Dnevnik malog bonvivana

09.06.2012., subota

Kruha, vina i igara

Nije mi jasno kako sam se do sada uspjela ustezati od priče o hrani. Ili o igranju, bjesomučnom, upornom i djetinjem. Ili pak o ljudima s kojima to više puta tjedno imam sreću dijeliti. Večeras je u posjeti bila ekipa, što nije ništa neobično. Neobično je to da danas nismo ništa jeli! Ali smo zato pola zajednički provedenog vremena pričali o iću i piću, tko s više, tko s manje žara. Naravno, u maniri pravog bonvivana, moji doživljaji su uvijek malo kričaviji od drugih. Kao druga neobična pojava, nismo se ništa ni igrali. Uvijek se igraju briškula, trešeta, bela, jamb, pictionary, uno... samo da je igra. Vrlo anomalično iskustvo naoko mirne večeri u krugovima mojih prijatelja. Eh, baš mi je drago da sam se upustila u trkeljanje o nečemu što neopisivo volim, i shvatila ustvari da će ovaj blog biti najbolji odraz mojih misli, ako u njemu budem pisala o stvarima o kojima mogu govoriti sa žarom. I između svih stvari koje osjećam jakim, bitnim, lijepim i neopisivo dobrim na, ovoj ponekad sivkastoj planeti, su definitivno iće, piće i igra s dragim mi ljudima.

Za neke je hrana samo potreba, bez dodatnih obilježja, nešto što se mora u dato vrijeme svaki dan. Nekima je pak dano 6. osjetilo i za hranu, i zadovoljna sam što takvih ljudi oko mene ima mnogo. Onih koje ne dira što će pojesti - ne pitaju se jel dobro, jel vrhunski, jel ukusno, jel lijepo oku i lijepo nepcu - najiskrenije se bojim: "Zar ne osjećaš razliku između napoja i rajskog zalogaja?!" Onda shvatim da s tim ljudima mogu teško naći zajednički jezik - tvoj um i osjetila nisu otvoreni, mi ne možemo zajedno - iako uvijek, u maniri pravog gastronoma, pokušavam podučiti i ponuditi novo.

I tad krene priča u kojoj tražim suigrače: "Ajme nisam jela dobar roštilj.... uh, masu. Trebao bi nam izlet u istočnije krajeve... a kajmak...jooooooooooj!" - prosikćem kroz stisnutu čeljust. "Stari, zreli zlatiborski, žut k'o cekin, onako zrnat, pikantan da te bocka na jeziku. Ajme kad odem u Crnu Goru, pa njeguški steak, punjen njeguškim sirom i njeguškim pršutom... Eeeee! A dagnje dolje... Iiiii kamenice... pa ih se nasrčeš dok ti ne pozli skoro... Joj jbt, a baklave, kako ih tvoja stara dobro radi... E znaš, kad sam bila u Obersdorfu jela sam u nekom turskom restoranu s frendovima, pa sam probala onu s pistacijom - jebenica. A kad krene mesina, oni šiševi, pa salatice, pa lepinje... E, jesi probao kada žabe?... a puževe? Na Neretvi rade brudet od jegulja, puževa i žaba - to moram probat. Inače kad odem na put, ja ti stajem uvijek tamo gdje je najviše kamiondžija, zlatno pravilo... jedino na jedno stajem uvijek - kad piše "tripice"... Ne, naravno da mi nije gadno kad se super naprave, i ne, ne moraju smrdit... pa jetrica, bijeli bubrezi, brizle, mozak..."

Tu sam već negdje izgubila pola slušateljstva koje jedva diše u šoku, pa je vrijeme da ih pridobijem nazad: "Radila sam super ravione punjene sa učkarskom majskom skutom i tartufima - e to ti moram jednom radit... E, a šparoge na rižoto? ...uhhhh!... Ma to je uvijek dobro, pašta, tuna K plus, kapari i salsa i da vidiš, k'o na faxu kad smo bile... Kod kuma sam jela tako moćne lazanje sa puretinom i povrćem - baš su bile jebene... Pročitala sam glupost, ali eto: da se pravi gurmani poznaju po tome da li vole krvavi biftek - ništa ljepše od krvoločnog iskustva kad ga prerežeš, a iz njega poteče krv... a tatarski biftek...uuuuuu! Uh!"

Uglavnom, ako se ne jede, pretežito ja zvučim ovako, a ostatak ekipe nadoštukava slagalicu. Preko ribe, divljači, povrća, egzotičnih kuhinja, škampi i rakovica, maruna, trešanja itd. itd. itd. do u nedogled, sve do priče o tome kako to sve dobro zalit onim dobrim vinom iz Vižinade kojeg sam nabavila, miješani borgonja i teran, a za aperitiv opalit neki lagani pjenušac i za kraj priče sangriu koju je donijela prijateljica švercajući je u avionu na povratku iz Madrida. Pa onda ono dobro bračko ulje ili još ljepše vodnjansko "zeleno zlato" koje sam dobila toliko malo da bočica sliči na kapi za oči.

