|
Još ima pepela kojim ćeš veličati smrt.
A nitko ti neće reći „hvala“.
Mrtvima je suđeno da šute. To ti je poznato.
Ovdje je nepotrebno plakati.
Nepotrebno očajavati.
Smiješno tugovati.
Naviknut ćeš se na bijelo godišnje doba, jer su žita sagorjela prije tvog saznanja da je svijet veći od nas.
A ja ti ne mogu reći tko je došao iz pukotina ovog pakla.
Ne mogu ti reći kada ću se vratiti tamo.
Meni je samo noć vjerovala da me voliš.
Ostani pored mene.
Ta noć se neće uplašiti tvoje vrele krvi.
Nitko ovdje ne imenuje svoju ljubav.
Samo ružni smijeh ponekad nas natjera da pocrvenimo.
Bez razloga.
Jer, novine se čitaju svakog jutra, a tako je uobičajeno da netko nekoga ubije.
Naše misli su opsjednute tom tamom, ali izvan zidova ništa ne želimo vidjeti.
Ni majku rođenu.
Izmišljamo stotinu razloga za nedoumice.
Ponekad se i vratimo početku.
Plačemo.
Ajme, kakav je to plač!
|