evo da se javim...srry sto prekidam cudnovate produkte balavih mozgova

Nitko ne misli na Isusa i patke
Jednig sasvim prosječnog ponedjeljka sjedila sam u dnevnom boravku, čavrljajući sa svojom sestrom dok je tata u polusnu slušao naš razgovor. Kad sam spomenula kako vrijeme brzo prolazi, da je već 13. studeni, moj dragi tata proizveo je jedan od onih čudnovato neartikuliranih zvukova kakve znaju proizvesti samo članovi moje obitelji, i rekao:
„ Joooj,sad će nas počet napadat“ – još nam nije bilo jasno što hoće reći, a onda je nastavio - „ Ma sad će nam i novine, i TV, i izlozi, i reklame, svi, svi će vrištat: popust vamo, popust tamo, poklon vamo, kolač tamo, kupi drvce, kupi sve, kupi kupi kupi... sveti Nikola, zeko, jelen, zeko, Djed Mraz, pahuljice-pahuljice zvončići...joj jao što to mrzim!“
Da, tako je, bliži se Božić! Počinje bombardiranje poklonima, božićnim drvcima i toplim smijhom: HO-HO HO-HO !!!
Sestri, koja je uvjek bila dobra glumica, nestane smješak s lica i ˝tužno˝ kaže:
„ Daaa... a nitko ne misli na malog Isusa...“
Istina, više mislimo na kuglice za bor, kolače i poklone nego na Isusa, a Božić je, u biti, blagdan obitelji. Al' baka kaže da se zadnjih par godina sve rjeđe viđaju tradicionalni božićni običaji. Zar hrvatski katolički obiteljski blagdan postaje potrošački? A tko je kriv? Baš te reklame koje propagiraju samo Djedicu i snješke, sve su to marketinški trikovi, na štetu ljudskosti.
Ali blagdanski duh još živi. Po primjeru mog tate, to su ljubav i briga za druge, jer sljedeće što je rekao bilo je:
„Aaha, i nitko ne misli na patke.“
„ Kakve patke?“
„ Pa sve one patke, koje moraju selit' na jug!“

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.