MonoperajAnka




Blog.hr




MonoperajAnka Home
U nedostatku vremena za češljanje po listama, otkrila sam uglavnom one blogere koji mi se sami jave, tj. ostave komentar ... neki su stalno tu, a ima i stalno novih.
Dobro mi došli svi!





MonoperajAnka E-Mail
... nemam nekih opakih ambicija, jednostavno ću neke svoje misli podijeliti s nekim koga zanima ...

MALI RJEČNIK MonoperajAnke Jr.
Tommimiđeri = Tom & Jerry
Ivaj = Ivan
pukovati = kupovati
pukaonica = kupaonica
mačuju se = mačevaju se
ja ti budem velila = ja ću ti reći
pirureta = pirueta
klopovac = poklopac
prokolica = trokolica
tobonak = tobogan
pikava voda = Jamnička
gimagama = kišobran
peblete = tablete
Dućanice = Kućanice
ustrujila = uključila u struju
mamino, menino = mamino, moje
goluf = kolut (npr. naprijed)
kotumenti = dokumenti
dindon = muški spolni organ
Šuma stribovora = Šuma striborova
gabelica = vilica
špikote = piškote
kadevade = Badewanne tj. kada
štajnčić = kamenčić
karotica = mrkvica
murmelica = pikulica
izaime = prezime
Zejuitenvize = Jesuitenwiese (u Prateru)
odbliži me = odmakni me od stola
pupica = lutkica
mrveno = jako malo, sitno
olovo soko = oko sokolovo
grudnik = rudnik
grčka meteorologija = grčka mitologija
mrv = crv


