Nitro intro(40 seconds of love*)

četvrtak , 23.08.2018.

Hajde, nek' i ja jednom ispoštujem rutinu, neka se dogodi i ta sreća u nesreći koja me natjera da i ja jednom slijepo slijedim pravila. Barem ovaj jedan put. Ne može škoditi, ako mi ne prijeđe u naviku.

Stoga odlučih da napišem ovaj nekakav, bilo kakav uvod, doduše ne znajući uvod u točno šta, jer kad ja stvaram obično to ne lici na nista, a vodi baš nikuda i najčešće završi u plaču ili psovkama, otprilike tamo gdje je i započelo, a to je čisti očaj ili čisti kaos, nihilizam i anarhija.

Doduše nekad sam bio mlad i, iako uvjeren da to činim za sebe, zapravo sam stvarao za druge, da impresioniram neku potencijalnu besplatnu pičku, da se proslavim ili zaradim za pivo i ćevape ili da stavim soli na rep nekakvoj prodanoj kurvi u svojoj nekakvoj viziji ljubavi koja će sve nadjačati i protiv svih izgleda pobijediti. Upravo zato sam i dugo vremena odustao od svega toga. Uništilo me iznutra. Proždrlo je to umjetničko izdrkavanje moju svijest i svaki moj san.

Ali prošlo je puno vremena od tad, iako je vrijeme zapravo relativan pojam. Mozda su se vremena promijenila, ili sam se promijenio ja?
Nekako sumnjam, ali opet se javlja ta moja neidentificirana glad.

Pa, eto... evo vam uvoda. Ili uboda.
Vidjet ćemo.

Nadam se da ćete u onome što slijedi barem vi pronaći ispunjenje, barem netko od vas, ako opet izostanem ja, da ćete vi, barem na trenutak ili dva zadovoljiti i potaknuti neke od svojih najnižih i najprimitivnijih nagona.

Ovo već sad zvuči pretenciozno loše, znam.
Ali nisko i primitivno nije uvijek nužno loša stvar. Možda nam baš to svima treba u ovim kompliciranim vremenima: nešto jednostavno i iskreno? Nekaj primalno kao smijeh ili plač?

Iako je emotivnost zapravo "odlika prikrivenog luđaka" (T. Leary).

>;,)-->

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.