Jesen je stigla. Ništa novo, stigne svake godine redovno. Al, nije isto. Sve je tu,i dvorište od lišća i vrt u travu zarastao. I Tigrica ptiće lovi pa nosi u kuću da se hvali. Obilazim sve pogledom ,sve je isto ali ... Čekam te. Vražićak kao i obično ne ide. Uzimam cvijeće i svijeće sa stola- Krećemo,tvoja ruka stišće moju.Ta tvoja snažna ruka što me vodi. E da nije te ruke... Koliko me puta podigla ta ruka? Kad bih otplovila tamo negdje,znaš, tvoj stisak bi me dozvao u stvarnost.Okrećeš glavu i gledaš me. Znam da želiš proćitati moju nutrinu. Ne uspijevaš do kraja ali znaš i slutiš. Znaš me dobro, i kad šutim i kad mi se uzdah ukrade. Koračamo skupa, pogledaš me sa smješkom i odmah mi je lakše. Znam, samo na mene misliš i paziš na svaki moj pokret. Znam da me čuvaš čak i kad nisi tu. Al pusti, od ovoga me ne možeš sačuvat. Dosta da znam da si tu . A jesi, to mi tvoja ruka govori. I koračamo dalje skupa.
|