Pregled tekstova
Metastaze društva
Ženska samosvijest
Domoljubni odgoj ne poznaje granice
Dnevnik propadanja ili navodnog rasta?
Gibonni u Beču
Caru carevo, Bogu Božje
Politika i glazba...
Emancipacija na balkanski...
Pozivnica...
Uoči rođendana
Austrijski "Ples sa zvijezdama" – uživo
Damir Stojić kod Stankovića
Domovinski čušpajz
"Stare kosti...
"Zajedničko slavlje mira"
Ne-zaustavljeni glas
Natjecanja i nagrade
Političari – zabranjeni ljudi
Desetljeće bračne sreće
Krenuli smo u školu...
Tko je naš bližnji na godišnjem odmoru?
Ribarenje i ribarsko prigovaranje 2010.
Winxice protiv Starwarsa
Pale sam na svijetu
Varšavska-intuitivno
Majko moja!
Ona lebdi...
"Kad si već na nogama...
Što (mi) znači nositi križ?
Zašto me (između ostalog) nema
Rođendansko kazalište lutaka
Zbogom Speedy
Kršćanska načela po farizejima
Tko mljacka barke?
Tata je osvojio bokal!
Naš prvi Flohmarkt
Ljetni ljubić
Odmor nakon godišnjeg odmora
Majčin Dan
Školovanja, titule i sl.
Batina je iz Raja izašla - 2. dio
Batina je iz Raja izašla
Linzer Torte
Mir na Zemlji - On s Marsa
Sveti Nikola je bio Turčin!
Imamo gramofon!
Dobri duh Casper
Oliver u Konzerthaus-u... ili o perspektivi
Meditacija o Svjetskom danu hrane...
Kad igračke ožive
Tko je Antonija Balek?-O efektu medalje
Jesu li Podravci škrti?
Tour de Podravina
Novaljski trijatar-2.godina
Sjećanja (po moru)
Ludi provodi, morski...
Mediteranski (ne)red
Odmor nakon godišnjeg odmora
Zasluženi odmor
Nogometno ludilo...
Maratonka
Tko ima bolje luđake?
Rattatouile
Majstor u kući
Tko je ovdje lud?
Predrođendansko ludilo
"Pjesma" umjesto posta
(Ne)privlačnost križa
(Ne)slavlja razna...
Rođendanske čestitke djevojčici
Znate li vi tko sam ja? Pa, taj i taj...
Poziv na građansku bunu!
Filozofija života za štednjakom
Dragi Lastane!
Zaboravljeni Božić
Plivam!
Na čemu si ti?
Tko su naši junaci?
Prelaženje granica... ili "Kad će braco?"
Anđeli koji se smiju
Kad domaja krvari
Papa, kineska haljina i pumpa-dućan
"Sve što vam treba je ljubav...
Nesreća dolazi tri puta zaredom
Novaljski trijatar
Servis na moru
Morski pozdravi
Selidba...
Kada reći zbogom?
Počelo je...
Oluja svih oluja...
Izgubljeno-nađeno
Priča sa zadanim riječima
Reci mi nježno, nježnije...
Hvala gospodine Miliću..._______(Xportal)
Poziv za gospodina Mandića_____(Xportal)
Blogo-rođendanska promišljanja
Integracija u tijeku
Bazeni i čevapi
Zbogom Supekovom humanizmu _(Xportal)
Noćna mora - antiDora
Noćna mora - antiDora _________(Xportal)
Prve tri su najvažnije...
"Pustite malene k meni"
Falco - austrijski pjesnik
Falco kao pjesnik ______________(Xportal)
Gavran ili svraka, oprost i dr...
Ljemetija
Sretna 2007!
Božić bez Ane... Uskrs bez Irene
Jaje od guske
Čini li uspjeh smisao?___________(Xportal)
Beču Mozart-Zagrebu narodnjaci(Xportal)
Ispovijed
Tko se boji Sv.Nikole... ________(Xportal)
"Pošten - j...n"
Pioniri maleni _________________(Xportal)
Austro- Ugarska birokracija ____(Xportal)
Prevareni i poniženi ... ________(Xportal)
Kapitalizam u obrazovanju
Licht in der Laterne,
