necu e bas necu blog! :P

utorak, 26.06.2007.

Nešto sasvim drugačije...

Evo ovako, pošto ja tu piskaram o svemu i svačemu, odlučih staviti početak jedne priče koju možda namjeravam nastaviti, ovisi kako se vama svima dopadne. Pa vas najljepše umoljavam da iznesete svoje mišljenje kako to izgleda i je li ima smisla da je nastavljam ili ne... Najljepše zahvaljujem.

Priča je iz davnina. Možda se nekome ne svidi tematika, ali ima veze sa stvarnim događajima iz toga doba. A sada evo i početka priče:



Slavica bješe mlada djeva iz mnogobrojne seoske familije. Imala je četiri sestre i dva brata. Ona je bila najmlađa. Kad je taman trebala propupati i nalaziti se s momcima po sjenicma i šljivicima, doš'o vražji rat!
A samo godinu prije početka drugog svjetskog rata, kad joj je bilo oko trinaestog rođendana, Slavici mater ovako reče:
"Dušo moja, vidi kolika nam je familija. Treba sve vas prehraniti. A i kuća nam je tijesna. Ajde ti, mila moja, lijepo u svoje tetke Marice na službu. Ona nema djece, tebe će k'o svoju rođenu držati. A ti ćeš njoj lijepo sve šta treba i po kući i po dvorištu i po štali."
A bijedna Slavica, žao joj bilo majke u toj silnoj neimaštini, i ona pristade. Ode u tetke na službu. Nije joj bilo nimalo lako. Nije joj ni bila k'o rođena. Al' šta je, tu je. Tetka će dati koji dinar, a Slavici novaca ne treba. Ona ima i stan i hranu, pa će svaki dinar pošteno zarađen, materi slati. Tako i bi. Nije tetka bila škrta, dala bi ona dovoljno, al' Slavica je svega željna bila, onako mlada. Tetka je bila stara i nemoćna, a još k' tome je imala i bolesnoga muža šta na noge nije mogao ni za nuždu obaviti. Sve je to Slavica čistila i podnašala. I staju bi urednom održavala, i krave pomuzla, kokošima zrnja dala, svinjama napoj odnijela, svinjac čistila, pa za sutra novi napoj kuhala. A između staje i kokošinjca, trči u kuću kad god neki od staraca zazove. A druge djevojke bi se uredile, pa iza ručka, kad bi materama suđe oprale, lijepo zavežljaj na rame, pa u potok na kupanje, a usput bi oprale i svoga rublja. K'o za napast, potok teče ispod tetkine kuće! Slavica se poti, a mladost iz potoka podcikuje. Pa dok bi po kući obavljala poslove, jadna bi rastvorila prozore prema potoku da joj barem svježi povjetarac nosi veselje s potoka, kad sama ne može k njima. Mogla bi ona na potok subotom, kad je bilo rublje na redu za pranje, ali šta joj je to vrijedilo kad je rublja bilo toliko... a ona jadna bi od jutra do ručka rifljala, dok joj ruke ne bi pocrvenile. I kad joj se sjena više nije vidjela na podnevnom suncu, brže-bolje bi trčala s naramkom tek opranog veša da ga prostre, kako bi do večeri bilo suho, a onda trk u kuhinju završiti ručak što ga je ujutro pristavila. A subotom su ostale djevojke izjutra na zdenac po vodu išle, pa bi do podneva čavrljale na zdencu. Onda bi punile vrčeve i trčale kućama da im majke ne viču šta ih na vrijeme na objed nema. Pola vode bi isprolijevale skakućući preko busena trave prečicom prema selu, a opet ispod tetkine kuće.

