utorak, 31.01.2006. @ 02:45

• point of view

Danas ponovo čitam Koptsko apokrifno evanđelje po Tomi. Ne razmišljam puno, plovim morem ideja. Dobio sam odgovor na jedan email, uskoro na hrvatskom izlazi knjiga koju dugo čekam. Imao sam je na srpskom, čitao tokom rata, a kasnije posudio prijateljici u Londonu, koja mi je nikad nije vratila jer smo prestali kontaktirati. Knjiga priča o nastanku Svemira, Zemlje, čovjeka, životinja, biljnog i mineralnog svijeta... Autor je Rudolf Steiner (1861 – 1925), vrlo zanimljiv čovjek koji se rodio na teritoriju Hrvatske... Na ovom linku možete čitati neke od Steinerovih knjiga.

Iz zvučnika je zasvirala pjesma "Because" od the Beatles, a pjesmu izvodi Elliott Smith. Prvi put čujem za njega...
Laku noć!

ponedjeljak, 30.01.2006. @ 22:08

Swish

Grasshopper

malo loopirajuće muzike
(ploča preskače)

nedjelja, 29.01.2006. @ 02:37

Strawberry fields

Prvih godina čovjek koji postaje vegetarijanac, bude jako osjetljiv, koža mu postaje prozračna, diše cijelim tijelom. Dok hoda i pleše, on levitira.
Nema više noćne more. Sve mu je ravno kao more.
A more nikom ne pripadaju. One su svačije.
Sva mala djeca moraju ići rano na spavanje. A more ne mora^*

"Otišao sam daleko, do krajnjih granica.
More je uzimalo od neba"
-- Štulić (Azra)

Već je 4:17,
vrijeme juri nezaustavljivo.

Misli zuje uz ventilator
Zvuk lonca iz kuhinje
Tišina odnekud nadjačava

^*Enes Kišević

Već je 4:27. Što čekam. Znam. Neće doći za pet minuta. Ali doći će...

Balkan naš svagdašnji

Jasno mi je da ljudi jedu meso ali ako su to nekakvi duhovnjaci, kako to opravdavaju? Kakav duhovni smisao je imalo žrtvovanje životinja? Čini mi se - nikakav. Pričom o žrtvovanju životinje Bogu, religijski vođe su opravdavali nasilje koje su činili zato što su bili gladni. Sigurno im je savjest govorila da to ne treba činiti. Neki su čuli svoju savjest. Kasnije su neki drugi ubijali s izgovorom da poštuju običaj, iako više nisu bili gladni kao nekadašnji duhovnjaci.

Ljudi su nekad jako teško živjeli. Što su sve ljudi propatili... Bože sačuvaj...
Danas, kao i uvijek, ljudi pate. Ne vidimo mi ništa. Bolje vide oni koji ne gledaju ali samo misle o tome. Razmišljaju što se može učiniti. I shvate da se uvijek može nešto učiniti.

Poslao bih vam neke užasne filmove, linkove na kojima ih možete vidjeti.
Neću ih poslati jer vjerujem da i mlađi ljudi svrate na moj blog.

Tek kad sam imao dvadeset godina, uspio sam pronaći prvu Bibliju, u jednoj sarajevskoj knjižari, pa sam s uzbuđenjem čitao, pomalo. Sve jako stare knjige bile su mi i jesu zanimljive. Čini mi se da se žrtvovane životinje u početku nisu jele. Tek kasnije. Trebali bismo pitati kolumnistu Živka Kustića ili bilo kojeg Jehovinog svjedoka (imam link, naći ću) jer oni to sigurno znaju. Meni je poznato da muslimani meso žrtvovanih životinja podijele ljudima. U svim običajima vidim još starije. Običaj žrtvovanja (obrednog klanja) predstavlja priču o Abrahamu ili Ibrahimu i njegovom sinu koga je umalo žrtvovao... Da ga nije Anđeo zaustavio, on bi to napravio. Zašto? Zato što je bio fanatično religiozan. A može bit da je bio gladan? Ne vjerujem, prije bih rekao da je prvo ali sve je moguće.
Baal-Kaan ili Kaan-i-Baal???

Antropologija. = Antropos + Logos.

