četvrtak, 30.06.2005. @ 01:44

Ne znam što je ovo, samo moj blog ne radi.
U nedostatku ideja, jedna slika iz Zenice.
Tu sam proveo najranije djetinjstvo.

srijeda, 29.06.2005. @ 09:19

quiet and clear

If you could only keep quiet, clear of memories and expectations,
you would be able to discern the beautiful pattern of events.

It is your restlessness that causes chaos.

- Nisargadatta Maharaj

utorak, 28.06.2005. @ 15:49

Flower

Koji je ovo cvijet? Raste na stablima kraj pošte u Metkoviću. Ime mi je potrebno za foto-razglednice koje postavljam na neretva.org/cards. Ima tu još nekog cvijeća kojemu ne znam ime.

ponedjeljak, 27.06.2005. @ 11:11

Vatra

Sinoć sam kod ujaka u Trebižatu zapalio vatru. Možda ovog ljeta dođem tamo s prijateljicama, a vatra je preventiva protiv zmija. Tako kažu. Zmije se plaše vatre. Rođak Mario kaže mi da je vidio puno blavora (zmijoliki gušter), a gdje su oni, nema zmija jer se blavori hrane njima. Mirišem na dim. Još se nisam istuširao, sinoć sam se samo bacio na krevet i odmah zaspao. Jutros slušam Zvuk broda, to je GPL muzika (copyleft), što znači da je možete slobodno kopirati, legalno je. Preporučujem "0601".
Očistio sam i paučinu, pazio da ne ubijem nekog pauka.
Fotografirao sam obitelj srebrno-sivih mačaka, slike još nisam prebacio.
Rodica Anada rekla mi je da bi mi poklonila jednu ali ne znam gdje bih je držao.
Ponio sam laptop pa sam s rodicama Anom i Marijom pogledao crtiće "For the birds" (Pixar), "Pink Panter", "A je to" i dr.
Pijem kakao jer je nestalo instant kave. Odoh pod tuš, pa na kavu u Evergreen.

nedjelja, 26.06.2005. @ 00:03

Počitelj

Dan sam proveo u Počitelju i Čeljevu, ponio fotoaparat i memoriju, 128 MB.

Baš je lijepo, kao u snu.
Zamislim kako je tek noću.

Da sam ponio još 32 megabajta, mogao sam snimati detalje.

Drugi put. Dao Bog.

subota, 25.06.2005. @ 03:48

filozofiranje

Kao tijela u masi, svi mi živimo u sadašnjosti, ali unutra, svako naše malo "ja" živi izvan vremena - ili malo u budućnosti, u vizualizacijama pametnih seberealizacija, ili malo u prošlosti, u sjećanju na proživljeno, izgubljeno. Budućnost konstantno preko sadašnjosti prelazi u prošlost. Sadašnjost je križ (krst), točka u kojoj se presijecaju osi X i Y, razumska i osjećajna crta, pod kutem od 90°.

Osobna religioznost, ma kako formulirana, jest sustav za individualno uzletanje u duhovni svijet. Makar religije često izgledaju kao sustavi za sputavanje čovjeka, one ga oslobađaju, to je cilj njihovog postojanja u našoj svijesti. Trenutak nejasnoće i neizvjesnosti ili nesvjesnosti, pretače se u trenutak sigurnosti i samouvjerenosti, zatim u trenutak preispitivanja koji zatvara krug, vraćamo se na početak, s malim pomakom prema van ili prema unutra. Nalazimo se u spiralnom trajanju, vibriramo, zujimo, zvučimo, odjekujemo. Svake noći osjećam razmišljajući u mraku da je noć uvijek ista i ja sam uvijek isti, samo ujutro, dok se gledam u ogledalu, primjećujem razliku u odnosu na sliku koju sam gledao jučer, prekjučer i dan prije... Gdje nestade onaj dječak, gdje nestadoše njegove dječje misli, pitanja, snovi? Nestajaše s nestajanjem fizičkog djeteta. Ono što je ostalo, to je i prije postojalo, ispod svega. Duh je oblikovan upravo tjelesnošću. Tako će i staračko tijelo uvjetovati staračke misli. Jedva čekam. Baš me zanima kako ću misliti.

Jede mi se čokolada ili sladoled. Spava mi se. Vodi mi se ljubav. Skače mi se u more.

Svi živimo u svima, čak i kad spavamo i ne sanjamo ništa. Svi smo sve. Internet je samo digitalna materijalizacija analogne međuljudske mreže koja postoji od vječnosti. Sve bitno sastoji se od nula (0) i jedinica (1). Ili jesi ili nisi. Nema ništa treće. Najbolje je razmišljati o ničemu ili ne razmišljati uopće. Misli su buka koju proizvodi vodopad unutarnje životne energije. Apsolutno su nebitne. Analogne su, vrlo kaotične. Na čovjeku je da tu duhovnu silu obuzda, usmjeri, uredi, upotrijebi za smislene svrhe, pretvori u neku drugu energiju, akumulira je i podijeli s bližnjima. Sve u svemu, dosta filozofiranja za danas ;-)

petak, 24.06.2005. @ 17:53

Drevna matematika

Sinoć sam htio gledati emisiju "Na rubu znanosti". Prenio sam mali crno-bijeli TV i usput razgovarao s prijateljicom Ivanom preko ICQ. Nadam se da će ove emisije biti objavljene na DVD-u ili sl. jer sam ih većinu propustio. Sinoć su govorili o vedskoj matematici. Ta znanja vjerovatno dolaze s Atlantide. Otkrio sam zanimljive linkove:

www.ourkarnataka.com/vedicm/vedicms.htm
www.hinduism.co.za/vedic.htm

Proučavat ću ih neki drugi put, sad je prevruće za matematiku.

Johnny B. Good

"Djed rock'n'rolla", Chuck Berry, nastupa u Zagrebu 28. lipnja, u Maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova, u sklopu svoje turneje Let the Good Times Roll kojom obilježava 50 godina karijere.

