. . . neka nova Andrejevna...

Vratila sam se mislima u kolovoz koji je sav bio u znaku tebe. Obilježio si ga zauvijek i neka si, sretna sam što imam jedan tako poseban kolovoz. Nikada se takav više neće ponoviti, i neka neće, jedan je dovoljan za cijeli život da ga se sjećam.
Rujan je bolio, listopad već manje. U studenom smo se borili, u prosincu jako voljeli, a onda je došao hladni siječanj koji nikako nije htio da prođe...
Sada evo skoro i veljače. Tko zna što nam ona nosi u svojim rukama...

Kada sam bila mala, vjerovala sam kako negdje na ovom svijetu postoji princ na bijelom konju, samo za mene stvoren, onako po mojoj mjeri, taman. S godinama sam naučila da takav ne postoji, ali kada sam tebe upoznala, pomislila sam na trenutak da možda ipak... Sada se pitam tko si ti uopće? Katkad pomislim da si neko okrutno biće s druge planete koje obožava da me muči, a katkad da si samo neka kozmička greška koja je morala da se desi, tko zna zašto...

...tako sam te slatko iščekivala s osmijehom na licu, a onda si došao i podijelili smo radost, misli, zagrljaje i poljupce... još te osjećam kao da si tu i tako će sigurno još neko vrijeme biti, a osmijeh s moga lica može se samo nožem skinuti...

- Kako si?

- Tako. Ne nešto posebno... a ti?

- Isto. Gužva, posao, bez veze...

- Ustvari, fališ mi... eto, tako sam.

- Znam, i ti meni isto...

- Želim te vidjeti.

- I ja tebe...drugi tjedan ću kidnuti.

- Jedva čekam. Pusa.

- Pusa.

I tako ja danas kupujem u Cityju, prpošna i vesela kako sam žena može biti kada kupuje mnoštvo krpica, kad li eto tebe... nisam se baš toliko iznenadila jer dan mi je mirisao na tebe, imala sam osjećaj da ćemo se sresti. Kako sam znala ne znam, ali jesam. A ti, sa ženom pod ručicu, zbuniš se sa kretenskim osmjehom na licu (onim od uva do uva), eh da samo znaš kako si bio slatki...
To su oni trenuci kada ne stigneš namontirati masku na lice i kada pokažeš da ti je žao što si još onda odlučio da ne smiješ...