvenilo zidova i sofa ometalo mi je pozornost s puta kojeg sam prevaljivao prema vlastitoj slobodi- posljednjim vratima na suprotnoj strani hodnika. Tada sam ih ugledao- zlatna, sudbonosno zjape čekajući samo mene. Poput usporenog filma, vrijeme je stalo, a ona kao da samo mene čekaju… gurnuo sam ih i sretno odahnuo ugledavši ju kako gola stoji u kabini i čeka samo mene. Bijela poput bjelokosti, sjajna poput bisera… Strgnuo sam sa sebe jaknu, pa jednu majicu, pa podignuo drugu majicu, pa otkopčao remen, a s nje je curio… zatim spustio hlače, pa gaće, a s nje je i dalje curilo. Curio je potok vode koji ostane uvijek nakon što se isprazni kotlić. Primila je moje guzove kao nijedna druga i primila moje… govno.
Tada… u tom trenutku shvatio sam da je čovjek u dva slučaja sam: Kada sere i kada umire. Ne pokušavajte to kombinirati- čak ni najbolji prijatelj ne može baš toliko podnijeti. Ako ste pomislili da je ovdje kraj, varate se! Postavlja se pitanje: Kako izaći sada iz tog WC-a? Ne znam. Mogu vam samo reći što sam ja uradio. Polako sam izašao iz prostorije u crveni separe, mrtav-hladan zatvorio vrata i krenuo prema izlazu. Taman kada je prva konobarica (ona bliža) prišla meni i krenula me upitati: Što ću popit, ja sam se okrenuo i u prazan fotelj glasno dobacio: Evo me začas!, zatim se okrenuo, izašao van, zazviždio kao da nekog dozivam i odmaglio.

666 999 (ZLO I NAOPAKO)
U ovoj priči saznat ćete malo mračniju stranu čisto prirodne pojave. Mislim, prdac. Zašto se običan prdac razlikuje od udara munje, štoviše, nije toliko ni opasan. Zašto je odlazak na veliku nuždu poput tornada koji je zahvatio poljski WC. Ja sam prilično degutantan u svemu ovome, ali smatram da se ljudi trebaju konačno osloboditi. Ima li što ljepše od dobrog «istovara», ima- još bolji «utovar». No, kažu: «U ustima med, u guzici jed.»
Imadosmo maturalnu večeru- vrlo pristojno, kulturno, ušminkano, i kako to već ide. Večeru smo dugo čekali- oko dva sata. Kad je stiglo predjelo- nestalo je u sekundi. Kad je stiglo glavno jelo- ja sam pojeo nešto manje od svih prisutnih zajedno (šala, zapravo, ako već želite znati- nisam pojeo niti jedan cijeli zagrebački šnicl), a pio još više. Uglavnom, plesasmo, dobro prodrmasmo sadržaje naših vjernih utroba. Bilo je povrataka, štuc-kaka, piš-cmaka i slično, no ono najgore tek slijedi. Kad smo stigli u Stari mlin, na sve one juice-votke koje sam popio, još sem si pridodal jenega kapučina, tak da sam osjetio (ili bolje reći osujetio) zapomaganja iznutra. I, tako krenusmo prema Necu (niš neobično), te sam tamo odlučio izbaciti malo, čist ono, da se zna da sam tu bio, i za neki način pozdrav od kvarta. No, moja crijeva, nepredvidiva, kao i obično, opet su me izdala (i to za šaku dreka! Bolje reći škaf dreka) i iza onog štreckavog u mom anusu sakrio se Proljevko Vodenić koji je samo čekao da mi naplati one juice-votke (koje su tako dobro sjele!). Tako da sam u Necu proboravio nešto duže, zatim kad smo došli u školu (pozdraviti se s učionicama) Proljevko se htio napraviti važan, pa je nagovorio Matiju da pod hitno «posudi» maramice (koje je kasnije uredno vratio, naravno) i otrči na WC. E, ali, tu priča ne završava! Jok ba! Nakon višeminutnog tiskanja, jaukanja i kukanja, Prolijevko se udostojio zatvoriti vrata i dopustiti Matiji da se uredno pozdravi s dvoranom. Na putu prema kolodvoru, Prolijevko je zacvilio: «Idemo u Mliiiin!», Matija je, naravno, odmag otkopčao sako i pripremio se već na ulazu u birc, te poljubio znak na vratima WC-a: «WC je u kvaru». Moli Matija Prolijevka: «De, nemoj, sad, pa gle u šta si me uvalio!», Prolijevko hladnokrvno odgovara: «Meni paše i Orion.», ništa, Matija, drž´ gaće, otrči u Orion i nastani se na jedno pola sata u zahodu (dosadilo mi je pisati WC) i konačno riješio svoje brige s obitelji Vodenić (zasad). I tako naša večerašnja priča završava. Djeco, ugodno sanjajte i bit će još ako Bog da (ili barem moja crijeva).