Mali ovisnici
O mrtvima sve najbolje
Akumuliranje cinjenica...
Lange Nacht der Museen - 2.put
Majčinstvo i karijera
Dogodilo se...
Vienna World Records Day 2006
Djevojčicin čušpajz
Jesen u mom gradu
Dobro i loše
Kulturološko - bračne razlike
Madžarski turizam
Nije u šoldima sve...
Pjesma povratnice (umjesto posta)
Bye, bye mašem svima ...
Društvo znanja ili SF
Gastiči, dotepenci i dr.
Nogometna histerija
Vjerski turizam na austrijski način
Evo banke cigane moj...
Uskrs na groblju
Upoznajte Krešu!
Rođendanska antidepra
Kako sam postala izdajnica?
Hvala Blogu...
Beč - veliki pseći WC
Profesionalnost i podobnost
"Teta, darf ich bombe?"
Zločin i kazna
A i tata ima dvojku...
Dvije su mi godine tek ili već
Ljubav
Austrijski impresionizam
Umijeće (blogerskog) putovanja
Kondore...javi se
Griessknödel mit Zwetschkenröster
Novi život vrtićki
I skuhali su nam...
Što nam kuhaju Sv.Nikola i Djed Mraz
Slučaj Duje ili dvostruka mjerila
Aquashow 2005
Bečki sportski festival 2005.
Glorija - iza kulisa
Imam koncept
Nedjeljne misli
Sretno dijete
Privatni i javni govor
Očinstvo
Gotovani, na gotov´s!
Ružno pače
Petoljetka
Tata, kupi mi auto
Ni o čemu...
Bolest...
Ribarenje i ribarsko prigovaranje
Pakiranje
Stari morski vuk
Planska gradnja
Morski doživljaji MonoperajAnke
Pepe-pljuga
Vratija se Šime...
Sitne duše slovenske
Odoh ja...
Predizborne jagode
Rušitelji tabua-bečki hedonizam
Eurosong
Priča iz Hrvatske
Kraj svijeta?
Praznik sporta
Crvenkapica i ostale bajke...
Niš' ne kužim,ali imamo Papu
Kupujmo hrvatsko!
"Budeš ti vidjela"
Sretan mi rođendan
Ivan Pavao II - trag u vremenu
Sanjala sam Uskrs
Vratila sam se...
Proljetna generalka
Stiglo je proljeće!
Dan drugi...
Igranje sa Suncem,dijeta...
Čestitka za Mr. Perfect-a
Sretan Dan žena!
Čovik je čovik, a pas je pas
Iskustvo
Ajd' baš da probam...
Čega ćete se odreći u Korizmi?
Sportski vikend...pobjede i porazi
Što sve žene rade za dva jaja
Mali vodič kroz Beč
Teletubbiesi
Prosvijetlite me...
SPP - još nije gotovo
...i Nova godina
Sretan Božić
Čola je zakon
Na svijetu postoji jedno carstvo
Kaj vi ljudi nemate pametnijeg posla?
Advent u Beču
Najbolje hrenofke i Hašekov Švejk
Hrvatska je jedna vrlo katolička...
U zdravom tijelu zdrav duh!
Take the money and run
Sretan rođendan!
Dragi i drage moje...
Informiraj me o svemu
Tražili ste, gledajte!
Sjećanje na Irenu
Rubens iz dječjih kolica
Gdje je mladost nestala?
Zmazanoća je in
Smeće
Lange Nacht der Museen
Barbarella
Pasija-1.dio
Vau, postala sam "almost"cool
Tim bildingi i ostala menađerska...
Nemam kaj za dodati...
Esterajhersko (ne)znanje
Sir i vrhnje...u ulici jorgovana
Dolje monopolisti!
Meteoropatija
Umtausch, bitte!
Kaj su to neke feministice na Blogu?
Hoćemo li plaćati blog?
Susjeda i ostale ženice
Hrvatski lopovi
Ima još nešto...
Što je meni blog?
Terorizam je došao...
Zakaj ja ne volim ponedelek...
Bravo dečki!
Novalja mog djetinjstva
Sportski novinari
Šuvarova generacija
Cool, happy iliti hepi, sex...
Naplatne kucice,granice
Ne dam se u auto
Vatreno u Europu
Biti mama