"If you tried to give rock and roll another name, you might call it 'Chuck Berry'."
- John Lennon

"Berry's On Top is probably my favorite record of all time; it defines rock and roll. A lot of people have done Chuck Berry songs, but to get that feel is really hard. It's the rock and roll thing--the push-pull and the rhythm of it."
- guitarist Joe Perry, Aerosmith

"All of Chuck's children are out there playing his licks."
- Bob Seger, Rock 'n' Roll Never Forgets

"There's only one true king of rock 'n' roll. His name is Chuck Berry."
- Stevie Wonder

"[My mama] said, ‘You and Elvis are pretty good, but you’re no Chuck Berry.'"
– Jerry Lee Lewis

"To me, Chuck Berry always was the epitome of rhythm and blues playing, rock and roll playing. It was beautiful, effortless, and his timing was perfection. He is rhythm supreme. He plays that lovely double-string stuff, which I got down a long time ago, but I'm still getting the hang of. Later I realized why he played that way--because of the sheer physical size of the guy. I mean, he makes one of those big Gibsons look like a ukulele!"
- guitarist Keith Richards, The Rolling Stones

www.chuckberry.com

Deep down Louisiana close to New Orleans,
Way back up in the woods among the evergreens
There stood a log cabin made of earth and wood,
Where lived a country boy named of Johnny B. Goode
Who never ever learned to read or write so well,
But he could play the guitar like ringing a bell.

(Chorus)

Go Go
Go Johnny Go
Go Go
Johnny B. Goode

He use to carry his guitar in a gunny sack
Or sit beneath the trees by the railroad track.
Oh, the engineers used to see him sitting in the shade,
Strumming with the rhythm that the drivers made.
The People passing by, they would stop and say
Oh my that little country boy could play

(Chorus)

His mother told him someday you will be a man,
And you would be the leader of a big old band.
Many people coming from miles around
To hear you play your music when the sun go down
Maybe someday your name will be in lights
Saying Johnny B. Goode tonight.

(Chorus)

Volio bih otići ali onda ne bih imao novca za EXIT 5, a ulaznicu sam već kupio (u Mostaru). Festival traje od 7. do 10.7...

četvrtak, 23.06.2005. @ 12:54

Morski čovik

Bio sam na ICQ, pitao brata kako je bilo sinoć na koncertu. Kaže da je razglas bio slab ili su svirali tiho da se ne čuju greške. Inače, bilo mu je dobro. Otišao sam do Evergreena na kavu, prelistao novine, zadržao se na tekstu o morskoj medvjedici i pogledao reportažu s koncerta na TV. Nije se čula muzika, samo pri kraju nešto malo. Nije to ono Bijelo dugme koje bih volio slušati. Nisam niti na trenutak pomislio otići na koncert. Znao sam da će najviše svirati hitove, koji mi nikad nisu bili dragi. Od svih tih pjesama, volio bih čuti Selmu, Kad bih bio bijelo dugme, Požurite konji moji, Ipak poželim neko pismo, Čudesno jutro u krevetu gospođe Petrović, Pristao sam biću sve što hoće, Sanjao sam noćas da te nemam, Šta bi dao da si na mom mjestu i još poneku. Volim njihov progresivni zvuk, Hammond orgulje. Čini mi se da sam ih ugledao u novinama, na njihovoj fotografiji s Dinamovog stadiona u Maksimiru. Očekujem uživanje u nekoj od snimki s ova tri koncerta.
Na povratku kući sreo sam prijatelja s curom i psom iz Zagreba. Susret je bio vrlo srdačan. Vidjet ćemo se još, na odmoru su.
Inače, drago mi je što morski čovik nije izumro u Jadranu. Nadam se da će se razmnožiti, da bih ga u budućnosti mogao uhvatiti objektivom. Zanima me je li sredozemna medvjedica opstala u nekom drugom dijelu mediterana...
Iako danas još ništa nisam radio, već osjećam umor i laganu glavobolju. Upalio sam mirisni štapić, popio dva B vitamina i jednu Ginko-Biloba tableticu. Ona je navodno dobra za mozak, pospješava cirkulaciju, poboljšava pamćenje. Osjećam lagano opuštanje. Možda je to samo autosugestija. Zamračio sam sobu, otvorio prozore na suprotnoj strani zgrade koja je sad u sjeni, isključio ventilator i spremio se za ulazak u duboku meditaciju...

Kino

Čini mi se danas neće biti prevruće. Napravit ću đir biciklom, baterije su pune, snimat ću lopoče, ako ih vidim.
Ustao sam ranije, nisam se baš naspavao. Mama je glasno razgovarala telefonom. Spominjala me. Inače bih ostao u krevetu.
Popio sam 2 dl instant kave s mlijekom, kao svakog jutra i sjeo za računalo. Nema pošte, samo prokleti spam. Dabogda svi spammeri završili u zatvoru.
"Evo ti pohovanih tikvica, hoćeš li?", pita mama, ostavlja ih na stolu, a zatim nastavlja prepričavati razgovor koji je jutros vodila. Misli da je rekla nešto što nije trebala, a ja mislim da je trebala reći nešto što nije rekla.
Osjetio sam val vrućine, možda od hrane koju je unijela, a možda od nje. Teška je 110 kilograma, ima bolesno srce, isijava toplotu, a katkad je hladna, uvijek razmišlja naglas, vrlo glasno. Stalno ponavlja da je obolila od mog tate koji puno pije. Izazove svađu, a onda mu govori kako ga voli. Još uvijek je zaljubljena u njega.
Ne volim jesti u sobi, a ona mi uvijek donosi hranu. S vremena na vrijeme nagovara me da počnem jesti meso, a ja uporno moram ponavljati da ću čitav život ostati vegetarijanac.
Moj odnos prema mami nije različit od odnosa prema drugim ženama. Rano sam shvatio da me mogla roditi bilo koja druga majka, a napraviti bilo koji drugi muškarac. Zato osjećam svaku ženu majkom, a na tatu gledam kao na prijatelja, družimo se, izlazimo na piće, pravimo izlete, putujemo zajedno, čitamo iste knjige, razgovaramo o kompjuterima i internetu, o entropiji, o Isusu Kristu, o ljekovitom bilju, o svemu.
Moja baka Ivanka bolja je osoba od moje mame i ja nju volim više. Kad sam kod nje, u Zenici, ponekad joj kažem "mama", pa se ispravim i kažem "bako". Ona mene jako voli. Mi se nikad nismo posvađali. Uvijek tiho razgovaramo i odlično se razumijemo. A moja mama... S njom će svatko izgubiti živce. Ona je dosta uticala na mene, pa sam joj postao sličan. "S kim si takav si" - ne znači to samo da se druže oni koji su slični, nego da postaju nalik jedni drugima.
"Odijelo ne čini čovjeka" - to znači da ni uniforma ne čini nekoga vojnikom.
Na ovo sam pomislio zbog filma koji sam gledao sinoć. Prije ga nisam tako doživio. Gledao sam ga kao dijete, vjerovatno u kinu s ostalim učenicima. U sjećanju su mi ostale besplatne kino predstave, uzbuđenje i radost, ali filmove sam zaboravio. Sjećam se nekih drugih filmova koje sam gledao. Npr.:
"Purple rain" (Prince) - u kinu je sjedila jedna od mojih prvih ljubavi. Malo sam gledao nju, malo film, as tears went by : )
"The Wall" (Pink Floyd) sam gledao pod temperaturom 38°C. Drhtao sam i uživao. Nisam htio propustiti film. Sutra sam već ozdravio.
Sjećam se i filmova Brus Lija (Bruce Lee) i kako bi ga na izlasku iz kina svi oponašali...

