ponedjeljak, 31.12.2007. @ 17:20

3D kino

Jučer sam bio s curom u frankfurtskom 3D kinu. Pogledali smo dokumentarni film Ocean Wonderland. Oduševljen sam trodimenzionalnim doživljajem. Htio sam danas u podne otići pogledati još jedan (glazbeni) film (Jean Michel Jarre - Oxigene) ali nisam stigao. Možda odem dogodine. smijeh

Nakon filma išli smo u španjolski restoran, gdje smo se vrhunski najeli, a popio sam i izvrsno španjolsko pivo, San Miguel. Zatim smo išli na čaj, u čajdžinicu Teelirium, gdje poslužuju čajeve iz cijeloga svijeta. Znam da čaj baš ne ide poslije pive ali meni to nije smetalo. Bio je fantastičan, kao i jednostavna, opuštajuća atmosfera u Teeliriumu.
Za Novu godinu smo htjeli otići u Prag. Prijavili smo se prije Božića u jednoj agenciji ali nismo uspjeli dobiti rezervaciju. Ma, bit će dobro i u Frankfurtu. Slavit ćemo kod nekih Nijemaca, u stanu.
Svima vam želim lijep provod večeras!

nedjelja, 30.12.2007. @ 01:00

Savršeni krug

Pogledao sam maloprije Savršeni krug, film Ademira Kenovića, iz 1997. godine. Ovo je pravo vrijeme da se nagledam propuštenih filmova.

Uzevši kost i meso

Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doći će
i uzeće sve, uzevši kost i meso.

A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prođe, odjednom,
odasvud, u visinu, uzlijeće ljubav i prepun je
polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.

Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku - muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak.

A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjaka vri.
Juni je mjesec u svijetu, i dud zri.

Sidran

Počet ću i ja (opet) pisati pjesme.

utorak, 25.12.2007. @ 12:46

Blue Christmas

Za sve koji pate od blagdanske depresije...

Sretan zimski solsticij!

ponedjeljak, 17.12.2007. @ 19:10

Pozdrav iz Frankfurta!

Opet sam doputovao u Frankfurt na rijeci Majni. Polako ozdravljam i osjećam se sve bolje. Još nisam izlazio vani, iako je i jučer i danas bilo sunčano.
Na ovoj panoramskoj fotografiji možete dobro vidjeti ovaj lijepi grad.
Vrijeme do Nove godine provest ću u ležećem položaju, čitajući jednu stručnu knjigu (treba mi za posao) i spavajući. Nemamo nikakve posebne planove. cerek

subota, 15.12.2007. @ 10:51

When I was young

Prije dva dana došao sam u Zagreb i prehladio se. U autobusu mi je bilo vruće, pa sam usmjerio ventilaciju prema glavi, a zatim zaspao. Probudio sam se nekoliko puta ali sam tek na ulasku u Zagreb osjetio znakove prehlade. Otišao sam do sestre, vidio njenu bebu i fotografirao ih. Navečer sam izišao na čaj s prijateljicom iz Metkovića, iako sam drhtao od groznice.
Prve noći sam imao temperaturu 39,5 °C i halucinirao sam. Sada sam na čajevima, paracetamolu i dial-up vezi.

Jučer je padao snijeg. Iako bolestan, izišao sam vani, do ljekarne, te usput kupio izvrstan mp3-player za 379 kn. pjeva

Slušam jazz i stari rock'n'roll.

Slučajno sam sreo jednu drugu prijateljicu iz Metkovića, pa smo prošetali zajedno stotinjak metara.

Sinoć sam još imao povišenu temperaturu ali danas se dobro osjećam.
Navečer sam pogledao obiteljski nijemi film koji sam prvi put vidio prije desetak godina, nakon što sam ga (kod jednog fotografa u Njemačkoj) prebacio na VHS. Međutim, brat je (kao dijete) nehotice presnimio tu traku, pa sam godinama mislio da ću morati opet nositi film u Njemačku (a možda se to može napraviti i u Zagrebu).
Prije nekoliko mjeseci brat mi je javio da je pregledavajući stare VHS-kazete pronašao kopiju tog videa. Ovdje je insert od 14 sekundi:
http://www.youtube.com/watch?v=FoPBKn7zA0k
(snimljeno za moj 1. rođendan, 21.8.1971. godine, u Zenici).

utorak, 11.12.2007. @ 18:08

Okoštala kralježnica, izgubljena memorija, latinske mudrosti

Danas je bio predivan dan. Ustao sam malo prije devet. Zaspao sam kad je počelo "Na rubu znanosti" o vilama i vilenjacima, patuljcima i drugim bićima bajki. Prije spavanja spremio sam se za put, misleći da ću krenuti te večeri. Odustao sam zbog boli u leđima i kronične neispavanosti.
Previše sjedim, na neprikladnoj stolici (nema u ovom mjestašcu za kupiti ništa kvalitetno za sjedenje), premalo se krećem u posljednje vrijeme, pa mi kralježnica okoštava. Nakon sat-dva sjedenja, kad ustanem, ne mogu se ispraviti. Konstantno me boli jedna točka, na sredini leđa.

Pogledao sam kroz prozor. Grad je bio pun magle. Povirio sam i udahnuo bijeloga dima bogatog ozonom. Bilo je vruće vode, pa sam odmah napravio kavu. Malo ranije, čim sam se probudio, napio sam se čaja od šipka. Mama je skuhala. Ona bdije noću, ustaje u ponoć, a ja legnem oko 3 ujutro. Svakog jutra budem jako žedan i mjehur mi bude pun da me boli, a meni se ne da ustati, otići do wc-a, pa zatim do kuhinje, popiti čašu vode. Ustanem tek kada bol bude dovoljno jaka da se razbudim.

