11
srijeda
studeni
2020
Kave bez cigareta
Sjedim jučer na kavi i razgovaram s poznanicom i čudi se ona kako to da ne pušim.
Kaže, pričljiva si,voliš piti kavu a ne konzumiraš cigarete.
Veoma čudno da.
Konzumirala sam ja cigarete itekako.
Uživala sam u njima,one su bile moja najbolja prijateljica,moja utjeha,mir,ljubav ma sve potrebno da bih mogla normalno funkcionirati.
Teški dani na poslu,nerazumijevanje drugih ljudi,nedostatak pažnje od strane supruga,dječja dreka i vika čim dođem kući.
Cigareta mi je jedina davala taj mir,taj bijeg od svih tih stvari koje su me živcirale.
Pušila sam jednu za drugom,ujutro se probudim razmišljam o cigareti,ma šta god da sam radila jedva sam čekala da završim posao samo da zapalim.
I bila sam očajna,nisam mogla bez njih a tako mi je smetalo to što su mi stalno na pameti i što su preuzele moje misli u potpunosti.
Bila sam veliki ovisnik.
Onda sam pokušala pušiti električnu cigaretu.
Na početku je bilo čudno,slatkasto,bzvz,ali eto,činilo se fora.
I to je funkcioniralo jedno vrijeme,mijenjala sam te tekućine potrebne za cigaretu,ali i tu je nastao problem.
Tu cigaretu nisam ispuštala iz ruke,konstatno sam mijenjala i isprobavala te tekućine te tako postala ovisna i o njima.
Kada sam primjetila da sam samo skočila iz jedne ovisnosti u drugu,vratila sam se svojim starom nikotinu.
I tako stalno,tjedan za tjedan,od sutra ću prestati,pa opet,pa opet i tako sam se vrtila u krug dobrih pet godina.
Oko mene većina puši pa me i društvo kočilo.
Zalila sam se tako drugim ljudima i svima većinom išla na živce,ali bila sam očajna,toliko sam se htjela izvući a nisam znala kako.
I onda sam jednog čovjeka nepušača pitala,kako on,koji je stalno u kafićima,pije,druži se uspjeva da ne zapali,a on mi je rekao: "Ma nema šanse,cigareta je za mene obaveza." OBAVEZA , i tada sam našla pravu riječ za svoj slučaj. Bila sam rob cigarete i umjesto da mi bude opuštanje ona mi je bila samo još jedna obaveza u moru njih koje moram napraviti. Krala je moje vrijeme.
Nakon toga sam počela intenzivnije razmišljati,ali naravno nisam prestala pušiti zbog te riječi.
Pročitala sam kniga i knjiga o prestanku,a pošto ja vjerujem u Boga,čitala sam i one vjerske.
I nevezano za pušenje našla sam rečenice o tom kako trebamo promjeniti svoje misli,tj istrenirati svoj mozak da misli ono što smo odlučili i što hoćemo. I ta jedna rečenica je bila "Riješila sam se toga i odlučna sam da tako i ostane." Nju je trebalo ponavljati što više puta na dan kako bi ti se urezala u mozak i kako bi to mozak registrirao.
Phhh glupost,mislila sam,ali pošto sam bila očajna,na rubu,a nisam imala novaca da isprobavam razno razne hipnoze itd. nije mi preostalo ništa drugo nego da pokušam. I ponavljala sam si tu rečenicu u glavi valjda 100 puta dnevno. Plus uz to što me čitanje i molitva smiruje....što je također imalo značenje u mom uspjehu.
I uz ponavljanje,sve sam više prestala razmišljati o cigareti,a to je bio i cilj. Da je izbacim iz glave. Da je teško,teško je,ali je ostvarivo.
Znači na najlakši način istrenirala sam mozak da prestane razmišljati o nikotinu.
Smiješno,ali istinito. Danas se više ne sjećam ni kada sam prestala,a dobrih godinu dana sam pamtila datum prestanka. Počela sam vježbati,šetati,gledati filmove.
Bila sam strastveni pušač i činilo se nemoguće da prestanem i meni i mojoj okolini.
Ali uspjela sam, to je bio pravi recept za mene. Uvjerila sam samu sebe da mi to ne treba.
I tako ja danas mogu sjediti,piti kave i pričati satima....bez cigarete.
Oznake: cigareta
komentiraj (2) * ispiši * #
10
utorak
studeni
2020
J.B. i pakleni šećer
Mnogi ljudi,među koje spadam i ja ne slušaju što im tijelo govori pa zanemare sebe.
Prvo zanemarimo jedan znak,pa drugi i tako u nedogled.
Jedna meni,vrlo draga osoba,tj najdraža na svijetu bila je upravo u takvoj situaciji.
Kada bolje razmislim ona je bila unikat....takvih žena i takvih ljudi ima minimalno.