Timelessnes

Čim prođe ponoć mozak mi stane, zaboravim što je bilo protekle noći. Nešto sam htio napisati, Sjetit ću se. Uvijek nalazim sebe u istom trenutku, u bezvremenosti, poistovjećujem se s tom bezvremenošću, bez ikakvih misli. Posebno to osjećam dok tonem u san, kao sad, i kad se budim.
Sjetio sam se. Htio sam napisati što sam radio. Prije par dana sam išao do Mostara s mojim starim. Kupili smo dvije vreće po 20 litara zemlje i posude za cvijeće. Presadio sam u nove posude kaktuse i čuvarkuće koji su zajedno rasli. Uživam uređivati balkon ali još uvijek je, kao i čitav stan, zatrpan stvarima koje trebamo baciti ali moji misle da će to sve jednog dana valjati u nekoj kućici, vikendici ili stambenom kontejneru. Do danas nisu ništa napravili po tom pitanju. Jedna od mojih najvećih želja je mali vrt. Nadam se da ću jednog dana živjeti u kućici od cigle ili kamena. Beton nije zdrav.
Poslijepodne sam instalirao skriptu za slanje elektroničkih razglednica na Neretva.org. Primjetio sam greške pri otvaranju stranica Internet Explorerom, ispravljat ću ujutro. Navečer sam gledao Bitku na Neretvi, na drugom programu HRT, zatim jeo kolač s rogačem, došao na internet i gubio vrijeme. Bolje je spavati. Mama me zove da gledam dokumentarni film o kitovima... Laku noć.

srijeda, 22.06.2005. @ 02:04

Kamala & Amala

U razgovoru na usenetu sjetio sam se zanimljive priče o Amali i Kamali, djevojčicama koje su odgojili vukovi. Dobio sam sljedeće linkove:

http://www.occultopedia.com/k/kamala_amala.htm
http://bowland-files.lancs.ac.uk/chimp/langac/LECTURE4/4kamala.htm
http://www.feralchildren.com/en/showchild.php?ch=kamala

Večeras sam uživao u zvuku Filpove gitare s ekipom. Smišljali smo scenarije za kratke filmove. Pala mi je na um fantastična ideja o izgradnji podzemne željeznice od Metkovića do mora. Nije daleko, nije previše teško izvodivo, a bilo bi jako korisno i oživilo bi grad. Npr. da taj mali vlak ide u blizini stare Napoleonove ceste sve do jezera Kuti, a zatim tunelom direktno do Kleka. Bio bi dugačak tunel ali bi se jako skratio put do mora. To je samo mašta ali ako za dvadesetak godina ljudi budu imali novca da ne znaju što će s njim, možda odluče napraviti nešto slično. Meni je svejedno.

utorak, 21.06.2005. @ 12:57

Morski mrav

Sjetio sam se nekih pjesama o malom mravu ali kome je do muzike na ovoj vrućini. Upravo sam se vratio od prijatelja, gledali smo satelitski program, slušali glazbu, a na kraju sam ostao kod njega na (vegetarijanskom) ručku. Ponio sam laptop, pregledali smo fotografije. Kod njega je jako ugodno, radi klima, gore mirisni štapići, atmosfera kao u crkvi, mir, tišina i dobra glazba s kvalitetnih zvučnika.
Sjetio sam se basne o cvrčku i mravu i vica na istu temu. Možda ga ispričam kasnije, sad ću malo prileći i pustiti film koji sam jučer dobio na DVD-u, "Beyond the Sea"...

Ants

Dok sam u subotu sunčao stražnjicu na stijenama između Kleka i Neuma, pokraj mene su gore dole prolazili marljivi mravi. Nisam uspio primjetiti što zapravo rade. Pazio sam da ih ne zgazim. Mogao sam izabrati neko drugo mjesto za izležavanje ali ta stijena bila je najbolja u okolini. Izdržao sam oko sat vremena i odlučio se vratiti u Klek, popiti pivo. Dok sam spremao stvari, primjetio sam mrtvo tijelo jednog mrava. Rastužio sam se. Razmišljao sam kako bi bilo da živimo u svijetu u kome postoje divovi, veći od nas koliko smo mi veći od mrava i da nas povremeno zgaze... Čim sam popio gutljaj piva, zaboravio sam mrava i misli su mi ispunile gluposti.

