|
Kad sam se u jednom trenutku raspala
i rasplakala
tamo na onu jednu (moju?) pjesmu koncertnu
nisam više znala plačem li zbog sebe
zbog tebe
zbog njega
zbog nje
zbog njih
zbog koga plačem?
Znala sam samo,
to su svi moji životni krahovi u jednoj pjesmi.
Rekao si mi jednom da bih trebala
staviti sve ljude na papir.
Dušo, to je najgore mjesto na koje možeš staviti ljude.
A stavljam ih tamo već godinama
i baš zato znam
boli kad zalijepiš svoju kožu punu tuđih mirisa
i tuđih otisaka
na bijelu površinu.
Napraviš samom sebi demona koji će te progoniti godinama
u trenucima kad pomisliš
e baš danas sam dobro.
Nikad nećeš biti dobro.
Ne spremaj ljude na bijelo,
njima nije mjesto tamo.
(ja ne bih smjela obećavati stvari; drugima, a pogotovo sebi)
|