U zdravlju te gospođe nije štimalo apsolutno ništa.
Imala je ciste na jajniku,zubi su joj otpali,kosa joj je opadala,a u međuvremenu se pojavio i šećer.
Vješto je zanemarivala sebe jer da se izliječiš i dovedeš sebe u red potreban nam je novac.
E sada...hrpa parazita oko nje,koji joj nisu da li da diše izmuzli su svaku kunu od nje,a ona je naravno uveseljavala druge,a zapustila sebe. Šećer kojeg je mjerila u ljekarni bio je oko 10,12...
Uvijek je bila sklona debljanju, a nije puno jela,ali trbuh joj je naglo rastao kao lopta.
Godinama se to vuklo....čitala je iz novina kako treba jesti,pila je tablete koje je dobila za taj šećer,ali uz to pila je i mnoge druge tablete.
Da bi se zdravo hranili i živjeli....hm trebaju nam financije.
Za njeno izlječenje trebalo je malo više financija,a i nekih drugih stvari.
Trebala je snažna volja i netko tko bi joj poklonio više pažnje i ljubavi.NIje slušala doktore....pomisao na inzulin nije dolazio u obzir.
Uvijek je govorila : "Kada jednom odem u bolnicu, neću ni izaći iz nje."
MIslila je može ona to sve sama izliječiti....malo će si praviti prirodne sokove,jesti povrće...
Ali sve to kratko traje....još ako si nesretan i ne ide ti u životu,ulijeniš se i ne da ti se voditi računa o sebi.
Pa i okolina oko nje je sve to prihvatila.
Ako ona ne želi slušati zašto bi je mi prisiljavali na to...."pa ima mozak nek se sama bori za sebe."
Naravno okolina misli na sebe...ipak je ona bila jedna majka koja je djeci trebala za čuvanje unuka,kuhanje,spremanje,rješavanje obaveza koje djeca ne stignu jer moraju raditi.
S vremenom,gospođa je počela imati psihičke posljedice....tj ako samo malo glasnije nešto kažeš ili se ružnije postaviš ona bi odmah zaplakala.
Ponekad nije uspjela kontrolirati mokrenje i izrazito se znojila.
Napravi par koraka i već se preznoji.
Izgubila je i volju za životom,zatvorila se u svoja 4 zida i tamo samovala.
Polako su joj počele i bježati oči.
A onda,jednog paklenog dana....zabolila ju je noga.
Gornji dio noge je poplavio i strašno ju bolio.
Doktori ti daju antibiotik i pošalju te kući...bol ne prestaje.
Odeš na hitnu,pošalju te kući s nekim zavojem,bol još uvijek traje.
Ponovno dođeš na hitnu,kukaš,moliš,kunjiš i ostave te na odjelu.
Na odjelu se boriš svim silama da odeš na wc da se otuširaš jer bol još uvijek ne prestaje,a nitko te konkretno ne pregleda.
Tek nakon 5,6 dana muke i bolova oni te otvaraju i gledaju što je s nogom.
Odlaziš na intenzivnu....imaš šećer koji se penje nevjerojatnim brzinama,bakterije ti jedu tkivo iznutra,svaki dan si na operacijama da bi se to tkivo izvadilo i da bi se taj šećer spustio.
Na aparatima si u komi i nema jela,nema priče,nema pomaka.
Čekaš da ti se netko smiluje,da ti netko kaže ima li nade ,spasa,ali nemaš konkretnog doktora,svaki dan ju operira netko drugi...I čekaš,i moliš i temperatura svaki dan raste. I cirkulacija nije dobra i bubrezi otkazuju i 15 dana moliš...jedni daju prijedloge da se noga odreže. Ma može sve,samo da ju ne izgubimo. Ali kako odrezati nogu kada se bakterija širi na tkivo prema jajnicima,trbuhu....dolazi sepsa,dolazi i bolnička bakterija i izgubili smo jedan unikat našeg svijeta,zbog nebrige i novca....
Kažu doktori, da je na njenom mjestu bila osoba koja redovito ima fizičku aktivnost vjerojatno bi se izvukla....eh da je....
Jedan život nekima kao nijedan,a nekima kao cijeli svijet,sada kada je više nema.
I bilo je onako kako je rekla "Odem li u bolnicu iz nje se vratiti neću."
Pazite na sebe, prvo na sebe jer teško ćeš moći pomoći nekome,ako ti nisi dobro.
Pazite na zdravlje....fizičko i duševno.
Tijelo nas upozorava....ne zanemarujte znakove.
Svi mi to znamo,ali rijetko tko nešto shvati zato što zna....iskustvo nas uči.
Ovo je jedno moje...na čast toj ženi.
Oznake: Bolest
komentiraj (1) * ispiši * #
