|
odlučila sam da će ovo biti prvi put da ću, ne posvetiti ti ovaj tekst (bog zna da sam ti ih 'posvetila' i previše), nego ti se (svjesno) izravno obratiti.
tebi, koji si mi bio sve u životu od najranijih godina
oslonac, podrška, vodilja, učitelj, prijatelj, brat, ljubavnik (smiješno zvuči, znam), sigurno utočište u koje sam se mogla sakriti kad bi me cijeli svijet odbacio
tebi, koji si me naučio svemu u životu, s kojim sam prošla sve u životu
tebi, koji si vidio sve moje najbolje i najgore, kojeg sam vidjela u najboljem i najgorem
tebi, koji si me uništio
doslovno, uništio si me
psihički, fizički, na sve načine na koje se osoba može uništiti
dok sam morala 16 puta godišnje primati „one“ pozive moleći boga da si živ, trčati do bolnice jer mi se svaka minuta u kojoj bih morala čekati tramvaj činila kao minuta manje na tvom brojčaniku života
dok si me pijan davio tako jako da sam mislila da sam već umrla
dok si bacao kuhinjske noževe na mene
dok si me jednom udario šakom o trbuh tako jako da sam iste sekunde povratila
dok si radio sva ta sranja zbog kojih bi svaka normalna osoba pobjegla (ali koji sam kurac ja balavica znala uopće)
isto tako si htio popraviti tu štetu, to ti ne mogu zanijekati
trudio si se najviše na svijetu i svakim novim uloženim trudom si sjebavao stvari sve više (znam sada, nije bilo namjerno)
obraćam ti se sada jer ne prestajem misliti na kumove svatove od prije 2 mjeseca, na to kako si došao do mojih roditelja da ih pozdraviš, kako si ponovno bio onaj veseli dječak s iskrom u očima kojeg sam nekad znala i obožavala
bože, kako sam kao klinka htjela imati tvoju životnu snagu
nismo se čuli i nisam te vidjela skoro 3 godine, ne znam što se događalo u tvojem životu od tada, ne znam kako si, što radiš, što voliš
ali prije 2 mjeseca ponovno si to bio Ti
onaj Ti
koji je mogao sve, i koji je htio sve
koji je znao sve
koji me je spašavao od mene same kada ja to nisam mogla
možda je sad kasno za sve što smo mogli, htjeli, morali, trebali
kasno da ti kažem sve što sam mogla, htjela, morala, trebala
kasno da ti kažem koliko sam bila ponosna prije ta 2 prokleta mjeseca kad sam vidjela kako si se uspio popraviti
kako sam bila stvarno jebeno ponosna što smo svi ponovno na okupu kao da se ništa nije dogodilo među nama
kasno da ti se isplačem na ramenu jer me prošlost još uvijek proganja, a ja joj ne znam pobjeći
kasno da ti kažem da mi treba moj prijatelj koji će me znati smiriti
kasno da ti kažem kako sada doista mislim da zaslužuješ sve dobro u životu
bio si prva i jedina osoba u mom životu koju sam istinski mrzila
zbog svega što si napravio meni i ljudima oko sebe
(nikad ti neću moći pokazati, opisati, objasniti tu abnormalnu mržnju koja je ključala u meni)
ali sam ponosna na tebe jer si ostavio sve to iza sebe
jer si uspio pronaći način da to napraviš (nešto što ja vjerojatno nikada neću moći)
pišem ti jer ti želim reći: sretan ti rođendan. čuvaj (mi) se.
(dok ova glazba svira, zamišljam božićnu atmosferu, noć se spušta, grad pokriven snijegom,
i tebe kako stojiš na drugom kraju ulice čekajući da ti se bacim u zagrljaj)
{iako uvijek ovu pjesmu povezujem s tobom, jer me boli jednako koliko me ti boliš. ponekad.}
|