Ali, jelo se ili ne...bitna je igra... samo da je igra, koja god, zanimacija za mozak. Onaj žar, kad se trudiš dobit jamb od šestica jer ti taman treba za spasit kolonu i psuješ one proklete kockice nazivajući ih kurvama i nadaš se. Cijelo vrijeme se nadaš, i enti put si dokažeš da je nada najbolja droga na planeti, i onda ti NE DA! Gamad ti NE DA! I svejedno želiš još! Nada da će ti ispast as kad odigraš tricu i duju, i netko ima tri - a u materinu, a imala sam do kraja da je ispao - i skužiš na kraju da su ti složili kapot jer si imao najgoru od najgorih sreća i imaš samo 2 bele - ajme, pa fasadu bih skinula zubima bolje od hiltice! I prođe 2 i pol sekunde, pa prođe i mene fota. Ili kad padneš u beli za 1 - o majku ti! A taman bi ti bilo za izać van - ajme, grizem zrak oko sebe... opet na 2 i pol sekunde.

I tako, uz vrckavo društvo i najbolje od najboljeg što si u datom trenu možemo priuštiti, jednostavno se s oduševljenjem ogledam oko sebe i vidim veselo pripito (ili pijano) društvo kako tamani gibanicu od sira i pili li ga, pili ljutu kobasu koju je donio frend iz Vinkovaca, dok oblizuju prste da ne slijepe do nemila karte za Uno jer smo jednog među "nesretnicima" naguzili da povuče pol špila u ruke i s kiselkastim smješkom zagriza štrudlu od višanja i rastapa se nedugo zatim - kakva jednostavnost, kakav poriv za uživanjem, kakva sreća u malim stvarima - dijeliti s drugima i učiti ih da uživaju u ovozemaljskim dobrotama je vjerovatno jedna od najljepših stvari na svijetu.

Eh, pa onda dođe i taj dan kad se društvo dogovori za dvodnevni izlet s uključenim punim pansionom pod zvijezdama, a na meniju ti se pred nosom prostre kotlovina koja mami mirisom vjerovatno i medvjede iz susjedne županije, pa domaći kiseliš ili "home made by baka koju si utlačio" kukuruzni kruh, a plinsko kuhalo se nije ni ohladilo, već se sprema vatrena stihija koja će poharati jučer navečer polovljeno omanje jato šaruna, čisto da se nađe, da mali "bonkulovići" ne bi izgubili koji gram, od onog navodnog 21 grama duše, kojeg tvrde da imamo. I konačno se spusti noć, a roditelji među nama su već s oduševljenjem uspavali izmorene klince, i sjedamo uz plemensko improvizirano ognjište i šaljemo u krug riječi, boce, pljoskice, zdjelice, rukom otrgnutu koru kruha i "širok osmjeh i zlatan zub" - jbt kako je život ponekad bestidno lijep!

"A kada padne noć, ja zovem upomoć..." - društvo se polako osipa na zasluženi san, a najjači, najhrabriji... najgladniji ostaju - ona nekolicina gladna jedna drugih koja se boji jutra jer onda sve prestaje kad zrake sunca protjeraju još jednu noć u nepovrat. Nedavno mi je rekla jedna draga, neobična, drugačija djevojčica: "Najljepše se stvari rade zatvorenih očiju", a ja sam na to odgovorila: "Najljepše se stvari rade noću, jer oči možeš držati zatvorenima po želji, a noć rađa se, prolazi i odlazi." Prolaznost je lijepa kada shvatiš da je ona ustvari kulisa tvoje priče koja živi uvijek u pozadini - procesi koji su uvijek upaljeni u radnoj memoriji :)

Kad ovako piskaram u sitan sat, s pomirljivim zadovoljnim osmjehom, shvatim da lebdim između neopisive radosti življenja i iskrene sjete što se ta radost rastapa kao fini sladoled za vrelog ljetnog dana - uh, kako je dobar, ali ako ne živneš, ode on u nepovrat. Kad počnem prekopavati po sjećanjima vidim jasno doživljaje i dojmove, ljudske osobine, a ne ljude u njihovom fizičkom obličju, vidim smijeh i radost - oh, ta divne li ovisnosti - ovisna sam o smijanju! Ovisna sam o dobrom životu s meni dragim ljudima, navučena, nemam šanse za "oporavak" u osobu koja zna živjeti sama. Sistematično silovanje dobrog raspoloženja.

Spočitnem si s vremena na vrijeme da se moram okanit nekog poroka, pa odmahnem sama sebi posprdno glavom uz: "Nda, mo'š mislit!" i zaigran osmjeh, nadajuć se da me neki od njih neće koštat glave... svakim danom sve manje vjerujuć u tu bajku - i uto otpuhnem dim cigarete. Ako je istina da smijeh produljuje život, onda sam uistinu dobro postrojena... nadam se.

Kruha, vina i igara, to je dio onoga što mi treba da preživim nedaće, mozak je brzo po korištenju svih navedenih zanimacija na ispaši, srce je na mjestu, duša je velika i djetinja, ego dremucka i svega se povremeno trzne, sreća je neopisiva, a dragom MasterCard-u poručujem da odjebe u skokovima. Ono bez čega sigurno ne mogu su "moji ljudi" - uz njih je sve mnogo, mnogo lakše - čuvat ću ih od nedaća uvijek, dijelit ću s njima uvijek - volim ih voljeti, uvijek.
- 01:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>