CreativeCommonsLicense
Creative Commons License

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom:
- Imenovanje
- Nekomercijalno
- Bez prerada

< svibanj, 2020  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

16.05.2020., subota

Božeeee Deeedaa!

To je bio moj “poklič” upućen dedi Anti, mom već preko 30 godina pokojnom djedu. Taj usklik sam,pretpostavljam,nekad izrekla kako bi izrazila svoje čuđenje nečime što je mene, tada malu, čudilo u tom velikom svijetu. Dedi je to moje obraćanje očito bili simpatično, pa je to s vremenom i postala neka vrsta našeg pozdrava i poveznica kojom me je znao dočekati ispred vrtića ili dok bi mu se zavalila u krilo i čekala da mi ispriča neku od svojih priča iz mlađih dana....
A priča nije nedostajalo, pa čak ni pjesma onih meni tada groznih “nakanat” narodnih, novaljskih napjeva koje bi pjevao najradije u svom Vrtiću pokraj mora, ili u sustanarskom stanu u Ilici, nasuprot Uspinjače gdje je proveo preko 40 godina s bakom i svojom djecom, a onda i unucima koji su se pomalo odseljavali.
Rođen 1910. godine u Novalji na otoku Pagu, kao jedan od četrnaestero djece, od mladosti je oskudijevao u materijalnim dobrima, ali mu je zato duh bio prožet austro-ugarskom disciplinom koju je zadržao do smrti. Volio je povijest, pa me rado vodio na Gornji grad i pričao Gradecu i Kaptolu, Zlatnoj buli Bele IV, obilazili bi dvorište (mislim Gliptoteke) u kojem bi mi pokazivao odbačeni kip bana Jelačića...Ja puno toga nisam razumjela niti povezivala tada, pa bi mu najčešće odgovorila našim pokličem, kojim bi se sva čuda svijeta stavila na svoje mjesto, a sve nejasno bi zadobilo sigurnost toplog osmijeha. Deda je pričao i o raznim ratnim događanjima i režimima kroz koje je prošao, naravno uz onaj najdugovječniji, u kojem sam se i ja rodila. Ja sad već preko dvadeset godina živim u prijestolnici nekadašnje monarhije kojoj je još pripadala zemlja u kojoj se deda rodio...I odavno ne odlazim s dedom u novaljski Vrtić ili na Gornji grad, a moje čuđenje se utišalo, ne zato što se i dalje ne bih čudila nekim stvarima, već više zato jer nemam tu dječju spontanost i dedu kojem bi mogla dreknuti na uho svoju začuđenost....A zadnjih godina ona je opet tu, probuđena i potkrijepljena raznim čudima u maloj zemlj, rodnoj grudi mojih predaka i mojoj.
Tako je nakon raznih svjetskih čuda i ratova o kojima sam slušala, došlo vrijeme da i ja budem svjedokom jednog rata, premda sam ga prilično mirno preživjela i nisam morala izbjeći, niti sam ikoga od bližih u njemu izgubila...I nakon uspostave samostalne nam i slobodne zemlje o kojoj je deda oduvijek sanjao koju na kraju nije dočekao, danas opet slušam o istim temama moga djeda. Koji mi je pričao i o Bleiburgu, kojega je jednim osobnim poznantsvom i čudom izbjegao, premda je bio u domobranskoj vojsci. Nakon svih tih godina ne mogu se načuditi kako emocije i obiteljske priče imaju jači naboj od bilo kakvog razumnog odvagivanja povijesne stvarnosti...i priča o ustašama i pratizanima očito neće dobiti svoj kraj, barem dok svi direktni ili oni nanovo probuđeni duhom predaka, biološki ne nestanu, a bojim se, ni tada....Nema tu kruha, a crno bijeli svijet je omiljena igra mog naroda. Pa se tako i priklanjanje jednima ili drugima pretpostavlja, jer bez toga nisi čovjek, moraš se izjasniti, inače si sumnjiv....A meni su sumnjivi svi crno-bijeli prikazi i u svom životu do sada sam se uvjerila da su i najbolje započete ideje često pale u vodu kod provedbi, iz vrlo jednostavnog razloga, jer ih provode ljudi....Tako neki smatraju da su i jedan i drugi režim zločinački, dok ih neki drugi uzvisuju, ovisno na kojoj strani su bili preci, uključujući i naknadno “osvještivanje” i odreknuće obiteljakog naslijeđa i otkrivanje “prave istine”. E, sad tu dolazi deda Ante, onako kako sam ga ja upoznala i kako ga se sjećam....mali (za mene veliki) čovjek koji se našao u vrtlogu povijesti i priklonio struji koja ga je kao mladoga regrutirala, a koji je bio posvećen i odan ideji vlastite obitelji i odgovornosti prema njoj, kao glava koja i jedini financijski pokriva potrebe peteročlane familije u ratu. I premda je bio čovjek principa, jedini i glavni bio je sačuvati živu glavu, prvo svoju, a time i svih ostalih koji ovise o njemu...I sad i ja dolazim u igru i vidim da mi ni jedan svjetonazor, niti, ideja niti institucija nisu na prvom mjestu, već samo moja mala obitelj, moj mali mikro-kozmos koji pokušavam održavati na životu, kako materijalno, tako i duhovno. I dok traje ova pandemija i razni “junaci” ovog vremena dolaze do izražaja i bivaju isticani, ne zato što bi htjeli, već zato jer su u nekoj grupi ljudi koji su trenutno traženi, osjećam sličnu potrebu pokriti se preko ušiju i ne slušati prepucavanja jednih i drugih...tko je bio veći i manji zločinac i veći ili manji junak svog doba....Ne želim biti ni jedno ni drugo...ne vjerujem u režime koji u svojim programima isključuju određene grupe ljudi, ali ne vjerujem niti u ideje koje počinju sa “anti” jer su protiv nečega, a to ne može biti konstruktivno i ideološki je “nabrijano” samo u suprotnu krajnost. Vjerujem u humanost, u ljudsko dostojanstvo, vjerujem u jedinu zapovijed Ljubavi kojoj nas uči Isus i za mene ona nadilazi i pokriva sve idologije i režime, a skeptična sam i u institucije kojima je poveren Isusov nauk, jer se opet radi o ljudima koji ga provode, jer čak i “Duh koji puše” se opet prisvaja za osobne interpretacije jedine Istine.
Istina dede Ante je bila preživjeti i ako nije bio junak svog doba, iz moje sadašnje perspektive je postao junak svaki puta kada bi nas vodio polu”skrivećki” u crkvu, kada bi me učio disciplini da prevladam sitne lijenosti i pokrenem se...za sebe, za svoje bližnje, pjevajući povremeno, brinući se za svoj “mali svijet”...i kako vrijeme prolazi, mislim si, kada bi svatko ostao pošten i dosljedan u toj brizi, bez pretenzija da se “pobrine za drugoga”, ne bi vjerojantno ni bilo potrebe za svađama, osvajanjima, ubijanjima, optuživanjima....a dijete u meni bi se možda prestalo čuditi svim tim ludostima koje nas okružuju....
- 19:58 - Komentiraj (3) - Isprintaj - #

