Ono što je tako teško verbalizirati je najčešće ono što nas najviše veseli.

Sjedim ispred ovog blesavog monitora (a odavno nisam, barem ne u ovu svrhu) i gledam u prazan ekran koji imam potrebu popuniti.

Bjelina. Ako ispunim, hoću li to učiniti baš onako kako treba? A čini mi se ko da to činim prvi put. Znate i sami one strahove prvoga puta...

Tako i ja sada. Znam dva oka koja će ovo čitati. I htjela bih da tu pronađu sebe. Ono, ručica u ručici i odšetamo u suton. Filmska priča, ne.

...

Ma tko uopće danas živi u filmu. Iako smo svi ufilmani. Ovako ili onako.

...

Ne znam je li do proljeća ili do nekih novih vremena. Budim se polako. Ko medvjedica. Simbolična imena. :)

Još uvijek znam i koji je dan i koji je sat. I čekam dan i čekam sat kad će se svo vrijeme poremetiti. (Što je vrijeme uopće? Prazna kategorija koju mi ispisujemo kako i ja ovaj ekran bojam... Crvene daj, dušo. Crvene hoću!)

Vrijeme je bilo baš lijepo danas. Suton sam preskočila. Doskočit ću mu jednom... S rukom u ruci.

Čekam noć i šaputanja.


Proljeće je odavno. A ja bojam svoje listove. Prirodno stanje, ne?

Ono što nas veseli uvijek je blizu. Tu negdje. Pored.

Čak i kad ne umijemo verbalizirati.

Čak i tad.