..::how did the cat get so fat::..

Jučer me iznenada nazvala frendica iz osnovne. Nije važno ime. Pozdravila je i pitali može li doć do meme. Za 10-ak minuta evo ti nje na vratima sa mitom u obliku čokolade i zahtjevom da joj napišem neki glupavi sastav za engleski, logično na engleskom. Zamislite čak me pokušala podmititi da lakše pristanem. I pristala sam, naravno-pre velika sam dobrica, lako popuštam (ne, nije kriva čokolada!) "Frendica" je nestala tako brzo kao što je i došla. Na odlasku je samo spomenula da sastav treba biti napisan do kraja praznika.

Da nisam pristala, na mene bi se okomilo nebo i zemlja jer bi ona svima rekla kako sam ja razmaženo derište koje misli samo na sebe i tako postala negativac. Inače, s njom se nisam čula ni vijdjela cijelu godinu. Ali ok. Problem je u tome što ljudi, umijesto jedne ruke što im pružiš, nasrću i na onu drugu. I tako uvijek. Zato postavljam pitanje-biti prijatelj ili ne?!

When angels DON`T deserve to die

Život je čudni stvor! Zapravo sami ga takvim stvaramo. Čovijek, uključujući i mene, misli da će uzimanjem droga ili opijanjem do besvjesti postići nešto više, da će zbog toga biti veći u očima drugih ljudi. Samo što je ta teorija malo, hm... pogrešna! Nemojte misliti da sam ja neka svetica i da vam držim neke propovjedi, i ja znam popiti-i to puno! Ali stvar je u tome da ja nisam svaki dan pijana i u komi zbog toga. Malo alkohola ili trave nikome ne škodi, problem je ako to preraste u ovisnost. Znam nekoliko super osoba koje su tako simpa i dobre da bi dali sve za tebe, ali su jednom probali trave i to ih je upropastilo pa su zaglibili još dublje. Ja mislim da nam ni jedno razočaranje u našem život ne daje pravo da ga oduzmemo, zbog toga jer je to jednostavno poklon koji nam je netko dao da ga imamo dok nas vrijeme ili sudbina ne pošalju u smrt.

Retardacija...

Danas sam skužila da sam društveno retardirana. Tj, imam jako malo prijatelja. I zato sam odlučila otvoriti blog. Mislim, znam puno ljudi, ali samo s nekima se družim. Po prirodi sam zatvorena (karakter-nemojte misliti nešto drugo!). Divim se ljudima koji čim nekog upoznaju mogu mu nešto povjeriti i takve stvari-meni su neki ljudi s kojima sam 8.g išla u osnovnu još uvijek nepoznanice, čisti misteriji! Možda je stvar u meni. Nekoliko puta sam shvatila da zapravo samo tražim najgore u ljudima. Nije baš da biram serijske ubojice za prijatelje, nego uspijem pronaći najgore u najboljim osobama- nemam pojma kako! Vjerojatno zbog toga i nemam dečka-ili je mršav, ili je debeo, onaj drugi pak nema ravan nos, a treći je glup. Po mom mišljenju idealni dečko ima dugu, smeđu, kovrčavu kosu, nije važno koja boja očiju, mora biti sportski građen i viši od mene. Treba imati poseban karakter, znate, da je totalno zagrijan za nešto, npr. glazbu, aute, stripove... Mora biti simpa, imati smisao za humor i treba uvijek biti spreman na bilo koju vrstu akcije. Bilo bi poželjno i da ne puši! Što mislite-da snizim standarde?!