Dok sam pio kavu i pregledavao pristigle emailove, vani se razvedrilo. Spremio sam se za vožnju biciklom. Obukao sam se lagano. U džepove sam ubacio ključeve i dokumente, te memory-stick od 4 GB, koji sam prije tri mjeseca dobio na poklon. Možda mi zatreba, pomislio sam.

Provozao sam se gradom i pokušavao istegnuti leđa tako da "škljocnu". Ali nisam uspio. Nakon tog "škljoc" osjećao bih se bolje. To mi je nedavno napravio jedan prijatelj, mislio sam da ću ga danas sresti.
Bio sam prije pet godina kod kiropraktičara u Zagrebu. Da mogu, češće bih odlazio na te tretmane. Poslije toga osjećam se preporođeno.

Kod kina Pobjeda sreo sam jednog poznanika, a on me zamolio da dođem do njega i nešto mu pokažem na kompjuteru njegovog brata. A nisam do tad znao da su njih dva braća. Jer mu je brat puno mlađi i tek sam ga prije par godina primijetio u gradu. Oni stanuju blizu, pa smo otišli do stana i pokazao sam im kako se smanjuju slike u programima Irfan View, PhotoShop i dr. Puno ljudi još ne znaju kako obaviti takve jednostavne operacije iako već godinama posjeduju računala.

Ostao sam tu petnaest minuta, a zatim se provozao do omiljenog kafića, gdje sam sreo prijatelja, svjetskog putnika koji se nedavno vratio iz Indije. On je imao problem sa svojim mp3-playerom od 1 GB, koji se zablokirao. Htio je da izbrišem sav sadržaj, kako bi mogao staviti nešto novo. Uzeo sam njegov player i odvozao se doma, pa sam pokušao formatirati uređaj ali - nije išlo. Tu sam primijetio da nemam moj memory-stick u džepu, te da mi je džep jakne šupalj. Bilo mi je jasno da je memorija ispala iz džepa kroz tu rupicu, dok sam vozio bicikl (tko nađe - njegovo) mah

.

Ta memory-stick memorija iste je marke kao mp3-player koji sam bezuspješno pokušavao formatirati. Vratio sam se u kafić i rekao mu da ne njegov player ne radi, da se ne može izbrisati, ni otvoriti. On se inače ne kuži u digitalnu tehnologiju. Misli da mu netko može bežično gledati podatke koje ima na svojoj memoriji. Zamolio sam prijatelja u kafiću da on to proba napraviti na svom laptopu. Pokušao je isto što i ja ali nije išlo. Bilo mi je baš žao. Njemu muzika puno znači dok putuje tihim predjelima ovog svijeta - katkad bučnog, a počesto tihog, dosadnog, beživotnog. Glazba oživljava i spašava u svim takvim trenutcima. Nekad štiti od buke vanjskog svijeta, a nekad smiruje unutrašnju buku.
Rekao je da će mi ostavit svoju memoriju do proljeća, kada se opet vraća u grad.
U međuvremenu je prijatelj pokušao formatirati mp3-uređaj iz komand-prompta (format X: /q) i uspjelo mu je.

Sjeo na bicikl i odvezao se doma. Nastavio sam tražiti svoju memoriju, sve sam prevrnuo ali nisam je našao. A baš sam je danas htio zavezati za ključeve, samo mi je ona rupica na njoj bila premalena da provučem konopčić.
Rekao sam u sebi: "Jeb'o memoriju" i nastavio tražiti. Nakon petnaest minuta ponovio sam to isto. I nisam prestao misliti na rupu u džepu. Pomislio sam kako bi bilo dobro ako je moj memory-stick našao netko kome treba. Ali ne netko kome ne treba. Zatim sam još jednom opsovao, došao na internet i sve ovo zapisao. smokin

Više vrijedi kilobajt dobre priče nego četri gigabajta USB-memorije.

Tako je završio ovaj dan. A htio sam provesti vrijeme na sasvim drugačiji način, samo se nisam uspijevao sjetiti - kako.

Razmišljao sam danas o objavljivanju nekih tekstova s moga bloga u knjižici - zbrici kratkih priča. Došlo je vrijeme da svatko može napisati knjigu. Samo treba imati računalo i dobru volju za pisanjem. Između čitanja i pisanja, odabrao sam ovo drugo. Loš sam čitalac. Počnem, pa stanem. Zaboravim gdje sam počeo i gdje sam stao. U takvim trenutcima amnezije, zaboravim sve knjige i uhvatim se pisanja.

Osjećam da samo svoje tekstove mogu čitati s potpunim razumijevanjem. O drugima ne znam i ne mogu znati ništa. Vjerujem da sam mnogim mojim čitateljima potpuni stranac. Ova spoznaja me raduje: uvijek postoji neka osoba koja me još ne poznaje ali bi me možda mogla upoznati takvoga kakav jesam u svojim pričama. Sinoć sam u jednoj knjižici pročitao nekoliko latinskih misli, mudrih izreka. Jedna mi se urezala u misli ali sad je ne mogu pronaći, ni sjetiti se...

Memini etiam quae nolo, oblivisci non possum quae volo.

Sjećam se i onoga što neću, a ne mogu zaboraviti ono što hoću.

Veritas nunquam perit.
Seneka

Istina nikad ne propada.

Minime sibi quisque notus est.
Ciceron

Svatko je sebi najmanje poznat.