andjel1

nedjelja, 24.09.2006.

stari li se?

koža mekša,veća,bora se nadzire a i sjede...bole i leđa ponekad..smeta propuh.

a gdje su djeca unama...uvijek spremna na smijeh i šalu...pa i kad se rugaju..rugaju se radi smijeha

radost pršti iz njihovih lišca

di smo tu mi?

nabili maske ozbiljnosti da nas prihvate u vip club odraslih...
prolazimo pokraj djece u pjesku jer se sramimo sjesti s njima i graditi kule,sramimo se smijati s njima...
jer su to reklo oni...neki drugi

ubili su nam radost neki drugi...neki mrtvi ljudi
koji ne mogu podnijeti život i smijeh...radost

a mi je imamo...sjedi mirno i čeka ...strpljivo...da ju pozovemo i damo joj slobodu...pa šta god mrtvaci rekli o tome

i da nam dušu ispuni a godine izbriše..jer ionako nisu važne...
nego sjaj u oku koji se zrcali kad ugledamo bumbara na cvijetu,kad sa smijehom prihvaćamo tuđe greške, kad se smijemo svojim glupavim propustima...neobavezno i neopterećeno osudom okoline

24.09.2006. u 23:34 • 4 Komentara • Print • # • ^

religija ti ne treba???

religija ti ne treba???

ali budimo realni...malo ljudi ...zaista malo...osjeća kad čini zlo...
uglavnom ne znaju što rade

a za sve one druge ili i za ove ali su eto recimo obični svjetovni ljudi koji traže odgovore...treba postojati specijalizirana ustanova (šalim se)...treba postojati institucija u kojoj će se temeljito i na raspolaganju svima baviti sa ispitivanjima mogućih stanja duše

ja sam u svojim traženjima pročitala masu glupih knjiga tipa reiki naučavanja,escalibura,autogenog treninga,ji đinga(i prakticiralal ga sa štapićima stolisnika)aure ove i one,bla,bla,bla
bilo je i vrlo "opasnih" knjiga...

i nisam našla odgovore...

da sam tad znala da mogu i u crkvenim krugovima naići na literaturu koja se bavi duhom i dušom a ne samo propovjedanjem...ne bih izgubila desetak godina
ja sam mislila da je crkva...crkva i da oni samo nešto popuju i bok

a recimo tek sam u crkvenoj literaturi naišla na knjige koje su mi duboko objasnile neka krucijalna pitanja u mom životu

normalno je da se u svim tim knjigama proteže Bog kao centralna (skoro sam napisala ličnost ) pojava...ali jel...kad to i je

e sad kako da ja to objasnim ateistu ili svojoj frendici koja super živi ali se ne može udat(iako je vrlo zgodna...a godine iduuuu) i ljuta je na Boga...jer ne može naći adekvatnog dečka
teško....

ali jel ....ja mogu reć ono što osjećam...i onako kako ja osjećam...drugo ne mogu

tako je ...On je van našeg dosega ili...toliko blizu da mislimo da je daleko

ah čuj...svećenici...nekad nam i kroz njih Bog progovara...kad slušamo a ne gledamo i ne mislimo...
ali eto...i oni su ljudi...nemojmo im zamjerit...
pojma nemaju što čine

jer svjesnost ne dolazi s naukom nego s Duhom

24.09.2006. u 22:54 • 0 Komentara • Print • # • ^

crtice iz Biblije vrlo bitne

Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu.

I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.

Tko vjeruje u Sina Božjega, ima to svjedočanstvo Božje u sebi. Tko ne vjeruje Bogu, učinio ga je lašcem jer nije vjerovao u svjedočanstvo kojim je svjedočio Bog za Sina svoga.

I ovo je svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni; i taj je život u Sinu njegovu.

Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni.

Zahvaljujem Bogu svojemu svagda za vas zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu

Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje

Ta Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom.

Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji.

Jer sve kad bi i bilo nazovibogova ili na nebu ili na zemlji - kao što ima mnogo "bogova" i mnogo "gospodara"! - 6 nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu.Ali nemaju svi toga znanja.

I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu.

Ta Bog nas nije odredio za gnjev, nego da imamo spasenje po Gospodinu našem Isusu Kristu,

A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće - duh vaš i duša i tijelo - neka se besprijekornim, savršenim sačuva za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista.

