|
Muče me stilska sredstva kojim se moje ponašanje pokušava othrvati protjecanju Vremena.
I zbog toga se posesivno kradem u Rečenicama
koje se kradu Trenutcima
u kojima se izbjegava Odgovornost
za razbacane ostatke Prljavštine
u kojima su sačuvane sve Igre
koje sam nekad sama šivala na poleđini svojih leđa.
Počinju me brinuti uzorci skeletnog ponašanja glinom oblikovanih duša
što ih čuvam u prozorima od straha da
ih UV zrake ne okancerogeniziraju.
Pa se ponovno vraćam već isprobanom formatu
praveći se da treba godišnji pregled u slučaju da Imunost
ne postane imuna sama na sebe,
a iste emocije samo zamatam u druge Nazive
da imam izgovor za njihovu nelječivost postojećim terapijama.
Stoga sam imala potrebu stati pred ogledalo i vidjeti sve Poroke na porama moga nosa, u njima pronaći izgubljene priče kojima pokušavam izraziti unutarnjeg Njih da nam svima bude u redu, ali sam, iznervirana načinima otkrivanja već otkrivenog, bezizražajno nanijela puder i rekla neka ostane pod pokrivačima situacija kakva je dok ne odlučim koje prioritete postaviti prve.
I onda sasvim nenadano, pronašla sam folikulu svojih snova
u kojoj su bile aromatično pohranjene tenzije
mog prošlog Života.
I tako je sklapanje deformiranih rečenica, koje sam iz djela u djelo prezirala, postalo ponovno prisutno.
Saprofiti svih mojih molitvi
evoluirali su u parazite svih mojih
Neuspjeha.
Jer mi je postalo naporno živjeti svakim danom isto lice loših karaktera i iz dana u dan svjedočiti neuspjehu svojih ciljeva. Odlučila sam da nije na meni da mijenjam svemir, odnosno sebe, odnosno…nije ni bitno. S time sam počela zatvarati sva poglavlja u svojim mislima. Nije ni bitno. Čak toliko da sam se prestala zamarati hoću li uopće progovoriti išta u prisutnosti onih čije sam posebnosti kojima su se kitili mrzila oduvijek. Još uvijek pokušavam pronaći taj razlog zbog kojih sam ostala. Pa nadodajem slova i riječi da popunim prazna mjesta u hodu gradskim pločnicima kako bi barem estetski izgledalo prihvatljivo kad ne može umno. Jer sam oduvijek mrzila kada bi netko pomislio kako me zna bolje od mene same.
A između svih tih trenutaka nadobudne pameti koja iskače kao zmije u pustinji, jednostavno sam se bojala prihvatiti činjenicu da se bojim prihvatiti činjenicu da nisam došla do granice Svijesti onoliko blizu koliko bih htjela. Jer iscrpljujem samu sebe preispitivanjem vlastite karakterizacije, šuškam listovima knjiga da otjeram krizu Identiteta i skrivam se ispod njihovih korica kako bih se tješila da Riječi i dalje postoje u meni.
I usudit ću se po prvi puta nedovršeno završiti misao svog Bića, bez ijedne rečenice na samom kraju postojanja, bez ijednog slova iza kojeg se mogu sakriti, samo kako bih si diktirala dokaze koji vješaju moj prvi Poraz na stup srama. Ovo je moj prvi Poraz.
|