subota, 15.12.2018.

4. Rođendan

Važnost sna i Prečice do njega




I reče Jahve, Bog: »Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.«

Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku.
Nato čovjek reče: »Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!
Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!«




Kad god neko zaspe u Svetom pismu, desi se nešto veličanstveno. Adam je dobio Evu, Abrahamu, kada je zaspao Bog mu se objavio. Samjuel kad je zaspao u hramu, *na poslu, Bog mu se objavio. I Jobu, kada je zaspao, Bog mu se objavio. I Apostoli kada su zaspali u Getzemanskom vrtu, Isus se predao i zaspao snom smrću i uskrsnuo. I Bog se objavio...
Tako bijaše zapisano.

Zato je san važan, poslije njega slijedi nešto veličanstveno. Trajanje samo po sebi je veličanstveno. Zato i jeste bila "prečica" do sna i zato nikako nije mogla biti "do dna" kako je neko zloban ili duhovit primijetio.
I baš zato što je tako, ja sam još tu sa vama, pune četiri godine.

Bilo me i na naslovnici.


Oznake: rođendan


11:52 | Komentari (9) | Print | ^ |

nedjelja, 09.12.2018.

Biljeg vremena



Sjedim u autobusu, do prozora. Do mene sjedi dvadesetpetogodišnjak sa slušalicama u ušima i telefonom pred očima, udubljen u nekakav sadržaj. Na stanici ulazi stariji čovjek, naginje se ka momku i tiho mu se obraća, sa izvjesnom dozom oholosti, pomalo naredbodavno:
- Hoćeš da ustaneš?
-A zašto?, pita ovaj gotovo ravnodušno.
-Da bih Ja sjeo!, prkosno će starac.
-Kako kad ja sjedim, ležerno odgovori mladić, stavi slušalice na uši i vrati se u svoj svijet.


Gledam i razmišljam da li je život u nezadrživom ubrzanju postao izopačen? Ko je izopačen, starac ili mladić?
Pripadnici ove civilizacije umjesto sa Bogom (ljubavlju), suočavaju se sa realnošću (besmislom).
Shvatam da mladić nije nevaspitan i pitam se da li je ta staračka sebičnost i oholost uzrok njegovoj reakciji?

Misli me bacaju tridesetak godina unazad, u neki Bezdan gdje je svako sjedio na stolici koju je našao, a ostali uredno stajali u pretežnoj šutnji i miru. Samo je jedna, ne mnogo stara, debela, brkata i zla žena nervozno kružila dvoranom, posmatrajući prisutne i tražeći žrtvu. Pa iako mi je pogled bio oboren, mene je izabrala (znala sam). Pitala je sa izvještačenom skrušenošću, na očigled prisutnih, da malo sjedne, pa će mi vratiti stolicu. Razmišljala sam par sekundi (ne o stolici, već o tome da li da joj dopustim da me prevari, jer joj je to bio jedini cilj) i odlučim da hoću; zanimalo me kako će reagovati kad joj budem tražila stolicu nazad. Razmišljala sam i o tome kako joj niko nije ponudio svoju. Svi su sjedili kao mumije.
Posmatrala sam je, sjedila je ponosna na sebe, na svoj "uspjeh" u prevari, sa rukama u krilu i uzdignute glave, kao na stražarskom mjestu u kome čuva svoj posjed.
Pustila sam je pola sata da uživa, a onda sam tražila stolicu natrag. Ona je očigledno samo to čekala, da bi virtuozno izvela svoju predstavu vrištanja, pljuvanja i vrijeđanja, jer eto zaboga, to je njena stolica, kako me nije stid da je tražim.
Očevici su i dalje sjedili kao mumije.

* * *

Nakon nekih pola sata ja sam zauvijek napustila Bezdan, a oni su ostali, onako mirni, imajući Svoju stolicu, svoje zagarantovano mjesto.
Čovjek bi se htio spasiti unutrašnjim parazitizmom besvijesti, a ne shvata da kao porobljivač i sam postaje rob organizacije – besmisao ga baca bezumnom podređivanju nasladama sebičnosti.


Gledam mladića i razmišljam da možda nije osjetio miris memle i vonj groba. Možda nije znatiželjan koliko ja.
Ja i dalje jesam.
Pomjerim se i ponudim mu svoje mjesto, a da on svoje ustupi starcu. Pogledao me sa izvjesnom dozom bliskosti i jedva primjetnim smješkom odmahnuo rukom u stilu "nebitan je ..."

Sjedim i dalje, misli me ne napuštaju. Sada posmatram starca. On zna da je dotrajao, a moje misli bezglasno tumaraju i dalje. Nije on toliko prijetvoran ni zao, kao ona žena, ali je i za moj ukus suviše ohol.
To je generacija koja je stvorila stanje žive smrti i ovu generaciju koja će nad njom izvršiti obredni lapot. Možda starac ni ne zaslužuje bolje?

Dimenzija neljudskog suprotstavljena je zaštitničkom duhu predaka, statusu duhovnih zaštitnika zajednice, krše se društvena pravila vezana za poštovanje starih kao oličenje mudrosti jer oni to očigledno nisu.
Šum, glas i zvuk dolaze od svega živoga. Samo živ čovjek šuti.
Na lešinu će nasrnuti priroda, Vrijeme (ništavilo) će razvejati preostalo obilja. Iza svega će ostati samo biljeg Duha (kreacija), da, poput krika iz davnine, odjekne u uhu kakvog pripadnika neke nove civilizacije.

Oznake: Slika 1 vraško koleno sa pirotskog ćilima


16:43 | Komentari (18) | Print | ^ |

subota, 01.12.2018.

Istorijska greška

Umire se svaki onaj put kada odustaneš, kad uočiš grešku pa nemaš kud, kada izgubiš nadahnuće ...ljudsko nadahnuće cvjeta iz kolektiva u kom je nastao.
Pitam se kakva je radoznalost mučila njih, ili nas nije?
Svi su doživjeli svoju bajku - pretjerana individualnost je filozofska i istorijska zabluda koja se stalno ponavlja. Sada su se stvari značajno promijenile - iz usta izlaze žabe i zmije. Možda se u tome zapravo i sastoji vilino prokletstvo.
Kad se stigne dotle, uvijek se razvija žestoka rasprava.

Oznake: SHS


20:54 | Komentari (12) | Print | ^ |

<< Arhiva >>