Danas sam puno pričao. To mi je terapija. Fil(antrop) + Sof(a) + ja = Filozofija. Sofa Surfers. Realističnost. Točnost. Pragmatičnost...

photon.hr.blog ovaj blog.nhr.photo to jest photon.blog.hr://ptth

Možda su stvarno bili kanibali. Kao Azteci. Kao divlji ljudi iz Indonezije. Možda ne tako sofisticirani kao kanibal kojega glumi Antony Hopkins (jel' se tako zove?)... Kao onaj Njemac što mu sude ovih dana. Strašno. Možda je bolje bit ljudožder nego životinjožder?
Nešto nema starih dobrih dokumentaraca. Ono kad je Malnar putovao. Ili ja ne pratim dovoljno što se prikazuje na sokoćalima...

petak, 27.01.2006. @ 02:31

Snijeg pade nakratko

Bilo je lijepo. Bilo je toga dosta...

Danas sam opet čitao o bosanskom brdu Visočica i piramidama...

Našao sam jedan blog o tome: piramida.blogger.ba

Mama se probudila, uključila radio. Tamburaši sviraju "Jesen stiže, dunjo moja".
Bdije mi se, a neisanjan sam. Kao da mi život nestaje dok spavam... Volim biti budan, osjećati proticanje, isticanje života, misterij postojanja, sjećanja i nadanja pomiješana u trenutku bitisanja... Kakve veze imaju bitak i bitka? Kao da je to ista riječ, u dva roda.

srijeda, 25.01.2006. @ 17:46

Democracy

Ja sam samo jedan birač koji ima svoj glas i od razmišljanja kome da ga da, boli ga glava. Sigurno ima i netko tko moj glas zaslužuje ali ne uspijevam otkriti tko. To je demokracija. Neka narod samo razmišlja, pobjeđuju oni koji imaju više para za promidžbu, jer u presudnom trenutku odlučuju naše slike u glavi. Ako nismo odlučni, zaokružit ćemo prema osjećaju. E, osjećajnost je pogubna za demokraciju.

"Masa se uvijek nalazi u osjećanjima, tipično ženskima, kojima se lako upravlja." (Canneti)

Vjerujem u populaciju pred računalima, u virtualnom svijetu probijaju se do istine i života kao nekakvi digitalni spermatozoidi.
Znanje je moć nad vlastitom nemoćnom osjećajnošću.

Plašite li se ulaska u EU?
Mene uopće nije strah. Naprotiv, strahove ću imati samo ako ne uđemo.
Mislim da taj strah od ulaska možemo usporediti sa strahom od prvog seksualnog odnosa.
Dok ne probaš, ne znaš kako je. Misli pune glavu, kakav ću bit, hoću li je zadovoljit...
A kad se to dogodi, vidiš da je mačji kašalj.

Opustimo se. Nije Europska Unija zla vjestica. Ona jest stroga kao vještica ali i mi smo "mudri kao zmije"...
Budimo svi mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi* i bit će svima fino.

Vjerujte u dobro i mir! Imajte ljubav uvijek! Čuvajte zdravlje! Budite optimisti!
Ne razmišljajte o Sudnjem danu, nego samo o današnjem. Možda je Posljednji sud za 3 minute i 45 sekundi. Tko to može znati?
Ne živimo u prošlosti, živimo danas, a danas je jučer bilo sutra i sutra će biti danas...

linkovi iz ovog posta:
www.ccc.ac
europa.eu.int

Evo i ja se počeo baviti politikom ali ne plašite se, političari, neću se kandidirati. Ponekad reci nikad. Politika je kurva ali političari su njeni makroi. I don't want to be a pimp.

