www.andjel.com https://blog.dnevnik.hr/andjel1

subota, 22.09.2007.

vjera vs nevjera

vjera vs nevjera

evo imat ću šta pisati kad dođem doma...no za sad mi se vrzma po glavi pojam vjere

zašto??

pa eto nedavno sam bila u situaciji koja se odjednom dogodila...odjednom sam upala u rupu punu ranjenih zvijeri,rupu u kojoj se sve odigravalo tako da je osnovni cilj bio ....baciti me na koljena i rastrgati...metaforički dakako

prvo sam se počela koprcati,pa buniti,pa ignorirati,pa opt buniti...dok nisam pukla...i rekla...ajte vi svi bok!!

moj klasični način rješavanja problema koji nikad nije upalio...uvijek se sve vratilo negdje u nekom drugom mjestu i s drugim ljudima....ali situacija identično problematična

i mislim,lomim se...zašto...zbog čega..koji je razlog bio svemu tome
ništa nisam zaključila...baš ništa

i naiđem u svom starom rokovniku jednu molitvu zaštite...
rekoh..pa mogla bih ju odmoliti

nije mi palo ni na kraj pameti da bi mi itko išta činio sa zlom namjerom ili takvo nešto slično...ali doslovce sam išla izmoliti čisto prevencije radi..ili takvog nekog osjećaja

dok sam molila...promišljala sam da baš i ne vjerujem da je zlo neko na djelu (iako prije jesam u određenim situacijama) jer niti je bilo tako kritično kako je to znalo biti,niti mi je išta "mirišalo" na to

molila sam navečer....ne očekujući išta...već spremna na to da rez učinim...tj priželjkivala ga

sutra dan...Bože..kako je to nevjerojatno kako se Bog proslavlja...već sutra dan ulazeći na posao...atmosfera se dala osjetiti...ona stara...kao da ništa nije bilo
svi i sve sa onim ozračjem na koje sam navikla ovih mjeseci...
sve normalno,komunikacija divna....stara...smjeh i zezancija,red podkubavanja i red ozbiljnih poslovnih razgovora...idealno

ne mogu vjerovati...

i mislim si...koji savjet dati nekome kad se nađe u toj situaciji...kad bi molio/la...ali im je to potpuno glupo...jer ne vjeruju da molitva ima ikakvog smisla
koji misle da je situacija toliko zakomplicirana...da molitva ne pomaže ništa

kao prvo...mi gledamo na tu molitvu kao na nešto jednosmjerno...

mislimo....
da mi to sad Bogu kažemo (ako i to mislimo)..ili samo pročitamo, izgovorimo...i eto..dužnost je tu da ne bi osjećali osjećaj krivice...

a činjenica jest...
da koliko god se nama naš problem činio trivijalan,glup ili uopće nedostojan petljanja u to sve Boga..ili koliko god se mi sebi činili glupima,nedostojnima ili potpuno van zone koja ima veze s Bogom....

da to NIJE TOČNO




Bog nas zaista sluša i voli ma kakvi god mi bilii š čim god mu dolazili pred Njega

pa ako želimo podijeliti problem zaflekane majice ili bolesti djeteta.....On je toliko velik i svemoguć da će nas saslušati jednako s pažnjom i ljubavlju...jer On zna...da je meni moj problem najveći a nekom drugom...njegov...
i On zna da nas nešto muči...i želi nam pomoći
i ne daje uvjete...ne traži od nas da svijetlimo po mraku i danu...da bi nam približio se...nije ga briga koliko smo zgriješili...samo želi da idemo k Njemu
grijeh nas gura dole...i zato je u oprečnoj vezi s Njim...a dolazeći k Njemu...činimo sve manje i manje grijeha...
i što je najvažnije...i nije nam se tako teško odreći se grijeha....koliko nam se to čini dok ih činimo

a mi ...mi bi trebali samo malo,samo malo vjerovati da to nije šarena laž...da to nije nečija priča...nego da je to Istina

i povlačeći paralelu...između tog osjećaja vjerovanja...mislim da je to slično kad vjerujemo nekoj osobi da nas neće prevariti...i možemo ga sa punim pouzdanjem pustiti u četu žena...no... znamo da je nepotrebno misliti što ikako će biti...jer znamo da će sve biti ok
ili kad imamo novac u kući...i pustimo prijatelja da prespava...
ne mučimo se i ne sumnjamo da će nam kopati po stvarima,krasti...bilo što...
nego ni ne mislimo o tome što radi
ili kad djete pustimo na ulicu i vjerujemo da mu se neće ništa dogoditi...
e tu sad uvijek postoji ona mala mogućnost da se nešto dogodi...no svatko će majci ili ocu koji sumnja i paničari..i pomišlja na to da dijete neće nikako puštati...reći da ne može tako...da se mora jednom osloboditi sumnji i straha...da vjeruje svom djetetu...
i otići na posao...miran...a ne da zove zivka djete svakih 3,5 minute
nego eto...tu i tamo...da se uvjeri da je sve ok....ali ipak vjeruje da jest

eto tako nekako otprilike kad mi vjerujemo Njemu da će sve učiniti za nas da bude u redu...pa i ako nekad moramo malo pretpiti....opet Mu vjerujem da je to sve ok i da će On učiniti što je za mene najbolje

stoga...Bože..hvala ti što si mi poklonio vjere u sebe...hvala Ti što znam da si sa mnom

volim te

22.09.2007. u 03:44 • 7 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>