24.09.2006. u 22:14 • 0 Komentara • Print • # • ^

tražite i naći će te

Screensaver

Sep 24, 2006 - 1 Photo

tražite i naći će te

ja nisam prije uopće kužila tko je Isus...
ono znala sam se pomolit Bogu kad mi je frka i to je to

pa mi je jedna frendica rekla da je Isus Bog..i tad sam se s njom jako posvađala...jer kako nešto takvo može uope reći...to mi je bilo kao oskrnavljenje Boga

no kako me je život dalje peglao...i prolazila sma opake godine,pune muke i problema...više sam se obraćala Bogu...uglavnom sa pitanjem zašto mi to radi
jer kao što rekoh...bila sam od onih koji koriste Boga da ih izvuče iz neprilika

kroz sve to doživjela divne milosti i spoznaje

i spoznala da je Isus Bog...
e sad ja to tebi ne mogu dokazati,niti ćeš ti ako ikad dođeš do te spoznaje moći to nekome dokazati...to se samo može spoznati/osjetiti
jer tako funkcioniraju stvari vezane uz Boga...da su dokazive teorijom moguće bi ih bilo i analizirati,sintetizirati a i uništiti
ništa na silu i ništa bez truda i dosljednosti ne ide
samo je bitno otvoriti srce..a srce otvoriti je nemoguće opisati...je ri mene je mučio dugo taj problem i tražila sam pomoć...
no to ti je ko da sad netko tebe pita na koji način da se zaljubi
kak ćeš mu to reć
jednostavno se zaljubiš
e tak ti je nekako i sa Isusom...zaljubiš se u Njega i sve Njegovo

gle tko god ti daje neke recepte kako doći do Boga...taj je lažac
ne možeš učiniti ovo ili ono pa spoznati Isusa
nego ili ti bude to dato ili ne
ono što čovjek može učiniti je jedino stremiti ka Bogu..a ostalo je Njegova volja
no uglavnom svatko tko iskreno i od srca želi ...želja mu bude uslišana, no uz velike promjene ličnosti
uglavnom sve ono što osjećamo i "njušimo" da u nama nije dobro..se polako (a nekad i jako bolno) miejnja na bolje
no to je sve Put
svaki dan novi...zanimljiviji,potpuniji...stalno rasteš i tak

jedino je problem što te kako više pripadaš Bogu...manje zanima ovaj svijet...sve ti postane trivijalno
mislim nije problem..al malo ti je bed vratiti se među ljude
pogotovo meni koja sam landrala i prošla svašta i tulumarila i tak...
sve mi je to glupo..a znam da sam i ja takva bila i razumijem ljude koji imaju potrebu za trošenjem energije...pa eto....to usklađivanje sa svijetom je tak

24.09.2006. u 21:36 • 0 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 04.09.2006.

04.09.2006. u 08:50 • 0 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 03.09.2006.

međugorje napokon

Napokon sam otišla u Međugorje. Do sad sam se spremala 6 ili 7 puta i uvijek bi se dogodilo nešto što me je spriječilo.
Ovaj put nisam o ničemu htjela razmišljati niti kombinirati, samo sam pustila neka bude kako treba biti.
Vjerujem da sam dozvolila opet raznoraznim „mudrovanjima“ da caruju...nebi ništa bilo od mog puta.

Kako se puno raspravljalo o samoj vjerodostojnosti ukazanja i problematici Međugorja...nisam htjela ni na koji način krenuti sa predrasudama, ili bilo kakvim unaprijed definiranim osjećajima.

Čak se nisam ni molila da sve prođe ok ....

Ništa...

Htjela sam doći potpuno otvorena svim opcijama.
Bila sam spremna na to da ću po povratku zaključiti da je to sve hrpa kamenja i ništa više...do do toga da mi se dogodi nadnaravno iskustvo.
Niti jedna solucija nije budila u meni nikakve odbojnosti niti privlačenja.

Krenule smo na put u 5 ujutro iz Zagreba, autom.
Nisam razmišljala o opciji grupnog putovanja, jer se kao prvo ne mogu posvetiti svojim osjećajima, ne mogu vidjeti što želim, niti ostati negdje duže ili kraće zbog grupe.
Htjela sam da mi taj prvi dolazak bude moj pravi osjećaj bez ikakvih utjecaja.

Put je prošao u ugodnom raspoloženju,iako smo imale malo bržu vožnju i kaznu policajaca...ali eto ne može sve biti savršeno.