ponedjeljak, 20.06.2005. @ 16:27

Visitor

Ipak sam odlučio nastaviti s pisanjam. Ovisnik sam, nema lijeka. Internet je droga o kojoj stalno razmišljam. Kad sam off-line, kao da ne postojim. Danas sam išao psihologu. Ispisala je obe strane lista papira A5 formata. Ne može mi pomoći. Pretežak sam slučaj. A tražim tako malo, komad kamena u brdu. Ja znam što mi može pomoći, samo komad brda, kamena i zemlje. Ona misli da će mi pomoći nekakav novi lijek za oboljele od PTSD-a. Otišao sam na Evergreen kavu, kao što činim svakog dana kad sam u ovom gradiću. Saznao sam da će nam isključiti struju ako danas ne platimo. Kad sam se vratio, rekao sam mami, ona mi dala 2100 kn, koliko je iznosio dug. Mama je upravo bila razgovarala s liječnicom iz Dubrovnika koja je rekla da trebam doći u 1:30 kod specijaliste iz Dubrovnika. Kad je završio razgovor, liječnica je opet nazvala, ovaj put sam ja digao slušalicu. Sve smo lijepo dogovorili, osim što je zaboravila reći da trebam zatražiti uputnicu od mog liječnika (opće prakse). To sam tek kasnije doznao. Imao sam dva sata do tog razgovora pa sam odlučio provozati se biciklom do Elektroprivrede, platiti račun i napraviti đir po gradu. Dok sam se vozio kod starog đačkog doma, zazvonio mi je mobitel. Zvala me liječnica iz Metkovića i pitala je li sve dogovoreno. Odgovorio sam potvrdno i zahvalio se. Bilo je jako vruće i brzo sam se umorio. Otišao sam kući spremiti se za razgovor.
Dok sam pretraživao moje dokumente tražeći jedno pismo, jako me zabolilo u grudima. Kao da me ubolo nekoliko iglica po prsima, ispod kože. Nakon par minuta zabolilo me opet, i još jednom malo kasnije ali bol je bio manji. Mama je nazvala hitnu. Rekao sam da mi ne trebaju dolaziti kola hitne pomoći ali oni su ipak došli. Spremio sam se nabrzinu i otišao do Doma zdravlja, udaljenog 150 metara od ulaza betonske zgrade bez lifta, u kojoj stanujemo na petom katu. Priključili su me na EKG (elektrokardiograf) i snimali desetak sekundi. Liječnik mi je pokazao zanimljivu sinusoidu, sličnu prikazu audio zapisa u Audacity i sličnim editorima. Pokazao mi je neki brežuljak na snimci koji nije normalan ali rekao je da to nije ništa opasno. Da, nije ništa opasno osim ako ne preživim neki od slijedećih udara. To mi se stalno događa ali nikad prije nije bilo ovako kao sad. Obično me guši u grudima, pa moram popiti dosta vode da bih došao do daha. Čekao sam sat vremena pred vratima specijaliste iz Dubrovnika. Upitao sam med.sestru je li možda prozivala moje ime, a ona reče da me nema na spisku. Objasnio sam joj da su me kontaktirali iz Dubrovnika i rekli da dođem u 1:30. Pitala je imam li uputnicu? Otišao sam do liječnice koja me zvala na mobitel, a ona mi je rekla da zatražim uputnicu od moje liječnice, međutim, moja liječnica ne radi danas poslijepodne. Otišao sam pokušati dobiti uputnicu od druge liječnice koja radi u istoj ordinaciji u suprotnoj smjeni. Uspio sam! Sve je bilo u redu, čak sam vrlo brzo stigao na red kod specijaliste. Bilo mi je žao ostalih pacijenata, znao sam da će pregled trajati dugo. Htio sam skratiti vrijeme potrebno za izlaganje mojih problema tako da pročitam samo prvu stranicu jednog mog pisma. Liječnica nije htjela da pročitam nego da joj ispričam. Znao sam da griješi i da je bolje ako čuje već formulirane esencijalne misli, zapisane na komadu papira, nego gomilu nabacanih misli. Liječnica je vrlo simpatična, baš mi se svidila. Volio bih da smo mogli duže razgovarati. Čak bih otišao u bolnicu samo da se ponovo upustimo u konverzaciju :) Ipak, neću otići, ne treba mi nikakva pomoć, ne treba mi hrvatska zemlja, preselit ću se u Afriku. Tražit ću azil.
Na slici je nekakav kukac kojega sam ugledao na balkonu kad sam se vratio doma. Nije me se plašio. Koristio sam bljeskalicu i snimio ga desetak puta s udaljenosti od desetak centimetara. On je mirno stajao na konopu za sušenje rublja, držeći se čvrsto da ga ne otpuše vjetar. Ima prekrasna tanka zlatna krila...

nedjelja, 19.06.2005. @ 21:15

5555

Brojčanik na dnu stranice postavljen je na 5555. Simpatično. To je broj jedinstvenih (unique) posjeta. To znači kad posjetite ovaj blog i kliknete refresh, brojač se neće uvećati. Međutim ako isključite internet vezu pa napravite isto, brojač će se uvećati za jedan. Ako vam je potreban takav brojač, možete ga napraviti na www.statcounter.com.
Večeras sam se provozao biciklom do prijatelja u Doljanima, na putu iz Metkovića prema granici s BiH. On je stariji od mene 9 dana. Slušali smo Marleya i pili neki vitaminski napitak (ne želim praviti besplatnu reklamu), razgovarali o svemu i svačemu, najviše o glazbi i gradskoj svakodnevici (fjaki ili dosadi), kao obično. Nisam ponio fotoaparat, a mogao sam snimiti barem jednu prekrasnu fotku s terase pred kućom njegovih roditelja. Taj prizor ponavlja se svake večeri ali u tom trenutku boje su bile posebno lijepe, Neretva srebrno-plava, a nebo ružičasto s bijelim oblacima, sve ostalo u nijansama zelene.
Pogledao sam kviz "Tko želi biti milijunaš" i razmišljao kako i dalje želim biti pripadnik srednjeg sloja, kao što sam uvijek želio, i živjeti osrednje.
Pao je mrak i ne znam što bih radio. Jutros oko dva nazvala me prijateljica iz Sjeverne Amerike. Hmm, nisam siguran piše li se "sjeverna" možda malim slovom. Pogledao sam na Google i našao ovaj link o pravopisnim pitanjima.
Baš mi je bilo drago što me probudila. Meni nije teško ustati u pola sna i razbuditi se. Ipak, ona me ostavila spavati, rekla da će nazvati kasnije. Tako je i bilo. Telefon je zazvonio oko 9. Najprije su ona i mama razgovarale, a ja sam nestrpljivo čekao da mi mama preda slušalicu. Nismo se čuli dvadesetak dana i baš mi je nedostajala. Ona također navrati na ovaj blog, s druge strane Planete. Zanimljivo mi je kako kvalitetnu komunikaciju imam s kilometrima udaljenim osobama. Npr. u ovom gradiću nikad nisam imao curu. Vrlo često kontaktiram sa strankinjama, komunikacija teče prekrasno. Da živim bilo gdje izvan ovih prostora, već bih se davno oženio i imao djecu. Vjerovatno tu ima i mojih pogrešaka ja ne znam koje su. Sad više nije ni važno. Život teče dalje. Neki pametan čovjek rekao je:

Tko stalno čeprka po svojoj prošlosti, ugrozit će sadašnjost i upropastiti budućnost.

Možda je to bio Winston Churchill, nije bitno. Ostatak mjeseca ću se odmarati od blogiranja, u kalendaru će ostati vodoravna crta. Nemam boljih ideja. Vidimo se u srpnju (julu). Adios.