05.03.2020., četvrtak

Njihova i naša djeca-njihov i naš Bog otac

Opet je aktualna tema migranata, prelaska granica i njihovog čuvanja od ljud,i koje neki smatraju žrtvama (ratova koje su pokrenuli hm-neki drugi ili treći), a neki pak same migrante smatraju velikim manipulatorima koji djecu koriste u svrhu izazivanja samilosti i razumijevanja za njihovu situaciju.
Pa, da vidimo tko je tu izmanipuliran i tko je tu žrtva? U vremenu smo Korizme, pa se tematski valjda smijemo, ovako iz daljine, pozabaviti temom žrtve, odricanja, preispitivanja savjesti.
Moram priznati da mi je fascinantna i zastrašujuća vrlo česta pojava nekih pozemljara, koji su u stanju obožavati i udivljeno tepati vlastitoj djeci, ili djeci svojih članova familije, ali čim se krug malo ili više proširi na one druge, sumnjive, neiskrene, manipulatore, ništa više prema toj djeci osim gađenja i opreza nećete oćutjeti...jer, to je druga vrsta, oni su tako rođeni, ne znaju drukčije...Ali ova naša divna sunca i voljena dječica su pre-divna, jer smo ih mi ipak tako odgojili, da budu ispravna, vjeruju u pravoga i jedinoga Boga, a ako i ne, onda barem zato jer su iz našeg podneblja, pa znaju što i kako se priliči....Ovaj stav je obilježio i neke prijašnje generacije onih koji su vjerovali da su oni drugi-divljaci, manje vrijedni, a njihova djeca predodređena da isto jednoga dana postanu divljaci. Po meni najveći paradoks i sraz takvog vjerovanja je upravo u pozivanju na kršćanstvo i “našu” vjeru i tradiciju, čak i onda kada to više nema veze ni sa čime, a ponajmanje sa Isusovim naukom otvorenosti prma drugima i pomaganju slabijima, malenima. Pa ako to preselimo na ovu trenutnu situaciju s migrantima i zadržimo skepsu prema odraslima koji su možda i dijelom izmanipulirani, premda su to najsitnije ribice u moru velikih manipulatora, možemo li barem a ono iz pristojnosti i neke kvazi-zapadno-kršćanske kulture, barem iz formalne uljuđenosti zavapiti “ali ta djeca nisu (još) ništa kriva” jer to ni ne mogu biti po naravi djeteta....prije nego se bacimo na svog ljubljenog i obožavanog potomka, za kojeg nemamo riječi osjećaja i ljubavi.. A navodno smo svi braća i sestre u vjeri...Ili nam je vjera jako zakržljala, ili su nam bogovi iz različitih svjetova...a Onaj pravi i jedini se sakrio...od srama.