* Savjet iz Biblije

Unhappy world

O čemu pisati kad se događaju ružne stvari. Čemu uopće pisati? Danas to ima veći smisao. Ja ovdje tipkam, vi tamo sve vidite. Nekad smo pisali na papiriće koji bi prije ili kasnije nekud nestali, izgubili se, razgradili u zemlji.
Veliki broj ljudi ima nesvjesnu potrebu za tugom.
Plakanje je velika relaksacija za dušu.
Sjedio sam prije nekoliko dana u jednom kafiću, gledao nizozemski film o dječaku koji želi postati veliki slikar (poput Rembrandta) i pošle mi suze na oči. Imao sam potrebu da to izađe van.
Običan film može tako jako djelovanje izazvati.
Ili riječ.
Ili slovo.
Skontao sam ja to davno ali ne znam koji je lijek. Kako ljude naučiti da budu manje osjetljivi na audiovizualne čulne doživljaje okoline. Možda tako da se objasni kako je sve iluzija. Život nije u stvarima, predmetima, slovima, riječima, tekstovima, knjigama. Život je u čovjeku. Čovjek je besmrtan. Neuništiv. Nepromjenjiv. Mijenja se svijet. Površinska stvarnost. Sad me vidiš, sad me ne vidiš. Danas imaš, sutra nemaš, prekosutra ne maš. Ja jednostavno volim riječi. Sve riječi. Svakakve riječi. Volim izgovaranje misli čim se pojavljuju u umui ispisivanje riječi direktno s jezika na papir, ovaj, ekran blog editora. O divni trenutče ove, mnogima nespoznate, sreće. O happy day... when I started my personal blogstorming!

ponedjeljak, 23.01.2006. @ 23:32

Korisnik i bolesnik

Vidio sam u informatičkim novinama, tema "Korisnik ili bolesnik?".
Iz mog lap-topa, kraj moje lijeve ruke, viri antena GPRS-a i osjećam zračenje. Zagrijavanje. Lagani bol.
Događaju se čudne stvari. Ako žica USB optičkog miša prolazi kraj antene, on sam klikće, selektira, skrola...

Strašno je kad te žena ostavi.
Još je strašnije ako pas pobjegne od tebe.
Ali najstrašnije je kad te odjebe tvoj lap-top.
-- Malnar

Nikad ne znam od čega me glava boli ali siguran sam kad me leđa zabole da je to od sjedenja pred lap-topom. Dolaze topliji dani, radit ću ležeći, na podu ili zemlji. Ako dobijem na lotu, kupit ću neku jako dobru stolicu. Trebam se sjetit uplatiti listić.

nedjelja, 22.01.2006. @ 02:07

Let's stick together

Slušam Shadows. Škola gitare. Ne vježba mi se sad. Mislio sam otići u disko. Ne da mi se. Danas mi Mario predložio da instaliram LimeWare umjesto Shareaze. I uspijem za sat vremena skinuti spot Bryana Ferryja s Jerry Hall. Dvije godine pokušavao sam ga skinuti putem Shareaze, našao ga ali download nije uspio. Sad ga imam. Ujutro ću ga pustiti mami, već sam joj rekao sinoć, obradovao je, dok je download bio na 50%. Imam njegov audio CD, Best of, također i Frantic, i nekoliko ploča (Avalon, Boys and Girls), a u Zagrebu sam našao dva DVD-a Roxy Music. Ali nije to s Jerry Hall, ono kad ona se ona pojavi u drugom dijelu spota i vrišti... Neću spavati, čekat ću dok ona ustane, pa ću joj pustiti. Nisam večeras pio alkohol. To je dobro. Nisam bio u zadimljenim kafićima. To je još bolje.
Noćas sam shvatio da sam mlađi mjesec dana nego što sam mislio.
425 mjeseci i nije tako volik broj, 1700 tjedana, okruglo (dan gore-dole) ili 11900 dana i noći. To je zaista jedan trenutak u svemirskoj beskonačnosti.
I tako svaki život teče od beskraja do bespočetka.
Volio bih ipak da sam u disku. S onom koju volem. Ali ona nije tu... :-)
Navikao sam ja i ovako. S čokoladom nisi sam, osim ako je čokolada s rižom, kao u mom slučaju. ;-) A možda da pustim DVD koji sam večeras dobio da po-slušam/gledam? Miles Davis + John Scofield live!
--
pogodok.com.mk

