Ne postoji prigodan način da se započne post o Partijaneru.
On je način sam po sebi.

Ne znam zašto sam toliko oduševljena činjenicom da smo se, nakon svega, i dalje sposobni družiti, gledati kao ljudska bića koja kao da nikad nisu proživjela sve ono što smo nas dvoje zajedno proživjeli... Ili je upravo suprotno – uzimamo u obzir ta iskustva i to je to što nam dopušta da se i dalje promatramo kao ljudska bića i poštujemo jedno drugoga, bez obzira na sve.
Na trenutak sam imala osjećaj kao da to sve nije ni prestalo. To što su se mnoge okolnosti u međuvremenu promijenile i što više ne visimo jedno drugome za vratom 24 sata na dan, ne znači da je nečemu došao kraj. Možda se odnos samo transformirao, poprimio drugačiji oblik. To što na površini izgleda kao periodični prekid kontakta, pa njegovo ponovno obnavljanje, zapravo je samo promjena oblika komunikacije između dvije osobe. I kad se ne čujemo, mi se čujemo. I kad se ne vidimo, mi se vidimo. I kad se sretnemo, znam da smo oboje znali da ćemo se sresti.

Takav se oblik odnosa ostvari jednom u životu. To što si dvije osobe nisu fizički blizu, ne znači da među njima ne postoji blizina ili, bolje rečeno, bliskost.

Možda tek sada po prvi put svjesno shvaćam što je zapravo ljubav prema nekoj osobi. To je odobravanje, prihvaćanje nečijeg postojanja bez obzira na to što ta osoba učinila ili rekla. To je promatranje osobe čistih očiju, umjesto kroz naočale prijašnjih iskustava. To je viđenje bića onakvim kakvo ono doista jest. I prihvaćanje istog.

Te dvije noći dale su mi potvrdu onoga što sam cijelo vrijeme osjećala, a nisam se usudila pitati. Jedan njegov ozbiljan pogled i klimanje glavom dali su mi odgovor na sve. Partijaner nikad nije bio osoba koja puno govori. On govori kroz tišinu. Sada opet znam da se vjerojatno nećemo čuti tjednima, možda i mjesecima. Ali kontakt se ne prekida. „Ja sam uvijek tu“, kroz zagrljaj je odgovorio na moje neizgovoreno pitanje dok je narančasta svjetlost pljuštala po površini vode u obliku kapi kiše.

Međutim, kad čarolija dođe svom kraju, spuštanje na Zemlju nije najugodnija stvar na svijetu. Sve je divno i šareno kad se gleda s visoka, kroz bijele oblake. S visine se ionako sve stvari doimaju tako malenima, gotovo kao da ne postoje. Tek nagli pad i snažan udarac o tlo nas mogu probuditi. Pad i buđenje su ono što doista boli.



Ja sam se probudila u dubokoj, mračnoj provaliji svoje podsvijesti. U tom silnom mraku imala sam dojam da je sve oko mene prazno. Ovdje nema ničega, vjerovala sam, sve što osjećam i mislim je „tamo gore“, na površini, poznato i jasno. Međutim, nešto me i dalje držalo „ovdje dolje“. Pa sam ostala sjediti u toj praznini. Negdje sam uočila tračak svjetlosti. Bio je to sitan, jedva vidljiv plamen vatre, toliko slab, pa ipak dovoljno snažan da nastavi gorjeti u hladnoći i tami ove provalije. Sama činjenica da plamen gori znači da ovdje nečega ima. Ima kisika. Posvetila sam plamenu svoju pažnju i on je počeo rasti. Uskoro se pretvorio u pravu pravcatu vatru čija se toplina širila provalijom. Svjetlost je počela obasjavati neke nejasne obrise oko sebe. Približila sam se vatri, njezina toplina me pekla, a obrisi su se postepeno pretvarali u oblike. Oblike kakve susrećem samo u svojim najgorim noćnim morama, i od kakvih bi svaka osoba sa zdravim razumom pobjegla bez razmišljanja. Vidjela sam sebe, zamotanu u plašt boli, očaja i neopraštanja. I vidjela sam njega. Ukočenog, udrvljenog, kako stoji iza metalnih rešetaka koje je sam načinio. Vatra je obasjavala njegove oči. Oči sjajne poput morskih bisera, duboke poput oceana. Moj plašt i njegove rešetke bili su ono jedino što nas je razdvajalo.

Vatra je jedino što može spaliti moj plašt i otopiti njegove rešetke. Ali nekako, svi se bojimo njezine vrućine. Ne želimo se opeći. Zato što već jednom jesmo. Već smo se jednom približili vatri i njezina toplina nas je toliko prepala, da smo se radije odlučili za život u hladnoći i tmini vlastite podsvijesti. Ali taj sitan plamen uvijek je tu i uvijek će biti. On strpljivo čeka našu pozornost, naš kisik da ga rasplamsa. Samo vatra može spaliti ono što je umjetno i dati novi život onome što je stvarno i vječno.

A to je Ljubav.

Hoćemo li se ikad usuditi plamen pretvoriti u požar? Hoćemo li ikad osvijetliti tminu i dopustiti ljubavi da ispliva na površinu? Ne znam.

Ali jedno znam.

Da imam priliku, bez razmišljanja bih pristala ponoviti našu priču, od početka do kraja. Ne, to nije ljubav.
To je ludo žensko.

Kao da se Zemlja od Sunca nikad rastala nije
Kao da ruže nikada uvenule nisu
Lice tvoje bijelo u noći još uvijek se smije
I srca naša još uvijek usklađeno dišu

Kao da prošlost nikad nije ni prošla
Kao da promjene nas snašle nisu
Na tvoj poziv opet spremno sam došla
I u ritmu muzike tijela nam opet se njišu

Tišina je ona čiji glas se najbolje čuje
Dok uspomene stare kroz tijela nam struje
Ostat ću s tobom cijelu noć budna
Jer ova priča vrijedna je truda

Kao da hladan snijeg nikad se otopio nije
Kao da život nikada završiti neće
Toplina tvog pogleda još uvijek me grije
I zajedno koračamo putevima sreće

Kao da priču svoju dovršili nismo
Kao da miris proljeća ispario nije
Ovaj ples tvome srcu je pismo
Pročitaj što u srcu mom se krije

I ne, ovo nije posljednji post koji posvećujem Partijaneru. Ovakva se muza pronalazi jednom u životu.
Hvala ti.