- 22:15 - Komentiraj (12) - Isprintaj - #

25.12.2018., utorak

Božićna poruka-mir ljudima dobre volje

Papa Franjo je u božićnoj propovijedi usporedio novorođenog Isusa, rođenog u Betlehemu-kući kruha, sa kruhom potrebnog svakom čovjeku. Hranom za ljude, za tijelo i dušu...
Isto tako je rekao da bi novorođeni Isus, koji je stigao na svijet u siromaštvu u štalici, trebao potaknuti svakoga, a osobito »gramzive i proždrljive« da razmisle o pravom smislu života.
Vatikan je u subotu objavio da je beskućnicima u Rimu darovao za Božić novu kliniku na Trgu sv. Petra gdje mogu dobiti besplatnu zdravstvenu zaštitu. Urbi et Orbi još slijedi...
U svojoj božićnoj poruci kardinal Bozanić se osvrnuo na razne školske reforme u domaji i između ostaloga poručio:”Tu je najveća odgovornost na roditeljima koji su pozvani očitovati jasno stajalište te svojim kršćanskim svjedočenjem pomoći institucijama u našem društvu da u roditeljima pronađu oslonac i krajnji razlog pri oblikovanju programa za povjerenu im djecu; programa koji izgrađuju osobe i njihove odnose građene na nesebičnosti i utemeljene na Božjoj ljubavi”.
“Kršćansko svjedočenje” se očito podrazumijeva jer se polazi od činjenice da su roditelji kršćani. Ostali se ne spominju. Jasno stajalište je također povezano s određenom konfesionalnom pripadnošću. Onom navodno većinskom u društvu. Druga jasna stajališta se ne spominju. Pretpostavljam da ima roditelja s drukčijim jednako tako pozitivnim humanističkim stajalištem koja ne pripadaju ni jednoj konfesiji, ali oni su očito manjina. Jer većina Hrvata je katolika, pa se nadbiskup obraća njima. A kakva je ta većina katolika koja odgaja većinu djece, vidi se po pretežnom načinu života u obiteljima, po ponašanju djece u školama, međusobno i prema nastavnicima. I ako situacija nije dobra, trebali bi roditelji više svjedočiti svoju vjeru, odnosno kršćanstvo...Ima nešto u toj misli, svjedočenjem odgajati djecu i tako pomoći i institucijama u društvu, jer u konačnici-dobro odgojena djeca su benefit za društvo.
Poruka ima nekoliko dimenzija i ja ih obično pokušavam sagledati vrlo konzervativno, odnosno izvorno.
KAda nisam sigurna u ispravnost stavova, razmislim svojom glavom i pitam se što je Onaj kojeg pokušavam slijediti već rekao i učio i prilagoditi to nekoj konkretnoj situaciji. Dakle, vrlo jednostavno, što je Isus govorio, kome se obraćao i kako?
O odnosu Crkve i države rekao je:”Caru carevo, Bogu božje”.
U Evanđelju se radilo o plaćanju poreza, obrazovna reforma je nešto drugo, reći će možda s pravom netko. Ipak, samo možda...jer, sjetimo se nekih drugih vremena u kojima sam ja odrasla i išla u školu i u kojima nije bilo govora o tome da roditelji svjedoče svoje kršćanstvo, upravo suprotno. Bili smo pioniri, htjeli ili ne, ideologija je bila neka sasvim druga, umjesto crkvenih dostojanstvenika, učenicima su se obračali neki drugi likovi iz sasvim drugog svijeta, svijeta bez vjere u Boga. Nekim čudom su djeca uglavnom poštivala nastavnike, učilo se o vrijednostima (Pošten, Iskren, Odan,Napredan, Istrajan, Radišan) i ne sjećam se da je bilo slučajeva među učenicima, a kamoli u odnosu prema starijima kojima se nije moglo stati na kraj...Tako da očito i potpuno indoktriniranim društvima i vremenima, može postojati i nešto pozitivno, jer u konačnici ionako najveću odgovornost nose roditelji,kako to istinito zaključuje nadbiskup zagrebački. Pa tako su u tom potpuno odvojenom svijetu između Crkve i države, neki roditelji brinuli da im djeca odrastu u vjeri, nesklonim uvjetima unatoč. Pa se pitam zašto i danas kada se nikome ne brani da ispovijeda svoju vjeru, treba javno svjedočiti tu vjeru kroz državne institucije, kao što je škola? U kojoj već postoji mogućnost konfesionalnog vjeronauka? Očito su roditelji slab izvor vjerskog odgoja u kući, pa se težište prebacuje na institucije. Rješavanje sakramenata i neživljena vjerska praksa u obitelji čini očito većinu kršćanskih roditelja pa kad se tome doda većina koje kršćanstvo doživljava kao potvrdu nacionalne pripadnosti bez duhovne dimenzije prihvaćanja i otvorenosti za drugoga-drugačijeg, ovakav poziv samo produbljuje već postojeći jaz tzv. “vjernika i nevjernika”. I pokazuje da su vjernici neautentični, kad ih se poziva da više svjedoče svoju vjeru. Princip nesebičnosti utemeljen na Božjoj ljubavi na koji kardinal poziva, ne mora se učiti u školi ako je naučen i življen u vlastitom domu i(li) župi. I on podrazumijeva razne segmente života, od nesebičnosti prema SVIM ljudima, ne samo onima koji pripadaju “mom klanu”. Ohrabrena pozivom kardinala Bozanića da svoje kršćansko vjerovanje svjedočim u institucijama u društvu, vjerujem da se to odnosi i na instituciju Crkve i poručujem u svojoj božićnoj poruci;
“Poruka koja nije upućena svima, već se obraća samo jednoj grupi građana, stvara jaz i ne ide za onime što je zajedničko svim ljudima.
Danas ima puno gorućih tema koje dotiču sve ljude ovoga svijeta, kao što su siromaštvo-jaz bogatih i siromašnih, izbjeglička kriza, klimatske promjene, ratovi...
Poruka mira koju nosi novorođeni Isus upućena je svim ljudima anđeoskim riječima; Slava Bogu na visini, i na zemlji MIR LJUDIMA DOBRE VOLJE”
Od srca želim SVIM ljudima dobre volje taj mir Djeteta u jaslicama. Sretan vam mali Bog-Božić!
- 09:18 - Komentiraj (3) - Isprintaj - #

11.02.2018., nedjelja

Što je meni Stepinac?