subota, 21.01.2006. @ 03:25

Kad sam imao 35

Od dana kad sam se rodio, prošlo je je točno 35 godina i 5 mjeseci.
Postavio sam maloprije na web kratki film (3,5 min ali zauzima 25 MB) koji sam sinoć prebacio s Rogijevog video rekordera na kompuiter preko USB TV kartice. Slika je jako dobra ali zvuka nema (to je nijemi film). Snimano je filmskom kamerom "Super 8", negdje oko 1985. godine (kad sam imao 15 ili 16...). U filmu se pojavljuju moji dragi prijatelji iz djetinjstva - Luka, Ante, Mario i Nikola. S Mariom sam danas razgovarao jako dugo, zvao me iz jedne srednjeeuropske države. Nešto mu zapelo na kompuiteru, pa sam mu asistirao na daljinu. 8-)
Taj i još dva filma prebacio sam na VHS prije desetak godina, u Münchenu, ali moj brat nenamjerno je izbrisao s trake sve osim ovog (prvog) filma. Radi se o kratkometražnom krimiću u kome se pojavljujem kao preprodavač droge koji se zavadi s bandom opasnih sitnih dilera koji rade za jednog drugog velikog dilera. Oni mi otmu drogu (brašno tip 400), pa odu njihovom šefu (Luka), gdje se (na krovu jedne zgrade) između sebe poubijaju, a zatim se pojavim ja, dokrajčim ih i pokupim lovu i drogu.
Film je trenutno neobrađen, potrebno je izbaciti neke kraće dijelove (greške), obrezati s početka i s kraja, smanjiti ga oko 5 MB, a skratiti tridesetak sekundi, možda dodati naslov na početku, tekst na kraju i zvuk. Razmišljam koju muziku bih stavio. Nešto staro, iz onog vremena... Možda break dance... Sjetit ću se. Kad to završim, poslat ću link da pogledate.

--
Time waits for no one and it won't wait for me.

srijeda, 18.01.2006. @ 20:07

Time waits for no one

Ovo je još jedna "mutna" fotografija, nastala u mojoj sobici istog dana kao i prethodna. Snimio sam odraz dvojice prijatelja u zidnom satu.

utorak, 17.01.2006. @ 00:45

Cosmic dance

Otprilike 75% fotografija koje sam snimio, nisu dobre, mutne su ili jednostavno - loše. Tek svaka četvrta mi se sviđa ali samo jedna od deset nešto i vrijedi. Ipak, ne brišem te loše fotografije jer i u njima ima nešto, dio su serije u kojoj je nastala neka dobra fotka. Digitalna tehnika daje mogućnost eksperimentiranja. Već pri snimanju brisao sam jako loše snimke da bih oslobađao memoriju.
Nekad, dok sam snimao isključivo analognim aparatom (digitalnih nije ni bilo), pravio sam manje greški jer sam manje eksperimentirao. Okidao sam na sigurno.
Čuvam pedesetak filmova na kojima su i brojne nikad izrađene fotografije. Moglo bi se izvući dvadesetak dobrih slika iz tog materijala ali veliki je to posao. Radit ću na tome (drugog posla trenutno nemam), pa očekujte i poziv na moju prvu samostalnu fotografsku izložbu, jednog dana, možda već ove godine...

ponedjeljak, 16.01.2006. @ 15:17

Back up

Jučer i danas backupiram fotografije, a nakon toga ću najbolje postaviti na web. Već dugo to namjeravam učiniti ali nikako da uhvatim vremena.
Brat mi je jutros operiran. Imao je problem sa sinusima i čestim upalama oka. Operacija je uspjela, nadam se da će se brzo oporaviti i da više neće imati tih problema. Na fotografiji je sasvim lijevo, a desno su Filip i Miljenko. Snimio sam ih s prozora, zoom 3x. Razmišljam o kupovini novog fotoaparata. Dolazi proljeće, ljeto, cvijeće, ljepote prolaznosti... Ono što ne fotografiram, kao da ne postoji. :-)
Napravio sam jučer i mali premještaj u sobi. Sad imam više prostora i osjećam se bolje.
Sutra ću razgovarati u vezi filmskog projekta koji sam spomenuo prije petnaestak dana. Trebam smisliti scenarij za kratki film. Imam nekoliko ideja...

petak, 13.01.2006. @ 00:36

Harry Potter

Sinoć sam sa susjedom Zvonimirom otišao u kino. Gledali smo novi nastavak Harry Potter. Do sad sam ih sve pogledao u kinu. Ovaj nastavak je dobar, samo šteta što su pola sata skratili film. Izrezali su ga na sedam mjesta. Morat ću pogledati i na DVD-u, kad izađe.
Zvonimirov blog je harrypotter.blog.hr. Izgubio je lozinku, pa smo sadržaj bloga prebacili na adresu zvonimir.neretva.org.