Koze

Oko dva popodne stigli smo do našeg odredišta, sela Trebižat u Hercegovini. Prije samog ulaska u Čapljinu napravili smo pauzu, parkirali auto u hlad i opet pogledali koze. Sve je bilo u redu, samo su bile jako prljave. Tata i ja popili smo po lozu...
Koze su bile namijenjene Živkovom rođaku. Živko je par tjedana ranije za sebe kupio kozu i jedno jare, kod istog čovjeka u Zenici. Bio je jako zadovoljan. Kupio ih je zbog mlijeka. Njegov sin kaže da mu je dovoljna koza, da mu kozlić nije potreban i da će ga ubiti i pojesti. Užas. Neću mu to dozvoliti. Pokušat ću ga nagovoriti da mi ga proda, mada ne znam kud bih s njim, nemam zemlje. Moj tata se također užasava toga. Kaže da nikad ne bi mogao ubiti životinju. Moj djed također je bio takav. Skenirao sam njegovu fotografiju koju mi je dala tetka. Vjerujem da se dio mojih predaka hranio vegetarijanski. Meni je od djetinjstva odvratna ideja uzgajanja životinja za prehranu. Meso mi se gadi. Mliječne proizvode volim, to ne nanosi toliku bol niti oduzima život životinji. Ali jedenje mesa mi je odvratno. Ne postoji način da se životinja pojede, osim da je netko ubije. A Biblija kaže "Ne ubij!", ne kaže "Ne ubij čovjeka", nego općenito - ne oduzmi život.
A ljudi danas, u ovom suvremenom dobu, ubijaju ljude. Nisam gledao film koji se prikazivao na TV, o jednom od zločina počinjenih u prošlom ratu protiv civilnog stanovništva. Nisam htio gledati. Sve znam. Sve sam to proživio iako nisam vidio nego samo čuo o tome što se događalo.
Ljudi koji su sposobni ubiti životinju, mogu postati sposobni i za ubojstvo čovjeka.

Koza sa slike daje skoro litar mlijeka dnevno, a kozlić je prestao dojiti. Dakle, normalno je da čovjek pomuze kozu i koristi to mlijeko za sebe, jer brine o kozi. Međutim, dok su jarići mali, ne bi trebao uzimati njeno mlijeko. Tako je isto s kravama i ovcama.

pivo

Na povratku kući, putovao sam iz Novog Sada preko Doboja do Zenice. Ostao sam jednu noć kod bake Ivanke, a sutradan smo autom krenuli na jug. Vozio nas je mamin rođak Živko. U prtljažniku njegove Lade s nama su putovali jedna koza i dva kozlića. Nisu bili zavezani, nego potpuno slobodni. Povremeno smo pravili pauzu, provjeravali jesu li dobro, otvarali im vrata da bi dobile svježeg zraka. Bilo je jako vruće. Živko je dobro izolirao prtljažnik, kartonom i plastičnom folijom. Oko Konjica smo počeli osjećati zaudaranje. Koze su obavljale nuždu :) Ali meni to nije smetalo. Koze jedu samo biljnu hranu pa taj "miris" nije nepodnošljiv. Drugačije je s ljudima i životinjama koje svašta jedu.
Na planinama prije Konjica kupili smo teglu meda. Odličan je, zaista. Putem pio sam pivo i jeo kifle kupljene u Zenici. Tu sam probao bihaćko pivo Preminger. Bilo je odlično. Pokušavao sam iz auta snimiti Prenj i druge planine, prekrivene snijegom koji je pao nekoliko dana ranije u vrijeme naglog zahlađenja. Živko je na trenutke vozio brže nego što je dozvoljeno, a policija nas je dvaput zaustavljala i napisali su mu kaznu. Sad posjeduju skupe uređaje kojima fotografiraju auto, a na slici koju odmah izrade, bude ispisana brzina kojom se u tom trenutku vozilo kretalo. Živko se izvlačio činjenicom da je penzioner i da nema para ali nije mu pomoglo. Kazna je iznosila 20 km (konvertibilnih maraka, ne kilometara). U okolini Jablanice napravili smo pauzu, kupili lepinje s kajmakom. Mmmm, što je to dobro... Trebao sam uzeti još jednu porciju. Uzeli smo "Sarajevsko" pivo, koje je također jako dobro. Imali su i pivo "Nektar" ali samo u plastičnim bocama. Zaboravio sam napisati da sam u Vojvodini pio uglavnom "Lav" (Čelarevska pivovara, u vlasništvu Carlsberga, proizvođača vjerovatno najboljeg piva na svijetu), a popio sam i poneki "MB". Probao sam i crno "MB", izvrsno je! Kao da ima aromu čokolade :) Popio sam i jedno malo "Pils" (Apatinska pivovara), također odlično pivo. Uglavnom, tih dana nisam brinuo za moj pivski trbuščić. Ali, odlučio sam da više neću piti, barem preko ljeta. Ljepše je imati ravan stomak, opkoljen pogledima strankinja na plaži :)))

subota, 18.06.2005. @ 11:23

Ego

Kad sam prije dvadesetak godina sudjelovao u akciji oslikavanja zida nogometnog stadiona NK Neretva u Metkoviću, jedna djevojka je promatrala moj rad i upitala me tko se krije iza pauna raširenih krila, kojega sam bio naslikao, a ja sam rekao: "ja". Volim ovakve dugačke rečenice.
Naslikao sam ga jer sam na kraju osmog razreda, na ekskurziji u Makedoniji, na Ohridskom jezeru, po prvi put vidio tu pticu. Dok sam šetao stazom pokraj jezera, odjednom je sletio ispred mene i raširio krila.
Sjećam se kako sam bio oduševljen njegovom ljepotom. Nisam se jako uplašio. Stajao sam i promatrao ga kao u snu, kao u bajci.
Ventilator vrti od jutra. Sunce još nije prešlo zgradu pa je u sobi ugodno. Isključio sam ga. Slušam Space odity (David Bowie). Iscrpilo me jutrošnje ispitivanje. Ogladnio sam. Idem se najesti i popiti čašu crnog vina, a zatim ću odlučiti kako potrošiti ovaj dan. Ne znam što misliti. Glava mi je prazna, samo me malo boli, možda od jeke (echo). Ispunit ću se glasnom muzikom, zapaliti mirisni štapić (kupio sam ih u Novom Sadu) ili grumenčić tamjana. Danas je subota, a ja sam subotar :) Neću ništa raditi do večeri, samo ću se odmarati.
Tatin rođak Vlado ponovio mi je više puta da trebam misliti samo na sebe, na vlastito zadovoljstvo, ne na mamu, tatu niti bilo koga. Najprije na sebe. U pravu je. Netko me pogrešno naučio da je egoizam nešto loše. Ako sebe ne volimo, kako možemo voljeti druge? Nema altruizma bez egoizma.
Paun se udvara paunici šireći svoja šarena krila i pokazujući se velikim i lijepim da ju zavede. A ona to ne treba raditi, ona je njemu privlačna kakva jest. Mislim da sam ja oduvijek takav. I ovaj šareni blog je to perje. Iskren sam, otvoren, direktan.
Svjestan sam mojih nedostataka i ne pokušavam ih skriti nego nadomjestiti vrlinama.
Ovaj paunski par u kavezu privatnog zoološkog vrta neke žene iz Švicaske, koja je doselila u Vojvodinu, osuđen je jedno na drugo. Nemaju izbora, nema nadmetanja s ostalim paunima. No, je li paunova potreba za udvaranjem i šepurenjem prestala? Nisam uspio saznati.