Godišnjica smrti kardinala Stepinca, za neke neupitnog sveca, za druge gotovo zločinca, za mene je izvor sjećanja, žalosti I zahvalnosti. Naime, diskurs viđenja uloge ovog blaženika u vremenu u kojem je živio, ovisi opet o pozicioniranju lijevo-desno I zapravo nosi sa sobom čitav paket -od političkog do religioznog tj (ne)crkvenog svjetonazora.I obojano je tim osobnim, često obiteljskim naslijeđem ili pobunom protiv njega. Kad se tome doda aktualno (ne)zadovoljstvo društvom, politikom, Crkvom, čini mi se da je svaki objektivni povijesno znanstveni pristup o ulozi Stepinca I tome što se doista događalo u ta ružna vremena, u konačnici uvijek promatran iz tog nekog emocionalno-subjektivnog momenta I povijesne činjenice su samo polazišta za obranu ili napad, ne samo njegove uloge, već čitavog osobnog svjetonazorskog pinkleca kojeg svatko šlepa sa sobom. Pretpostavljam da ima I onih kojima je tema totalno irelevantna I izvan osobnog svijeta u kojem žive I ne pozicioniraju se ni na jednoj “fronti”- za ili protiv Stepinca.
Svaki put kad me počnu raznim porukam I videima ili tekstovima koje čitam, obasipati s raznih strana pobornici “pro”I “contra” u meni se probudi otpor prema jednima I drugima, jer ne vjerujem u pojednostavljeni crno-bijeli svijet, ali vjerujem da postoje Vjerovanja I da postoje Sjećanja….
I sjećam se kako mi je tata,kojeg više nema tu, ali ga se ja I dalje (o)sjećam, pričao kako je kao mladić bio na Stepinčevom pogrebu. I svaki put kada bi dolazio u Beč i kada bismo nas dvoje obilazili povijesne znamenitosti grada kojem se divio I u koji je s tolikim veseljem dolazio, ulaskom u bečku katedralu, posebno u počecima mojeg boravka u Beču, postavljao bi mi isto pitanje:”Mala, jel ti znaš gdje bi bila ta neka ploča koja spominje kardinala Stepinca?”Ja nisam znala za tu ploču,a kako se nisam baš niti trudila nešto istraživati u tom pravcu, pitanje je ostalo neodgovoreno, premda smo kasnijih godina zajedno proslavili mnoge događaje na tom mjestu, od mojeg dušobrižničkog poslanja, do raznih liturgijskih slavlja s ljudima s invaliditetom, prigodom kojih su njegovi anđeli koje je izrađivao krasili Stephansdom. Čak je i pred kraj života, već oslabljen od bolesti dolazio na događaje u Beč I katedralu kao posebno mjesto njegovog duhovnog života. Nisam mu nikad ispričala kako sam u toj istoj katedrali prilikom beatifikacije Hildegard Burjan, molila za njezinu prisutnost u njegovoj bolesti I snagu križa koji ga je čekao. I moje molitve su bile uslišane. Premda je dijagnoza bila loša, on je poživio još četiri godine ispunjene životom kakvog je volio I znao, u jakim bolovima zadnjih par mjeseci. A križ bolesti je prihvatio takvom mirnoćom I snagom,da je mene znalo gotovo uznemiriti to tiho pristajanje uz patnju. Ali on je govorio tada o svecima ili samom Isusu koji su prigrlili križ I nije bio sam. Ja sam mu pričala o I Hildegard Burjan, ne samo kao osnivačici CS-a, već I ako prvoj političarki u austrijskom Parlamentu koja je pokrenula organiziranu socijalnu mrežu I zakone koju su pomogli tome. I kako je I sama bila teško bolesna. On je meni pričao o Stepincu koji ga je fascinirao.
Ploču o Stepincu u bečkoj katedrali sam otkrila nedugo nakon što je tata umro. I upoznala jednog još živućeg sudionika čitave priče, koja I dalje traje. Naime, jedan od vodećih pronositelja 2.Vatikanskog koncila, biskup Helmut Krätzl, dugogodišnji je štovatelj Caritas Socialisa,socijalne ustanove u kojoj radim. Tako smo se I upoznali I osim televizijskog prijenosa Mise iz Doma umirovljenika kojega smo zajedno s nekolicinom sudionika proslavili prigodom beatifikacije osnivačice CS- a Hildegard Burjan, svako malo susrećemo se na liturgisjkim slavljima I nakon toga pričamo. Tako mi je jednom