|
Dani su se samo nagomilavali jedan na drugog, jedan gori od drugog, crni, pretrpani, u bunilu, u sivilu, bez trunka nijansi u emocijama. U jednom sam trenutku osjetila onaj nepoželjni teret na svojim prsima, kao kada je sve na svijetu nemoguće i sve mi se urušava pod prstima. Pa sam uzela u ruke staru Sebe i počela se iščitavati, polako i tiho, da ne prizovem samu sebe u ruke Sebe, od nožnih prstiju pa do korijena vlasišta. I pronašla sam zanimljiv odlomak.
„Kada se T. D. tog jutra probudila, nije ni slutila da će taj dan doživjeti možda najveće razočaranje u svom životu.
Ovako će moj život izgledati sutra. Zašto, ne pitaj.“
To je bilo prije točno godinu dana. Što se sutradan dogodilo, ne znam. Od tog lista pa nadalje je bilježnica prazna. Jesam li doživjela najveće razočaranje svog života? Ako jesam, koje je to? Ako nisam, što onda jesam doživjela?
365 dana od tada ja sjedim na rubu kreveta, mirišem jesen kroz zrake sunca što trče mi ravno u oči, i razmišljam što sam prije 365 dana imala u glavi dok sam držala kemijsku u ruci. Jer upravo pišem ovo s nekim novootkrivenim saznanjem da pola svijeta kojeg tokom dana percipiram nije bitno za moj svijet, sada niti u nadolazećim danima, u nadolazećem životu. 365 dana sam uspjela progurati i dogurati do ovog ovdje mjesta, do ove ovdje pozicije na krevetu u kojoj se trenutno nalazim, do današnjeg dana, s vjerojatno još osamdesetak ako ne i sto „najvećih razočaranja u svom životu“, i tu sam gdje jesam, u ovoj poziciji u kojoj trenutno sjedim na krevetu i pišem ovo. I preživjela sam sve, nije se zapravo ništa imalo ni za preživjeti. Jednako tako sam možda shvatila da baš zato što ne znam što se sutradan dogodilo mogu sama sebi krojiti neku nepredvidljivu sutrašnjicu. Da za 365 dana od danas se ponovno iščitam i saznam što sam sutra napravila, nasmijem se i kažem „To je zbilja bio dobar dan“.
Idem se krojiti.
|