četvrtak, 12.01.2006. @ 07:15

Crtić u 7:15

U moje osobno ime i u ime PHOTON bloga, podržavam ovu peticiju i veselim se povratku crtića na prvi program, prije večernjeg Dnevnika.
Volio bih ponovo vidjeti crtić Kalimero i (malo duži) crtić "Čovjek koji je sadio drveće".
Čim malo bolje svladam korištenje programa Flash, počet ću se baviti animacijama.
Da mi je 20 godina, bilo bi to lako ali s 36 čovjek već malo postane senilan.
Vraćam se u krevet. Sanjao sam koncert Ramba Amadeusa...

http://www.freaknfunny.com/files/upload/draw-a-pig.swf

Nacrtajte svinju i reći će vam nešto o vašoj osobnosti.

utorak, 10.01.2006. @ 04:06

LALENA

Donovan & Deep Purple* and Radenko**
When the Sun goes to bed
That's the time you raise up your head
That's your lot in life Lalena
Can't blame ya, Lalena

Arty Tart la de da
Can your heart get much sadder
That's your lot and life Lalena
Can't blame ya, oh Lalena

Run your hands through your hair
Paint your face with this pen
That's your lot and life Lalena
Can't blame ya, oh Lalena

When the sun goes to bed
That's the time you raise your head
That's your lot and life Lalena
Can't blame ya, oh Lalena

Arty Tart oh so la de da
Can your heart get much sadder
That's your lot and life Lalena
I can't blame ya, oh Lalena

*Arty Tart Oh so la de da
Can your part ever get, ever get much sadder
That's your lot in life Lalena
Can't blame you Lalena
Oh, Lalena

Helena, I can't blame ya, Helena**

subota, 07.01.2006. @ 04:09

Enciklopedija konfuzije

Kad sam bio mlađah surfer ja, jedna me i mejlom zavela...

Kad sam se približio voljenoj osobi riječima, pretvorio sam se u anđela. To nikad ne bi mogla biti stvarnost. U svijetu snova nesavršenstvo iščezava lako. U materijalnom svijetu teško. Telefonska komunikacija i porukice nisu isto što i elektronsko pismo. Pisao sam pisma rukom, pa sam samo zamijenio olovku. Sve ovo je digitalna olovka, laka kao da je bezolovna. Ona je uvijek ista. I kad se mijenja. Ne znam joj to reći. Zato sam pisao mnogo. A nisam joj rekao najbitnije. Evo ni sad ne znam ali kad mi se javi, sjetit ću se svega.
Uskoro ću, osjećam, dobiti volju prepisati neke stare recepte za (svekoliki) uspjeh koje ni sam još nisam stigao isprobati. Spominjao sam to. Trebalo je već biti realizirano. Blog koji teče unatrag. Bez datuma. Ili s datumima koji se kreću prema početku. Smislio sam naziv za... Naziv za čovjeka koji piše monologe... MONOLOGER!

Promatrajući prolaznike na ulici, većinom u Zenici, Metkoviću, Sarajevu, Zagrebu, Mostaru, Dubrovniku, Beogradu, Splitu, Novom Sadu, Tuzli, Slavonskom Brodu, (u "Banjaluci" nisam nikad bio), Puli, Rijeci, Zadru (samo u prolazu, nekad dok nije mosta bilo, čini mi se), Šibeniku... upoznajem domaće strance kao što sam i sam - stranac a zemljak. Gdje su ti Hrvati i Srbi veliki, ogromni. Oni su na televiziji. Kad ih netko pusti. Samo zato su veliki. Jer imaju moć prijenosa slike na daljinu, oni su umjetnici - slikari slike realnosti za mase proletera, gladne uzbuđenja i žedne senzacija.

Masa se uvijek nalazi u osjećanjima tipično ženskima..."

Naletio sam samo nekoliko puta na takve. Kad bih išao stišati TV u kuhinji. Svi su odreda bolesnici. Čast Blaženki Leib. I još nekima. A ja sam zbog ostalih završio na psihijatriji. Tri Puta. Križna. Blog ih blogoslovio. Blog moj, sve moje.

