|
i vratili smo se 5 godina unazad
i ponovno sam imala 16
i ponovno mi je bilo najbolje u životu
i ponovno smo to bili Mi
kao onda
netaknuti
zlatna djeca, najjači na svijetu
mogla sam Te voljeti u tom trenutku, da sam htjela
mogla sam Mu šapnuti na uho da mi nedostaje, da sam htjela
mogla sam obrisati suze na Tvoje rame dok smo plesali taj sentiš, da sam htjela
mogla sam Vas grliti sve tako jako dok ne izbijete svu bol iz mene, da sam htjela
i tad shvatim ono što sam duboko u sebi odavno znala
taj dio mene nije, ne može i neće prestati biti
„drago mi je vidjeti da si još uvijek svoja
kratke kose i širokog osmijeha
da nisu uspjeli slomiti Tebe“
da samo znaš
koliko su me puta slomili
otkako tebe nema
(neka ogromna praznina je stalno tu
kada sjećanja nestanu, tada smo otišli i Mi
je li te toliko boljelo što me ostavljaš?)
"Čemu sve to? Zar je važno - sad kad je za mnogo toga prekasno?”
— Pisma mladoj ženi, Irena Vrkljan
|