HUBRIS

utorak , 09.04.2019.


Onih dana, kad se osjetim potpuno poražen,
a samog sebe ne poznajem
i gdje god se osvrnem,
tamo zjape samo prazne ulice
ili tek poneki isprazan pogled,

tih dana,
grad kao da mi se smije u lice,
šaljući mojim bespućem
svoje stare duhove što žicaju cigare i kune,

da me posjete i pozovu me na piće,
a zatim me podsjete
da sam te uspio zaboraviti,
makar samo na tren.

Pa pijem, sve dok taj dan ne umre,
a ja više gotovo i ne znam za se
i zaista ponovo umalo da zaboravim tvoje ime,

a onda napravim neko sranje,
padnem ili se potučem,
ali ništa od navedenog ne djeluje,
a zatim me zatvore i ostave
da prespavam sve svoje tragedije.

Tih dana, kad ostanem bez vjere,
pa preživljavam od nevjere,
tad ne mogu podnijeti samog sebe bez tebe,

ni pomiriti se sa svime što me iznutra jebe(jede),
pa samo automatski
mirim osnovne potrebe,
poput jebene životinje.

"Pogledaj me", tih dana Bog mi kaže,
ali ja samo odvratim pogled,
muka mi je, povraća mi se,
odlučan sam da ostanem sam
trovač svoje sudbine.

"Poljubi me", tih dana zavodnički šapuću i sikću Sotonine usne,
pa na tren pomislim da bi tako
možda ipak bilo najbolje,

no sjetim se
kako odavno sam imun na otrovne poljupce,
pa ostajem da životarim dalje
bez vjere i nade,
u tvoje ime, u sjećanje na te.

tih dana, tad riječi jednostavno same,
nekontrolirano izlaze iz mene
poput pokore, kazne ili osvete
i ništa mi drugo ne preostaje sem da umrem ili pišem stihove...

>;') - - >

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.