prilikom ispričao kako je sa kardinalom Königom bio na sprovodu kardinalu Stepincu I kako su na povratku za Beč kod Varaždina stradali u saobraćajnoj nesreći. Bili su prevezeni u varaždinsku bolnicu I tamo su se oporavili. Biskup Krätzl još I danas sa zahvalnošću priča kako su ih u tadašnjoj Jugoslaviji dobro zbrinuli.Kao zahvalu na taj događaj postavili su ploču u Stephansdomu na kojoj se spominje I kardinal Stepinac I taj događaj. Ploča je na kraju lijevog broda katedrale, odmah kod ulaza u katakombe, a u produžetku je kapelica za koju malo ljudi zna, pa je često prazna. Nakon što obiđem “tatinu”, konačno nađenu Stepinčevu ploču, odem u kapelu sv. BArbare I tamo sjedim, molim I mislim kako je to sve jedna nevjerojatna priča. Koja I dalje traje, jer na tatinu drugu godišnjicu smrti, koja ove godine pada na Cvjetnicu, radim I slavim Misu sa štićenicima Doma koju predvodi biskup Krätzl. Tada mu namjeravam ispričati tatinu priču o ploči, prošli puta sam mu samo spomenula da je I moj tata bio na tom sprovodu. Namjeravam ga I pitati kako on danas vidi ulogu Stepinca…Bez obzira što mi ispriča, ja imam svoju priču koju ću rado nadopuniti tuđim razmišljanjima, sjećanjima, sumnjama…Ali ću uvijek čuvati onu mog tate, bake I djeda koji su živjeli u tom vremenu I Stepinca doživjeli kao pravednika kojega je komunistički ržim nepravedno osudio. Meni se čini da je on postao simbolom raznih nepravdi koje su neki ljudi doživljavali u tom režimu, ali mi se isto tako čini da se možda mogao kao čovjek od vjere I crkveni velikodostojnik više distancirati od politike, pogotovo one koja isključuje I proganja, bez obzira s kojim predznakom. Ali to su moja osobna nagađanja koja izgovaram bez zapjenjenosti, ne isključujući da je istina možda negdje na pola puta, a da su blaženici I sveci, unatoč svojoj posvećenosti Bogu,u konačnici samo ljudi koji su I u svojim najboljim nastojanjima griješili. Ono što ih razlikuje je dimenzija I interpretacija njihovog djelovanja u određenom trenutku. A to je često kamen spoticanja , kako za njihovog života, tako I nakon smrti. Zbog toga procesi beatifikacije I kanonizacije traju često tako dugo. Kod Hildegard Burjan je trajalo, jer je kao rođena Židovka koja je konvertirala, jedna od prvih žena koja je u Europi studirala, udana za bogatog industrijalca, supruga I majka djeteta koja je osnovala redovnički red I brinula se o samohranim majkama s djecom (uključujući I prostitutke) u okrilju Crkve, također mnogima unutar same katoličke Crkve bila trn u oku.Kao konkretan razlog dugog trajanja beatifikacije navodi se, naravno, nešto drugo vezano uz dokaz o čudu.
Kod Alojzija Stepinca je priča nešto drukčija, jer je trn u oku iz drugih razloga, ne zbog modernizacije Crkve I (pre)velikog angažmana, već zbog navodnog nedovoljnjog činjenja…
Kako bilo, moj odnos prema blaženicima I svecima u osobnoj molitvi nije vođen onime što su krivo činili,a griješili su, jer su ljudi, već onim dobrim I pozitivnim. I za mene nisu ograničeni na svece koje proglašava bilo koja Crkva, već na sve ljude. Oni anonimni, mali sveci, za koje zna samo manji broj ljudi u njihovoj okolini,a koji su svojim nastojanjima i životom pokušavali činiti dobro, prepoznajući svoje slabosti i greške, oni su koje ja častim I slavim u svojim molitvama I sjećanjima. Tata je jedan od njih, svim našim razlikama unatoč. Koje može pomiriti samo ljubav.
Ona koja ne prestaje smrću voljene osobe. I koju u raznim polemičkim diskusijama o nečijoj ulozi u ovome svijetu zanemarujemo. A najvažnija je I najjača, jer povezuje I spaja.




- 13:59 - Komentiraj (4) - Isprintaj - #

28.06.2017., srijeda

Isusov komentar?

"Caru carevo, Bogu božje. Tko ima uši, neka čuje"
- 12:27 - Komentiraj (1) - Isprintaj - #