Godinu je Slavica provela u službi, kad izbije rat. Uto je i tetak umro, taman nekako pred sami rat. Pa se i renta smanjila za Slavicu. Došla vojska, pokupila tetki i stoku i kokoši. Treba mnoštvo ljudi prehranti. Tetka odluči da će kod muževe sestre u drugo selo. Ta je dalje od puteva vojske, ostalo joj je nešto stoke i peradi, pa će barem biti hrane. A Slavica s njom ne može. Kući ne može, jer se nema. Razmišljala je šta će sa sobom. Da se uda, premlada je. Tako odluči pridružiti se sanitetu. Previjaće rane nesretnicima. Nakon bolesnoga tetka ništa joj nije teško ni strano. I tako Slavica ode u partizane.
A onu godinu prije, čim je došla u službu, zapela je za oko jednom postarijem momku. Nije ni on njoj bio mrzak, ali premlada je, pa neće ni da ga pogleda. To je bio neki dalji rođak od tetkinoga muža. Često bi on svraćao, kao, da se napije vode u tetke ili bi čak svratio i na ručak jer bi cijeli dan šumu obilazio. Kako je bio lovočuvar, onda bi često donio i "zaplijenjene" lovine. To bi mu bio odličan izgovor da se idući dan pozove na ručak.
Slavica je već zarana naučila kuhati, pa joj nije bilo teško ni divljač spremiti. Gulaš bi svi u slast pojeli sa palentom, koja se mljela na obližnjoj mlinici, na iston onom potoku na kojem su djevojke u ljetnim popodnevima podcikivale. I kad bi Slavica išla na mlin, i tu bi je lovočuvar susretao. Kao, išao bi usput u posjete dobrom prijatelju Marku komu je otac ostavio u nasljedstvo mlin još za prvoga svjetskog rata.

Marko je bio dječarac, ono zaratilo, a otac pozvan u domobrane otišao na službu domovini, i bijedan pogibe. Ostavi Marka i mater same. Bio je mlad Marko, ali kako se uvijek motao oko oca po mlinu, znao je svaku stvar kako treba napraviti. Otac bi ga ionako često ostavljao samog da pazi na mlin, dok bi on u grad višak brašna na prodaju nosio. Često seljaci ne bi imali čime drugim platiti, pa bi plaćali dijelom brašna. A to bi se opet prodalo svakog sajmenog dana u gradu. I opet dobro. Tako da Marku nije teško pala briga za mlin ni kad je otac morao na bojišnicu. Samo, šteta je oca.
I tako je Marko radio u mlinu, a k njemu bi navraćali ne samo oni koji imaju žito za samljeti, nego i ostali namjernici i prolaznici. I mladi lovočuvar. Marko je bio četrnaest godina stariji od lovočuvara Ranka, ali mu je mladić nekako najbolje odgovarao za društvo od ostalih posjetitelja. I tako iz godine u godinu, postadoše dobri prijatelji. Najbolji, bolje rečeno. Kad se Marko ženio, a bilo mu je već trideset i osam godina, koga drugoga će uzimati za kuma nego Ranka! Tu nije bilo mjesta za bilo koga drugoga, doli najboljeg prijatelja.
Godine su išle, Marko je i djecu dobio, a mladi lovočuvar još nije našao onu koja bi se njemu za ženidbu svidjela. A u tom istom selu imaše lovočuvar Ranko tetka sa ženom. Oni živješe u kućici blizu mlina. I taman pred nekog vremena kad je Ranko pomislio da će vječno ostati starim momkom, dođe u selo baš kod njegovog tetka u službu jedna slatka mala. Za kratkog vremena prirasla mu srcu, tako da nije mogao, a da svakog dana barem jednom ne prođe ispod prozora kad bi ona ranim jutrom posteljinu rastirala.

Gledao bi Ranko, sve ispod oka prema prozorima. Kao slučajno prolazi i čim bi Slavicu ugledao, mahao bi škrljakom da ga bolje ona uoči. A ona bi samo sramežljivo se osmjehnula i nestala iza bijelih vezenih zavjesa koje je povjetarac s potoka lagano raspuhivao. Ma, ne bi Slavica otišla u sobu. Sakrila bi se ona iza onih vezenih zavjesa i krišom promatrala lovočuvara. Bio je podosta stariji od nje, ali je i dalje bio naočit muškarac. Sav je bio zarana posjedio, već kad je imao devetnaest godina, ali to mu tako u familiji bilo nasljedno. Svi muškarci bijelih kosa. A oči su mu bile svjetloplave i iskrile bi na ljetnom suncu prema Slavičinom skrovištu iza vezenih zavjesa. Slavica je samo promatrala kako prolazi i zaamišljala kako bi to bilo lijepo da i ona može s onim djevojkama na potoku biti i koju riječ nasamo u hladovini vrba sa Rankom razmijeniti. Ali morala je služiti.