Podmorje

Kad bih mogao napraviti copy-paste trenutnog sadržaja misli...
Došla mi je jutros jedna djevojka, socijalna radnica, volonter ili sl. (nije plaćena).
Spustila se u rudnik moje duše, ostala na vlažnom dnu oko dva sata.
Bolno je vraćati se u prošlost osim ako to činimo sami birajući samo svijetle doživljaje, sjećati se samo ljubavi, ljepote, dobrote... Ali nju su zanimale samo moje traume. Poslali su je iz Doma zdravlja, odnosno iz Ministarstva hrvatskih branitelja koje sad ima drugačije ime, tko bi ga upamtio. Tražim da mi daju komadić zemlje, deset x deset kvadratnih metara, negdje u kamenu, ne u dolini. I da mi nađu kontejner za stanovanje. Ne tražim penziju, ne nadam se da će mi oni naći posao. Sposoban sam za rad i znam što mogu raditi samo kad ostvarim uvjete za to. Tražim li puno? To što meni treba, većina ljudi u ovom gradiću ima. Ja nemam zemlju. Samo nekoliko kilograma u posudama za cvijeće. Trebam kupiti nove posude. Otići ću do Mostara. Idem pitati starog je li raspoložen da odemo danas... A mogli bi se zaletit do mora poslijepodne. Baš mi se roni. Volio bih nabaviti kućište za podvodno snimanje. Znam da postoje takva kućišta za Olympus fotoaparate, za sve modele. Provjerit ću za Canon. Posjetio sam nedavno blog nekog ronioca, fotografa. Zaboravio sam adresu... Nije ronjenje.blog.hr... Možda je reful.blog.hr? Vjerovatno je taj. Samo sam malo razgledao, nisam stigao čitati. Osjeti se miris mora, zar ne?

I za kraj, kakve veze ima zeko s podmorjem?
Pitao sam se postoji li životinja morski zec...

petak, 17.06.2005. @ 21:14

Zoo

Iako su mi baterije bile pri kraju, uspio sam snimiti sve životinje osim rakuna i lisice, koji su se skrili u dubok hlad i nisam ih vidio. Kavezi su jako veliki. Životinje mogu trčati i osjećati se slobodno. Iznenadilo me da zajedno žive različite vrste. Samo su kavezi s mačkama i psima odvojeni. Oni se također šeću i slobodni svud okolo. Upozorili su me da ponekad znaju biti opasni i napasti posjetitelje ali nije bilo problema. Stafordski terijer koji je šetao pored nas, nije pokazivao nikakvu zainteresiranost za naš posjet. Izgledao je jako star, a možda je samo bio pospan. Pasja vrućina...
Vidio sam da se grade novi kavezi. Možda za medvjeda ili vuka... Još im nedostaje jezerce s ribama.

Urnebes

Kupio sam kartu direktno do Bačke Palanke i stigao malo iza ponoći. Dočekao me tata i tetak Vlado (često ime u našoj familiji). Večerao sam "urnebes" (mladi sir s ljutom paprikom i začinima, mmmm) u malom restoranu blizu autobusnog kolodvora i zalio pivom "Lav". Do sela smo stigli za petnaestak minuta i odmah sam ukratko ispričao doživljaje tetki koja je zaspala na stolici čekajući me. Kad sam se naspavao otišli smo u jedno drugo selo raspitati se za izradu spomenika djedu i babi. Djed je umro prije trideset godina, a baba prije pet. Njegov kamen već je jako star i sad ga želimo zamijeniti novim, jedan za oboje. Dok je tata razgledao spomenike u pravoslavnom i rusinskom (grko-katoličkom) groblju, tražeći neki koji bi poslužio kao model za izradu novog spomenika, ja sam fotografirao makove i drugo cvijeće u polju pšenice i grlice na telefonskim žicama. Nakon nekoliko sati odlučili smo kako će izgledati spomenik, neće na njemu biti ni krsta (križa) niti petokrake (jer bi ga vandali mogli razbiti) nego samo dvije fotografije, dva imena i prezime.
S nama je u to selo pošla i šesnaestgodišnja kći moje rodice, Milena, pa smo uhvatili malo vremena i obišli groblje životinja o kome nam je pričao majstorov sin. Tamo se nalazi i pravi mali zoološki vrt. Snimio sam pauna i paunicu, zeca, zlatnog fazana, lane i druge životinje. Rakun i lisica su se skrili u hlad, nismo ih uspjeli vidjeti. Bilo je jako vruće tog dana... Fotografije ćete vidjeti uskoro.
Za to vrijeme tata je pio rakiju s majstorom, kamenoklesarom, a rođakova žena kafu. Njen brat koji nas je dovezao autom otišao je kod njihove rodbine u susjedstvo. Zapravo i taj majstor im je rođak. Svi su oni bosanci, a tamo su doselili mnogo prije posljednjeg (nadajmo se i zadnjeg) rata, a dijelom kasnije. Dakle, oni su tzv. "dođoši", a tako su i članovi moje obitelji "dođoši" u Vojvodini. "Kolonizirani" su nakon II. svjetskog rata, dobili zemlju i staru njemačku kuću sagrađenu od zemlje. Djed i baka imali su sedmoro djece, pet kćeri i dva sina. Šestoro je rođeno u Hercegovini. Mislim da bi im bolje bilo da su tamo ostali živjeti. Kamena kuća koju su ostavili, mnogo je kvalitetnija, čak i danas jako dobro izgleda. Služi samo kao štala za krave, susjedu koji na nju nema pravo. Nasljednici su isključivo dva djedova brata i njihova sestra koja je živila u Sarajevu. Tatin rođak Vlado njen je sin. Oni imaju pravo na trećinu kuće. Jedan djedov brat nije imao djece, nije se ženio, tako da njegovu trećinu svi dijele i tu jedan mali dio pripada i mom tati. Moj djed je izgubio pravo na svoj dio odlaskom u Vojvodinu, gdje je dobio drugu zemlju u zamjenu. Takav je bio zakon, vjerovatno i danas važi.