Pred sam dolazak u Međugorje sam osjetila neko uzvišenost što dolazim na mjesto gdje se pokazuje Majka mog Boga.
Tako eto došao je osjećaj sam od sebe,možda potaknut i ljepotom krajolika i savršenstvom Božijih djela.
No opet sam se trudila da izbjegnem pred osjećanja, te skrenula misli na nešto nevažno.

Došle smo u Međugorje (hvala Naggaru od srca na tome što nas je uputio našoj miloj Speranzi) i kod Speranze na kavu.

Mila, divna i prekrasna Speranza nam je skuhala kavicu i pojasnila nam kud i kako trebamo ići.
Nacrtala nam ljepo sve što je bitno.

Toliko ljubaznosti i profinjenosti od osobe koju sam prvi put u životu srela...nisam doživjela skoro ni kod nekih koji su mi mnogo bliži.
Mogla bih o njoj još puno pisati, ali vjerujem da bi zvučalo kao pretjerivanje...zato ću samo reći da sam uvjerena da ju Bog puno,puno voli.

Sad sam ustanovila da bih mogla satima pisati o svemu što se događalo u ta dva dana....
No eto skratit ću i usredotočit se na bitno.

Podbrdo

Dakle brdo ukazanja

Krenule smo na brdo i kako smo do sad stalno nešto blebetale...to je napokon bilo vrijeme tišine..

Kamen, inače oštar...sad već djelomično uglađen od mase hodočasnika...pogled u zemlju, želja za dolaskom na vrh...sve tako životno i tako blisko,tako simbolično i prirodno...

Masa hodočasnika,svatko u svojim mislima,svatko nosi svoje probleme i nadanja pred Nju simbolično a i stvarno.

Na putu su postaje križnog Puta.

Nedugo nakon samog početka puta....počinjem osjećati nedostojnost svog dolaska na mjesto gdje se Ona pojavljuje....sve više i više...svaki korak prema gore mi govori da sam toliko toga zgriješila,da sam toliko nedostojna,suze teku...a ja se jedva hrvam s osjećajima...
Neposredno prije prvog križa me preplavi tako intezivan osjećaj tuge,da sam počela jecati i nisam se niti mogla a niti htjela kontrolirati.

Tuge- što smo takvi kakvi jesmo,tuge- što Ju vrijeđamo a toliko je dobra,tugu što je Isus zbog mojih i naših gadosti morao trpiti onakvu muku i bol.
Činilo mi se da se provalio iz mene osjećaj žalosti zbog cijelog svijeta...
Toliko mi je bilo teško zbog mojih/naših postupaka,toliko sam očajnički molila da mi/nam oprosti i izmoli milost kod svog Sina ...da ništa drugo nisam mogla ni razmišljati.
I ništa od svega toga nije bilo pod mojom kontrolom,niti jedan osjećaj nije se mogao zamijeniti,potisnuti.

Na to me je Jelena dotakla..i rekla mi da me Ona čeka gore...pa sam polako krenula,potresena i uplakana...
Veći dio tog puta se ne sjećam, jer nisam bila u stanju akceptirati okolinu.
Ni kamenja,ni težine uspona,ni vrućine niti ičega.

Do dolaska gore sam se smirila. Sjele smo i molile. Nije više bilo nikakvih intezivnih osjećaja....samo želja da se ne mičem od tuda i da ostanem na tom brdu satima.
Predivno, mirno,blaženo.

Na kraju smo odlučile da ćemo krenuti.... iako teška srca. No po silasku smo se dogovorile da ćemo doći navečer gore opet.

Otišle smo na ispovjed,

(svaka vrata ispovjedaonice imaju natpis na kojem jeziku svećenik ispovjeda)

misu,

klanjanje i opet krenule na brdo.

Noć je već bila duboka.
Kupile smo svjetiljke i uputile se gore.
Bile smo izuzetno dobro raspoložene.

