Iza zavjese.

Credits.^^

x Design: Sk8designs
x Bascode: Heartbeatzxc

-->Rea
-->18
-->Rijeka
--> Fejs.

To je ona (:

-->. Molim vas ostavljajte samo jedan komentar.
-->. Nemojte mi pljuvat po blogu. Ako vam se ne svidja jednostavno izadjite.
-->. Prihvacam i primjedbe i pohvale. Ni za sto takvog se ne ljutim. :)

On je onaj čije riječi volim više od ičega.

Ne slušam više šta šapućeš dok snivaš,
plaši me koga pominješ.

Zamrzavam sliku na poznatom liku dok se šunjam u san,
da ne primete tamo da sam odsutan.

Od nekih stvari se nikada ne oporaviš.
Jednostavno ih preživiš...

Snovi najčešće vrede tek kad s tobom osede,
kad s tobom ostare.

Bila je lepa kao san umornog anđela.

Samo retki nađu retke.

Uvek sam ljude zamišljao boljim nego sto jesu,
i tako sam nekako i prošao...

Ja nisam rođen da čekam smak, ne. Moj život nije na prodaju.
A kad pleteš svoj oreol, za to ni nema boljeg mesta, nego mrak.

Dobro je to srce. Malo kasni, ali kucka tu i tamo.
A naročito kucka tu. U tvojoj sobi...

I neka mi to ne uzme nebo za zlo, al ti si jedino čemu se molim.

A onda shvatih na prepad da te volim
ko nekad...vreme samo raspiruje plam.

Ja? Znaš mene. Ja sam se rodio zaljubljen.

Tako i treba sanjati. U ograničenim količinama.
Snovi su frka živa. Što ih više imaš, više ti ih ostane neostvarenih.

Đorđe Balašević.

(Jesam li to uopće trebala pominjati?)
Vjerujem da ga je katkad i teško shvatiti.
Ja sam, ipak, odrasla na njegovim riječima.
Možda sam baš zato danas to što jesam. On je bio dio moga odgoja.
On je bio dio moga odrastanja. On je bio (i ostao) dio mene.
Dio moga života. Veliki dio. Da.

Nekad su ovdje stajale slike onih koji su mi bili sve na svijetu.
No što se više družim s ljudima...sve lakše shvaćam da jedino što volim na svijetu su riječi.
I one te,ako su nepažljivo izabrane,mogu povrijediti.
Zato ih uvijek valja birati. I služiti se njima na najljepši mogući način.

"Uvek sam uz likove smisljao karaktere, boju glasa, male navike i omiljene pisce,
i nikad se to nije poklopilo sa njihovim pravim osobinama.
Uvek sam ljude zamisljao boljim nego sto jesu, i tako sam nekako i prosao..."

Ali nije uvijek riječ ono što me može dobiti.
Često je to glazba. I često glazba govori više od riječi.
Zato se sve brže zaljubljujem u klavir. U gitaru.
A ljudi? Eh,ljudi. Njih ostavljam na miru. Katkad je ta stvorenja bolje i ne gledati i ne dirati.

A moj Monkey Moo je jedina stvar koja me tako lako razveseli kad je to potrebno.

Tako uglavnom počinje jutro.
-Jednu kavu za van, molim.

Jesen. To je moje godišnje doma,zamisli.

♥

Da.

Đole. Jedina osoba koja me zaista drži svojom.
Koja me inspirira.

Kada će doć bar jedan dan da te se neću sjetiti?

Čula sam kako netko vani izvikuje moje ime,pa sam dotrčala do već otvorenog prozora.
"Aaj van." Rekao je poznati muški glas.
Van? Još sam uvijek bila u pidžami (iako je već padala noć),bezvoljna i raščupana,kao uvijek kad sam bolesna.
Njih su trojica stajala vani izgedajući poprilično očajno u svoj onoj dosadi koja ih je okruživala. Ipak su se smijali.
Uvijek su se smijali.
"Onda? Hoćeš li?"
Još sam se uvijek premišljala. Bolesna sam...ne bih trebala...od toga mi zasigurno neće biti bolje.
A opet...trebao mi je psihički odmor i znala sam da mi ga oni mogu pružiti.
Ujutro sam već cmizdrila,a ni noć prije nije bilo puno bolje. Živci su mi bili tanki od svega što se dešavalo i trebala sam da ih netko podeblja.
Skočila sam s kreveta,navukla traperice i Tuborg Green majicu odlučivši da mi ne može baš toliko škoditi da malo izađem.
A osim toga,išli smo samo do parka. Neće me ubiti.
Iz vana sam čula "To valjda znači da ide..."
Tad sam se sjetila da nisam ni odgovorila na pitanje,zanesena mislima koje su mi se tad vrtile po glavi.
Strčala sam se niz stepenice vežući kosu u rep. Sjedili su već na rubu ceste na biciklima i smijali se.
"Da...značilo je da ide."
Nasmijala sam se uz isprike. Znali su koliko zbunjena mogu biti,pa mi nisu zamjerili.
Jednostavno sam voljela to što me njihovo društvo odmaralo. A nisu bili ništa posebniji od drugih.

Rekla sam da želim s njim sve početi ponovno.
Pa...počela sam.
Ali stalno nekako strahujem da sam u sve to ušla pre brzo.
Zbog svega što mi se trenutno događa ili ne...strah me.
Borim se rukama i nogama da sve bude u redu. Da sve...da se ne slomim.
Zaista.

x Komentari [ 10 ] x

So baby don’t worry,you are my only,you won’t be lonely,even if the sky is falling down.

"Nemooj Prckovičuu. Nee. Ne u fontanu."
"Dadaa. Reici je vruće. Pa će se kupat."
(Hoda prema fontani)
"Nijee. Super joj je. Vidiš da ima duge rukave."
(On i dalje hoda prema fontani. Ona ga ugrize)
"Aaa,nisi normalna!"
(Baci ju na pod)
Parkom se prolomi smijeh.

Na pijesku kraj klupice stajale su tri prazne boce pive.
To smo maloprije popili i bile su pravo osvježenje u ove vruće ljetne dane,zaista.
Iako nisu bile dobre nikome osim Prckoviču,istina je da su bile pravo osvježenje.
Noć je bila sve bliže i postajalo je sve hladnije.
Ubrzo nismo više vidjeli jedni druge,ali smo se i dalje smijali.
Katkad bi nastala neobična tišina,čisto kao odmor od svega.
To je doba koje zovemo ljeto. Jer su tada noći najčarobnije,ma koliko glupe bile.

Upoznala sam ga nedavno...ne poznajemo se baš najbolje.
Ali stalo mi je do njega. Na poprilično neobičan način.
Stalo mi je do njega i odlučila sam sve početi ponovo.
S njim?
Ako Bog da.

x Komentari [ 10 ] x

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.