Ignorantia iuris neminem excusat
(nepoznavanje zakona nikog ne ispričava)

Pravo sam studirao u Sarajevu prije rata. Najprije sam želio studirati psihologiju i položio prijemni ispit, međutim, nisu me primili zbog loših ocjena u srednjoj školi. Zapravo me zanimala para-psihologija. Prosjek ocjena mi je bio oko 3,6. Mislim da je to bila nepravda. Iako sam na prijemnom bio drugi, kad su uračunali moje srednjoškolske ocjene, nisam prešao prag. Rekli su mi da ocjene utječu 70% ili 75%. Znači da test nisam trebao ni pisati. Nije bilo šanse da upišem psihologiju. A možda mi je samo bila potrebna veza. Zato sam, bez veze, upisao pravo. Nisam očekivao da će mi pravo biti zanimljiv studij. Sigurno bih to i završio da nije počeo rat. Intuicija (predosjećaj) me uputio prema Zenici. Htio sam na vrijeme otići u inozemstvo ali nisam imao novca. Tata je izgubio posao u Metkoviću i zaposlio se u Zenici. Uskoro je došla i sestra, zaposlila se kao krojačica. Mama i brat su ostali u Metkoviću, povremeno nas posjećivali. Za vrijeme jednog dužeg maminog boravka u Zenici, susjeda iz Metkovića javila je roditeljima da nam je netko uselio u stan. Mama se odmah vratila ali nije mogla useliti... Rat je pakao. Ja sam samo plakao. Znao sam što se događa, intuitivno. Nisam gledao TV, nije bilo struje. Kad bi došla, slušao sam muziku i svirao s prijateljima ("Melancholic babies"). Oni sad žive u Australiji i Kanadi, jedan je u Novom Sadu (kod njega sam prošlog tjedna proveo dvije noći). Ja sam posvuda. Ne drži me mjesto, bježi mi se često...

četvrtak, 16.06.2005. @ 09:54

Singidunum

Izašao sam na pravoj trolejbuskoj stanici ali sam promašio zgradu. Pogrešni ulaz bio je zaključan. Primjetio sam u blizini telefonsku govornicu, nazvao Vladu i zamolio ga da se spusti liftom do prizemlja i otvori mi. Čekao sam desetak minuta, međutim, nije ga bilo. Na zgradi okruženoj stablima i grmljem nisam uspio pronaći ploču s nazivom ulice niti broj kraj ulaza. Prošetao sam i otkrio u blizini još jednu takvu zgradu i pravi ulaz koji je bio otključan. Prepoznao sam ga po osmrtnici na staklenim vratima. Neki mlad čovjek, otprilike četrdesetgodišnjak, sudeći po fotografiji. Lift me brzo dovukao na osmi kat, pokucao sam tri puta, a Vlado je otvorio s blagim smješkom. Očekivao sam da će se ljutiti ali bio je dobro raspoložen. Sjeli smo za kuhinjski stol i pričali oko dva sata, pili čaj. Bilo mu je drago što sam se lijepo proveo s prijateljicom zbog koje sam došao u Beograd. Pokazao mi je krevet u kome ću spavati. Zapravo to je bila rasklopiva fotelja. Bio sam jako umoran i požurio sam spremiti se za san.
Ustao sam rano, nisam čuo nikakve zvukove. Dobro sam se naspavao, nešto lijepo sanjao, osjećao sam se odlično. On je sjedio u kuhinji i pušio cigarete. Nastavili smo razgovor od protekle noći i bilo je vrlo zanimljivo. Napravio je vrlo "tanku" kavu, rekao da on uvijek takvu pije. Rekao sam da mi ne smeta ali zaista je bila "tanka". Zato sam uzeo čaj, a kavu odlučio popiti u gradu, s prijateljicom. Nakon doručka sam spremio moje stvari jer sam namjeravao navečer odmah nakon povratka iz grada uzeti torbu, pozdraviti se s Vladom i otputovati u Novi Sad, a zatim u selo. Izašao sam oko 9:30 i pričekao trolejbus.
Za pola sata stigao sam do centra. U trolejbusu sam doživio nekoliko zanimljivih scena. Kao u filmu. Jedna žena pokušavala je vodoravno ugurati kartu u uređaj za poništavanje. Međutim, očigledno nije bila beograđanka, već vjerovatno zagrepčanka. Pomogao sam joj i upitao: "Vi ste sigurno iz Zagreba?", a ona nije odgovorila pa sam dodao: "Ja živim u Zagrebu". Bilo je simpatično.
Izašao sam na stanici kod hotela Moskva. Imao sam sam čitav sat do sastanka s prijateljicom. Prošetao sam, razgledao izloge, promatrao ljude, golubove na fontani, plakate, reklame... Nekoliko minuta prije jedanaest stigao sam ispred Narodnog pozorišta. Neki stariji čovjek prodavao je lavandino ulje. Miris je bio jak i ugodan.
Prijateljica mi je poslala poruku iz autobusa. Malo će zakasniti. S druge strane ulice ugledao sam neku djevojku s maramom oko glave i pomislio da je moja prijateljica iz Zagreba. Hodala je brzo. Što sam je više promatrao sve više mi se činilo da je to zaista ona, i po visini, licu (koliko sam mogao vidjeti s pedeset metara udaljenosti) i po hippy stilu odijevanja. Ta moja prijateljica često putuje izvan Hrvatske i zaista je to mogla biti ona. Nisam je još kontaktirao od tada ali provjerit ću. I upravo kad sam htio prijeći ulicu i prići joj, na ovoj strani ulice ugledam moju beograđanku. Osvrtala se uokolo jer me nije bilo na dogovorenom mjestu. Prišao sam joj, a ona se okrenula i obasjala me prekrasnim osmjehom. Pošli smo u razgledanje Beograda.
Najprije smo proveli pola sata pred cafféom "Nušić", zatim pošli na Kalemegdan. Fotoaparat je stalno bio uključen, snimio sam odlične fotografije...