Ovaj put se nije ništa događalo..osim velikog osjećanja radosti, ali taj osjećaj je postojao i prije nego smo opet krenule gore.
Penjale smo same na tom putu po noći,jedino su se neki vraćali...
I kad smo došle gore bile smo same.Okrenule smo se pogledati kip Isusa(jer smo mislile da je to taj kip iz kojeg kapaju kapi ) ...kad smo vratile pogled gore je pred kipom majke klečala neka žena. Nismo je vidjele ni ispred nas niti iza kad smo dolazile gore...
Jelena je upitala od kud se stvorila ta žena...a ja nisam znala...no nisam dalje htjela razmišljati o tome.
Nije dugo molila, i krenula je u mrak...svjetiljku nije imala..ili je bar ja nisam vidjela da svijetli.
Nismo dalje razgovarale o tome...ipak je bila noć...i čini mi se da bilo kakvo potenciranje priče bi nas možda uplašilo.
Eto tko god je bio...neka je blagoslovljen.

Spustile smo se niz brdo i krenule na spavanje... bila je ponoć dok smo legle.

Ujutro smo već bile budne oko pol 7,spremile se i opet u akciju.
Toliko toga smo još trebale obići.
Popile smo u gradu kavu, kupile uspomene svojima, i krenule tražiti gdje se odvija misla na hrvatskom u 9.
To nam nije uspjelo ali smo eto voljom Božijom slučajno nabasale na pokrajnju dvoranu(gdje smo u bitit i trebale odmah otići ali nismo našle)

gdje je vidioc Ivan držao „propovjed“ grupi njemaca o ukazanjima.
Kako jee govorio na hrvatkom s prijevodom...tako smoo i mi mogle prisustvovati.
Čovjek je ok.
Odmah je naglasio da on nije svetac i da ga je Gospa odabrala zbog nesavršenosti.

Vrlo su me se dojmile dve izjave.

U jednoj je rekao da mu je Majka rekla ovako:
Kad bih vas ja pozvala sebi i kad biste istovremeno trebali otići na misu...
Važnije je otići na misu!!!!

U drugoj je rekao da mu je vrlo teško nakon razgovora s Majkom vratiti se u normalni ovosvjetski život..i da mu treba oko sat dva da profunkcionira.

Na kraju je rekao da ima navečer u 22 viđenje na Podbrdu s Gospom.
(meni je to bilo čudno kako oni unaprijed mogu znati kad je viđenje, no oni vele da im Gospa kaže kad će biti sljedeće viđenje)

Odmah smo odlučile da ćemo opet ići navečer gore.

Pred kartom Međugorja shvatile da nismo bile na brdu Križevac, te da je to brdo vrlo visoko (večer prije sam ja tvrdila da je nemoguće da je to brdo...brdo hodočasnika jer mi se činilo predaleko i preveliko).

Odmah smo krenule tamo, jer na to brdo se treba penjati oko 2 sata,a htjele smo još popiti kavu sa speranzom,pa misa,pa opet na brdo ukazanja.

Išle smo bose. Ja sam tri srednje postaje obukla cipele(mislila sam da neću moći voziti ako preforsiram stopala,ali sam opet ih skinula) a Jelena je išla skroz bosa.
Vrlo intresantno iskustvo i mislim da sam puno naučila o životu iz tog hodanja po kamenju.

Neću sad dužiti sa svojim spoznajama....ali sam put na to brdo Križevac nije u meni budio intezivnije osjećaje.
Po dolasku na vrh,sjele smo pred križem.

Tad me preplavio neopisivo divan osjećaj radosti,mira,sreće,ljubavi,topline,milosti,blaženstva.....
Htjela sam da zauvjek ostanem u tom osjećanju,u tom položaju na tom brdu.
Tako sam bila radosna...osjećala sam se „naelektriziranom“ radošću!

Morale smo krenuti dole....ali „pametne“ kakve jesmo....pital smo za kraći put dole...krenule... i izgubile se u brdu i šikari...
Vrlo zanimljivo iskustvo!!!
Silazile smo dole skoro koliko smo se i penjale....
No eto i taj dio smo prevladale.

Taman kad smo sišle nazvala nas je speranza i kenule smo kod nje na kavu.
Podijelile smo s njom iskustva i doživljaje.
Nismo prestajale pričati od ushićenja.
Divna speranza naša je odlučila s nama ići da nam pokaže kip Isusa koji suzi.

Eh tu...neopisivo!

