|
Prevarilo nas je vrijeme
i tvoji su prsti izgubili put do linija mojih kukova.
Ostali smo stajati poput dvije kule
koje čekaju da konačno budu osvojene.
U tim tihim andaluzijskim noćima,
gdje se miris smijeha, kretnji i šaputanja zavodljivo uzdiže u zraku,
ti koračaš hrabro
kao da si 1936. osvojio Cordobu.
Večeras ćeš obući svoj najljepši osmijeh
koji će se poput volana na haljini uzdizati oko tebe
dok me budeš vodio u plesu.
Šutiš.
U toj sramežljivoj izmjeni dodira, riječi ti zapravo ni ne trebaju,
za tebe su one višak koji bi samo usporavao ritam.
Obrve ti se skupljaju od koncentracije,
oči ti nikad nisu bile svjetlije,
očaravaš me opet i opet
dok ti prstima golicam vrat.
Tek kad vatrena kugla bukne iz zemlje
prelijevajući se u nijansama narančaste i crvene
odlučim se usporiti ritam.
„Ti“, još uvijek ti mogu šaputati u jednini.
|