|
u 14:35, prije točno mjesec dana (bio je petak) su proglasili smrt.
ja sam saznala negdje oko 16:15, usred smjene na poslu. otrčala do kuhinje i pokušala sjesti, doslovno nisam mogla disati, pričati, misliti, kretati se. pala u nesvijest. kad su me kolege našle i kad sam došla k svijesti, toliko sam se tresla da otvoriti torbu nisam mogla da nađem mobitel i nazovem nekoga da me odveze kući. presvukli su me iz uniforme nekako i kolegica me odfurala doma.
došla u prazan stan... i počela vrištati. ridati. udarati. urlati.
sahrana je bila tri dana poslije, na sestrin rođendan.
u tih mjesec dana, na groblju sam bila samo tri puta nakon sahrane.
jer ne mogu.
ne mogu stajati pred grobom, grobom halo!, najoptimističnije osobe koju sam ikad poznavala.
koja me uvjeravala da voziti auto nije takav bauk i racionalnim argumentima pobijao moje teze da barem jednom u životu moraš imati nekakvu nezgodu u prometu.
On u to nije vjerovao.
i njegova prva prometna nesreća je ujedno bila i njegova posljednja.
kad zbog skliske ceste i užasnog pljuska auto prokliže baš u trenutku kad drugi auto dolazi iz suprotnog smjera.
ne mogu stajati pred grobom, gdje su svi aranžmani već odavno uvenuli i samo ostaju trake s ispisanim porukama i našim imenima, gdje svijeće još uvijek gore i svaki put ih je sve više, gdje je postavljena Tvoja slika s koje nam se tako bezbružno smiješiš...
ne mogu, shvaćate
jer svaki put kad stanem pred taj grob, tu sliku, to uvenulo svijeće, počnem plakati i ne mogu prestati
osvrćem se oko sebe svaki put u potrazi za njegovim licem, da nije možda skriven negdje i smije se jer nas je sve dobro zajebao i ovo je sve samo neka neslana šala.
zadnji put sam ga posjetila na uskrs.
sjedila pred grobom skoro sat vremena i samo plakala, sama u tišini, jer ionako ne znam što bih trebala
da se molim? u sebi? na glas? da pričam s Tobom? o čemu? jel me čuješ? jel me vidiš? jesi i Ti još uvijek nesvjestan svega?
jel znaš da ti najmlađi brat svaki dan plače?
čuvaš li nas?
znam nekad tako dok sam sama listati stare slike i to me baš svaki put rasplače.
jer uopće nismo znali da će nas ova nesreća snaći.
a možda je mali Ti to znao?
jesi li osjetio u tim stravičnim trenucima da je došao Tvoj kraj?
ujna je dan prije sahrane rekla da ona ne pita boga zašto jer bog ima svoje planove i on zna (tako se već mjesec dana tješi).
ali ja ne znam. i ja ću se zauvijek pitati.
zašto?
|