Kad se približim čovjeku (nikad - ljudima), onda smo prijatelji i ulazim u svijet osobe. (Osoba je uvijek jedna, ne mogu dva duha živiti u jednom tijelu.)

Entropija u obitelji. To bi mogao biti naslov moje knjige. Kad sam se jednom prihvatio pisanja knjige, pod naslovom "Konci Eve"...

"Žena nađe problem svakom rješenju."

...Pisat ću o sveopćoj konfuziji (rascjepljenosti) i pojedinačnoj (vlastitog uma) sve dok ne umrem, a kasnije ću telepatski nastaviti (neverending) priču. Volim drobiti. Takvoga me majka rodi... Moja priča je svačija. I svačija priča je moja. Blogeri svih zemalja blogirajte se. Blog do bespočetka! Blog i blogeri! Blog i batina. Brlog. Bložanstvo. Blože mili što sam ja bio žedan...

Sve počinje riječima. U početku bijaše veliko slovo. A?

Bogić Bogićević, jedan od svjedoka raspada umova pojedinačnih i pojedinih duša ljudi naroda balkanskih...
"Kamo dalje, rođače?" - reko bi Johan. Jedan je Johan. Jedan je blog.

nedjelja, 01.01.2006. @ 20:45

Sretna godina 2006!

Čestitka (Just for you)

Sinoć sam otišao u Dubrovnik i doživio najljepši doček Nove godine. Daleko od toga da je bio savršen, nego sam do sad uvijek provodio tu noć u depresivnom stanju. Ovaj put bio sam jako dobro raspoložen. Nekoliko stvari moglo je pokvariti atmosferu u mojoj glavi ali nije uspjelo. Npr. na ulazu u Lazarete pretresla me policija (mladi policajci, desetak godina mlađi od mene) i nisu ništa našli (kažu: "Čist kao suza"). Trebali su bolje pretražit. ;-) Šalim se. :-D
Zatim, nakon ulaska u taj klub (uz prigodni rastanak od 150 kn), shvatio sam da će muzika biti "pretvrda" za moj ukus, baš kako me upozorio prijatelj Kozmo. Popio sam nekoliko pića s mojom rodicom i jednom ženom koju puno volim (a i ona mene, znam). Shvatili smo da smo mogli izabrati neko drukčije, manje bučno mjesto, gdje bismo mogli razgovarati, sjedeći. Naporno je satima stajati (cupkati, plesati) u zagušljivoj prostoriji. Njoj je pozlilo nakon tri sata, pa smo izašli vani i pozvali taksi. Odvezli smo se doma. Nakon što sam se uvjerio da je ona bolje, vratio sam se u Lazarete i prepustio se elektroakustičkim vibracijama. Oči sam sklapao, ne zbog umora, nego da bih bolje osjetio glazbu i light show. Unutra, u mojim živopisnim mislima, bilo je kao u raju, a kad bih otvarao oči - vidio sam pakao.
Na povratku sam pješice prošetao do Dubrovačkog mosta. Neki bosanci pitali su me, iz auta, namjeravam li skočiti. :-) Stao sam uz cestu i čekao autobus ili da naiđe netko poznat. Nakon desetak minuta zaustavio se jedan poznanik iz Opuzena, koji se također vraćao s partyja. Odvezao me do Metkovića. U kolima mi je ispričao čime se bavi i tražio od mene pomoć u vezi jednog projekta, pa sam uzeo njegov mobilni broj i rekao da ću mu se javiti. Ako nešto bude od toga, informirat ću vas.
Čim sam stigao doma, zaspao sam i spavao do 17:00. U protekla četiri sata u budnom stanju, razgovarao sam sa ženom koju puno volim i primio sam još jedan telefonski poziv poznanika iz Ploča... Pročitao sam čestitke pristigle na email i malo ćaskao na ICQ. Sreća da se sinoć nisam napio. Alkohol je zlo. Kao i duhan. Treba piti vodu. Izbjegavati zadimljene prostore...
Pojeo sam malo francuske salate. Kako nemam boljih ideja za večeras, vraćam se u krevet.