čekajući u redu pred kipom (dok ljudi non stop dolaze i dotiču maramicama ,rukama mjesto na kojem suzi kip)...su mi se misli vrzmale po glavi...
od strahopoštovanja do pitanja...
ali nisu se nikakvi posebni osjećaji budili u meni
(naša divna speranza je tiho molila u pozadini (vjerujem svjesna veličine trenutka za mene...dok ja još nisam bila) i ne mogu izraziti riječima Bogu zahvalu za tu divnu osobu(a tako kratko je znam))

dolazeći sve bliže na red...nastojala sam dušom biti dostojna trenutka...
ali i dalje nisam bila dirnuta

kad je došao red na mene...prvo nisam znala na koji način da dostojanstveno dotaknem Njegove kapi, pa sam rukom povukla po suzama,prekrižila se i polako i pažljivo obrisala sa tri maramice suze na nozi
zadnju maramicu sam poljubila i tad sam pukla...

duša mi se htjela izliti od milosti od radosti od ushićenja,tuge i u biti je nemoguće opisati ni intezitet ni vrstu osjećaja
suze su samo tekle i nisam mogla zaustaviti jecaje...pa sam krenula dalje na drugu stranu da me ljudi ne gledaju
osjetila sam potrebu da kleknem i da Mu nekako ..bilo kako dam izraz poštovanja,ljubavi hvale..ne znam ni to opisati
jedva sam se uspjela vratiti curama i nastaviti put na misu i komunikaciju

sigurna sam da ljudsko biće svojom dušom ne može podnijeti toliku količinu milosti duže vrijeme, to su toliko intezivni osjećaji da mislim da bi umrli od ljepote i miline..i mislim da mi postaju jasni trenuci u kojima piše da ljudi ne mogu Boga gledati...jer vjerovatno čovjek tu ljepotu( pri tome mislim na svu ljepotu osjećaja ali se ne znam izraziti) ne može izdržati i ostati živ

(ispričavam se na konfuznosti, ali još sam uvijek pod dojmom i teško mi je suvislo pisati i proživljavati doživljeno)

beskrajno hvala Bogu na milosti što mi je podario put u međugorje,na milosti divnih ljudi koje sam tamo upoznala...ma što reć..On zna a ja nemam pravih riječi..do HVALA TI BOŽE

Speranzica nas je počastila svojim društvom i na misi.Baš sam bila sretna da je željela s nama provesti to vrijeme.

Nakon mise smo mi krenule opet na brdo ukazanja, a ona je ostala pričekati svog susjeda talijana(divnog čovjeka koji se potrudio naučiti govoriti hrvatski, i koji je vrlo simpatičan(kasnije smo ga malo bolje upoznale kod nje))

Sad je gore išla masa ljudi.
Kako smo već bile experti u penjanju....to nam je bilo vrlo jednostavno....no iapk nas je kondicija počela izdavati.

Gore je bilo vrlo dojmljivo gledati toliki broj ljudi koji u noći čeka da se Majka ukaže Ivanu, a njih možda dotakne.
Bakice sa štapovima,bolesni....nevjerovatno i fascinantno.
Ja opet nisam imala nikakve intezivnije osjećaje.
U vrijeme dok je ukazanje trajalo...osjećala sam se kao i inače...

Onda je Ivan rekao poruku...i to me dotaklo jako..
Rekao je da je Gospa došla s tri anđela i da je jako Radosna, da se molimo,posebno da molimo u obiteljima,zajednički.
Kako sam ja osjećala radost cijelo vrijeme...tako mi je bilo posebno drago što je i ona radosna...činilo mi se kao da sa tim Njenim osjećajem imam i ja nekakve veze....
Ili sam bar htjela tako osjećati...
Nije bitno...bitno je da je Ona radosna i da nije bila tužna zbog nas.

Eto....
To bi bilo otprilike to...
Krenule smo u Zagreb,a na povratku još se svratili pozdraviti sa speranzom...kako je tamo ostao talijan, počeli smo svi zajeno pričati,upoznavati se i usputno se valjati od smijeha...
Ja sam doslovce bila euforično radosna.
Uspjeli se nekako rastati i krenuti na put oko pola noći.

Stigle smo sretno Božijom voljom u Zagreb oko pol 7 (magla je bila nad većim djelom puta...i to nije baš bilo ugodno)

Evo danas jedva hodam, noge su mi skoro nefunkcionalne. Bolne na svaki pokret,pogotovo niz stepenice.
Ali majka nam je dala snage da to tamo sve izdržimo i da uopće ne osjetimo bol niti umor.
A sad neka boli...nema veze. Proći će.

Majko hvala...puno hvala

03.09.2006. u 22:25 • 3 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>