Jednoga dana je tako Slavica izjutra posteljinu rastirala, ali umjesto lovočuvara, četa nekih nepoznatih vojnika promaršira dolinom pored potoka. Slavici bijaše malo čudno kakva je to vojska, ali nije puno imala vremena obraćati pozornost. Znala je da je zaratilo. Imala je još nekoliko dana službe kod tetke. Razmišljala je kuda će. Kad začuje s potoka neobičnu vrisku. Nije to bilo ono podcikivanje kao i obično onih veselih djevojaka. Više je zvučalo kao prestrašeno vriskanje i pomahnitalo zapomaganje. Slavica se prepade i pobjegne kod tetke u sobu. Ispod prozora tetkine sobe začuje je se tiho jecanje. Slavica htjede otvoriti prozor, ali tetka je spriječi i ona sama izađe iz kuće, polako, teškim staračkim korakom. Zamalo se vrati sa musavomi uplakanom djevojkom, koja je bila polugola i zamrljane, potrgane aljine krvlju. Viđala je Slavica i prije krvave haljine, ali ovako nešto nije nikada. Bilo joj nekako hladno pri srcu kad je vidjela sirotu djevojku. Znala je Slavicu tu malu iz sela. To je bila jedna od onih djevojaka koje bi se kupale na potoku. Ali ovako izbezumljenu je nije vidjela nikada. Mala je jecala i nikako nije mogla suvislu rečenicu složiti da je Slavica i tetka razumiju.
Tetka pošalje Slavicu u kuhinju po vode i po rakiju da natoči maloj, da se malo smiri. Slavica brže-bolje donese zapovjeđeno i dalje s onom nelagodom i čudnim osjećajem. Sa potoka se više ništanije čulo.
Djevojka je nekako malo došla sebe, valjda od rakije koja joj je ugrijala srce nakon proživljenog straha i poe pričati. Reče da je neka četa vojnika naišla na potok dok su se one kupale i robu prale. Reče da su neke crne uniforme imali i nekim jezikom govorili, koje one nisu prije nikada čule. I reče da su se u vodu zaletjeli i po dvojica-trojica uhvatili svaku od njih i počeli trgati rob sa njih i činiti im nezamislive stvari. I još reče da sada po potoku njihova krv se crveni i da niti jedna žive glave izvukla nije. Samo su tu djevojku na životu ostavili, možda i slučajno, jer se onesvjestila kad su joj krenuli činii grozne stvari. Valjda su pomislili da je mrtva jer je njezino blijedo tijelo beživotno plutalo potokom. Osvjestila se i vidjela leševe oko sebe svojih prijateljica. I crvenu vodu potoka.... objegla je prema kući i stisla se ispod prozora i tiho jecala. Nije više bila sigurna da li je to noćna mora ili je stvarnost. Ali kada je tetka izašla iz kuće i povela je unitra, bila je sigurna da više ne sanja ružno, nego da je sve to što se dogodilo živa i okrutna istina.



Još isto poslijepodne tetka i Slavica su spremile ono malo stvari što su mogle ponijeti i Slavica je upregla ono staro kljuse koje vojska nije par dana prije odvela u staara trošna seoska kola. Natovarila je tetkine stvari i ono malo svojih i krenule su put onoga zabačeng sela kod tetkine rodbine. Usput su i onu djevojku povele do njezine kuće. Mala je obukla staru Slavičinu haljinu koja je godinama u omaru stajala i čekala kada će koji momak po Slavicu doći da je izvede na seosko veselje. Ali veseljima je sada kraj. Počeo je rat. Momci su većinom otišli ili u partizane ili u domobrane, kako je koji osjetio dužnost. Ni jednoga već tjednima nisu vidjeli u blizini sela, a kamo li u selu.
Djevojku su ostavile u selu kod njezine kuće, a već je cijelo selo se skupilo ipred njezine kuće. Žene su bile uplakane, a ono malo starijihmuškaraca je otišlo na potok skupiti tužna mlada tijela, da ih sahrane. Slavica je tužna napustila tetkino selo. Kući nije mogla jer je njezino selo bilo već odavna popaljeno. Čula je još pred neki dan da su se majka i ostatak porodice spasili i otišli, ali nije znalakuda. Nije joj drugo preostalo, nego s tetkom poći pema tome zabačenom selu tetkine familije, pa će onda kad stignu vidjeti što će dalje.

Tako su se one truckale u trošnim kolima starim šumskim putem, jer ih je bilo strah ići glavnim putem, da ne nalete na kakvu crnu vojsku, pa da i mlada Slavica, ne daj Bože nastrada, kao i one jadne djevojke... Tetka je bila mirna cijelim putem i riječi nije prozborila. Samo je polusuznim staračkim pogledom gledala ispred sebe, sjedeći na kolima do Slavice.

Već je sunce davno bilo zašlo kada su stigle u zabačeno seoce tetkinog muža sestre...

<	lipanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (8)
Lipanj 2007 (8)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (17)
Ožujak 2007 (27)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?