srijeda, 15.06.2005. @ 09:44

La vie en rose

Na put prema Vojvodini krenuo sam s tatom. On je išao na proslavu 45 godina od mature. Ekonomsku školu završio je u Bačkoj Palanci. Zatim je studirao na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, a nakon studija se zaposlio u Zenici. Tu je upoznao moju mamu Gordanu, rođenu zeničanku. Mama je također radila i svakog jutra sretali su se na ulici. Tata je tako jednom izustio: "Konačno, dobro jutro". Mami se svidio tatin kišni mantil. Nedugo nakon toga ja sam se inkarnirao.
Putovali smo vlakom. Dio puta (od Konjica do Sarajeva) prešli smo autobusom jer mijenjaju pragove pod tračnicama (šinama). Ostali smo jednu noć u Zenici. Te večeri sastao sam se s prijateljima, Mirsadom i Bojanom. S njima je uvijek zanimljivo. Bojan je mnogo mlađi od nas ali ne primjećujemo tu razliku. Završava treći razred elektrotehničke škole. Vjerovatno će studirati informatiku jer je na tom području najbolji u razredu. On također kreira web stranice. Uskoro ću poslati i njegove linkove.
U 6:15 ujutro nastavili smo put futuristički dizajniranim, novim autobusom prema Doboju. Uključio sam discman i slušao mađarsku grupu Omega. Nakon otprilike dva sata ugodnog puta, u Doboju smo presjeli (umsteigen) u vrlo star autobus i odmah krenuli prema Novom Sadu. Tamo smo stigli oko 14:30, međutim, zbog porušenih mostova na Dunavu ulazak u grad trajao je skoro čitav sat. Po nas je autom došla žena tatinog prijatelja. Proveli smo dan u Veterniku i Novom Sadu, a navečer iza ponoći stigli u selo Nova Gajdobra, kod tetke. Nataša, šestogodišnja kći mog rođaka Živka, čekala nas je. Bila je jako radosna zbog našeg dolaska.
Sutradan u podne putovao sam autobusom natrag do Novog Sada, kod prijatelja, s namjerom da odmah produžim do Beograda i nađem se s prijateljicom. Međutim, prijatelj i njegova cura nagovorili su me da pođem s njima i grupom novosadskih novinara do Zrenjanina na neki koncert. Nisam očekivao to što sam tamo doživio. Bilo je fantastično! Tri, a ne jedan koncert, show žonglera, gutača vatre, bonovi za dvije besplatne runde pića, švedski stol s vojvođanskim specijalitetima. Naravno, birao sam samo vegetarijanska jela, kao npr. rajčice punjene Waldorf kremom. Dobio sam i majicu s natpisom "Novi optimizam". Poželio sam preseliti u taj grad. Vratili smo se u ranim jutarnjim satima. Prespavao sam kod prijatelja u Novom Sadu, a sutradan oko podne otputovao prema Beogradu. Tamo sam stigao oko 1, dočekao me tatin rođak Vlado. Nismo se odmah pronašli na autobusnoj stanici (kolodvoru) jer je moj tata napravio lapsus linguae dogovorivši naš sastanak pred restoranom "Drina" koji uopće ne postoji, umjesto pred restoranom "Drvar", na koji je zapravo mislio. Ipak, pronašli smo se, popili kafu i prošetali do centra, a zatim trolejbusom otišli kod njega doma. Živi sam, vrlo skromno, penzionerski, u malom unajmljenom stanu na periferiji. Dogovorio sam sastanak s beograđankom i našli smo se pred Narodnim pozorištem u 17:00. Kupio sam joj crvenu ružu. Nisam li pravi balkanski gentleman? : ) Malo smo je skratili da bi stala u njenu tašnu (torbu). Cvijet je virio van. Prošetali smo do Skadarlije, poznate beogradske ulice u kojoj svira starogradska muzika. Bilo je toplo, sjedili smo na otvorenom, u svjetlu malog fenjera na stolu. Ivana je jako simpatična i lijepo priča. Slušao sam je uživajući i u izvrsnoj hrani (pasta s umakom od rajčica i šopska salata). Pili smo gusti sok od višnje. Takav sok nikad prije nisam probao. Samljevene višnje. Izvrsno!
Oko jedanaest navečer smo se rastali, dogovorili sastanak u jedanaest ujutro na istom mjestu...

utorak, 14.06.2005. @ 19:09

Divlji istok

Dok sam u Beogradu sjedio u (unajmljenom) stanu kod tatinog rođaka Vlade, pomorca u (hrvatskoj) mirovini, shvatio sam da mi je potreban rokovnik za zapisivanje brojeva telefona, adresa i raznih drugih pametnih stvari.
Mnogo smo pričali i puno sam naučio od tog iskusnog sedamdesetgodišnjaka. Kritizirao me zbog mog oslanjanja na mobitel i kompjuter. Bio je u pravu. Baterija džepnog telefončića potroši mi se za oko 24 sata i baš kad bi mi na ulici zatrebao neki broj telefona, nisam ga mogao uključiti. Zato ću nabaviti džepni adresar i sve prepisati unutra. Što je sigurno, sigurno je. Papir je zakon.
Vlado mi je prenio mnoge važne spoznaje o svijetu, ljudima, državama i zakonima. Boravio je na svim kontinentima i živio u nekim dalekim zemljama. Opet ću otići kod njega ako budem dolazio u Beograd.
Laptop sam ostavio u selu jer ne bih imao vremena ni da ga uključim. U Beogradu sam prespavao samo jednu noć, a svo slobodno vrijeme proveo sam s prijateljicom... Beograd sam posljednji put vidio petnaest godina ranije, kad sam otišao na taj put samo da bih po prvi put letio avionom. Sad mi se učinio drugačiji. Osim Knez Mihajlove ulice, ničega se nisam mogao sjetiti. Bilo je bolje nego što sam očekivao, imao sam osjećaj kao da sam na zagrebačkim ulicama i kao da sam u filmu. Zapravo, ja sam snimao taj film, promatrao prolaznike, ljude u trolejbusima, osluškivao zvukove beogradskih ulica. Prvoga dana bilo je jako bučno. Preko puta Narodnog pozorišta okupili su se "skejteri" i puštali glasnu hip-hop glazbu. Nije mi se svidilo. Sutradan ih nije bilo i osjetio sam atmosferu Beograda kakvog pamtim.
Prijateljica me odvela na Kalemegdan, u Sabornu i crkvu Sv. Marka, na Skadarliju... Bilo je apsolutno romantično...

ponedjeljak, 13.06.2005. @ 09:43

EXIT 5

Stigao sam sinoć. Sve je prošlo u najboljem redu. Proveo sam dvije noći u Zenici, jednu u Beogradu, dvije u Novom Sadu, a ostatak u jednom vojvođanskom selu gdje je živila moja pokojna baka s tatine strane. Oni su inače hercegovci, nakon II. svjetskog rata preselili su gore. Snimio sam oko 300 fotografija. Za otprilike 25 dana vraćam se u Novi Sad, idem na EXIT festival... Ulaznica za 4 dana stoji oko 400 kn, put od Metkovića (sad sam tu) do Novog Sada i natrag otprilike košta isto toliko. Hrana i piće nisu skupi, ima vrlo jeftinih restorana. Živim na voću i povrću, kavi i crnom vinu, ne brinem mnogo o tome što ću jesti, samo ne jedem ništa životinjsko osim mlijeka i sira. Još ne znam koliko će koštati mjesto u kampu, sigurno neće biti skupo. Računam da ukupno treba 1500 kn za posjet EXITu 5 iz Hrvatske. Tu su uračunati svi troškovi i kupovina suvenira. Majice su se na EXITu 4 prodavale po 150 dinara, što je oko 15 kn.