Pišem priču, opet priču, jer je preteško napisati pjesmu. Moja pjesma ne bi bila pjesma kad bi u nju umetnula sve riječi koje su potrebne da bi misli imale smisla. Dok ju sad ispisujem na tipkovnici prisjećam se kako sam ju prije nikoliko sati ispisivala na papiru. Sjedila sam na balkonu i slušala muziku uz kavu. Unatoč slušalicama u ušima sam čula ptičicu kako pjeva dok sjedi na grani oraha izraslog pored moje kuće. Malo sam ju tako promatrala, a onda sam uzela komad papira te počela zapisivati misli.
Ponekad mi se čini da ne slušam ljude oko sebe, a isto tako mi se čini da ne slušaju niti oni mene.
Masu puta mi se dogodilo da mi prijateljica kaže: „Sjećaš se kad sam ti pričala…“ a ja se ne mogu sjetiti… i to ne zato jer sam zaboravila već zato jer ju nisam čula… slušala.
Ljudi se više ne trude… a trud je potreban da bi shvatili jedni druge. Svi misle, dobro je ovako… ma drek je dobar kad nitko nikog ne kuži. Treba upotrijebiti malo mozga i uključiti sva osjetila da bih doživjeli nešto ili nekoga.
Zastala sam da bih popila gutljaj kave. Promiješala sam ju… slušala zvuk žličice, popila gutljaj i nastavila…
Prije dvije - tri godine sam pročitala knjigu od Paola Coelha… zvala se „Hodočašće“. U njoj su sadržane razno razne vježbe za… ja bih rekla… upoznavanje sebe. Kao na primjer: „Vježba sjemena“, „Vježba brzine“, „Vježba okrutnosti“, „Vježba vode“, „Vježba slušanja“ …i još par drugih kojih se slabo sjećam… trebala bih ponovno pročitati tu davno kupljenu knjigu…
Prelistala sam sadržaj u kojem je vježba koja je, unatoč tome što su neke bile još zanimljivije, zaokupila moje misli. Na 161. stranici, „Vježba slušanja“
Ide ovako:
Opustite se. Sklopite oči. Nekoliko se minuta pokušajte usredotočiti na sve zvukove kao da se radi o orkestru u kojem sviraju razni instrumenti. Ubrzo ćete početi razlikovati zvukove. Usredotočite se na svaki posebno kao da svira sam taj instrument. Druge zvukove pokušajte izbaciti iz glave. Svakodnevnim obavljanjem ove vježbe s vremenom ćete čuti nove zvukove. U početku ćete misliti da su oni plod vaše mašte. Zatim ćete otkriti da su to glasovi prošlih, sadašnjih i budućih ljudi koji sudjeluju Pamćenju Vremena.
Ja sam vježbu pokušala napraviti samo jednom i bezazlena je :). Sjela sam na klupu u vrtu i slušala… ljeto je bilo i sve se budilo. Trudila sam se obratiti pažnju na ama baš sve zvukove oko sebe. Prvo sam čula aute koji prolaze cestom, zatim ptičice… onda sam čula cvrčka koji mi je, sigurna sam, bio poprilično blizu. Zatim se pojavio zvuk aviona, a nedugo kasnije čula sam potočić kako žubori… šuškanje trave pod mojim nogama, lavež pasa, plač djeteta, zvuk košarkaške lopte, smijeh neke djevojke… počeli su se pojavljivati i zvukovi udaljeni kilometar od mene i iznenadila me njihova oštrina. Ustala sam i krenula u sobu po drugu knjigu. Penjući se drvenim okruglim stepenicama gledala sam svoje starke i slušala njihov zvuk. Kroz glavu mi je prošlo da je i moje starke neka duša morala napraviti… a onda sam čula zvuk neke daleke zemlje u kojoj je živjela ta duša i prisjetila se rečenice: „… zatim ćete otkriti da su to glasovi prošlih, sadašnjih i budućih ljudi koji sudjeluju u Pamćenju Vremena.“
Tada sam shvatila vježbu…