< travanj, 2012  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

-Kratki Uvod

Hello everyone...
Svakakve bedastoće na jednom mjestu, mislim da je to pravilan način kako bi mogla opisati blog.
Već sam imala jedan blog četiri godine, ali mislim da je vrijeme da okrenem novu stranicu.
Dosta mi je face-a, mislim da je pretjerano otvoren i publiciran. Zato se i jesam ponovno odlučila za dobro staro bloganje.
To je mjesto gdje možeš otvoreno podijeliti događaje, brige i veselja, a opet držati djelić svoje anonimnosti za sebe.


-Evo malkice i o meni.

89. godište, Jarac
Veoma čudna osoba koja je neshvaćena. Bilo od drugih, bilo od same sebe. Ne studiram zahvaljujući nekim svojim ''savršenim'' potezima u životu. Veoma često padnem, ali se ne predajem koliko me često život rušio. Planiram upisati umjetničku akademiju, nadam se što prije, jer me jako zanima crtanje. Crtam stvarno od kad znam za sebe. Uvijek sam imala bilježnice u koje bi crtkarala nešto, i baš bi ih htjela pronaći, ne znam ni sama zašto. Uz crtanje, hobi mi su mi i crtanje designa odjeće, pisanje pjesama i priča. Sve su to moji načini za ispuštanje negativnosti iz uma. Da, upravo sam svoje najgore dane preživjela hvatajući se olovke i papira. Dosta sam smirena osoba i ne volim nametljivost i pametovanje. Mislim da bi se trebalo držati svojih stavova u životu i živjeti po svojim pravilima. Također mislim da ništa nije štetno u normalnim količinama, i da bi svatko trebao gledati svoja posla i ne suditi druge prije nego li ih stvarno odlučiš upoznati.


-U crticama

-Slušam metal, symphonic metal, rock, itd
-Obožavam jesti povrće
-Jedem samo piletinu i ribu
-Volim piti dobar čaj, kavu i vino
-Volim Jack Daniels
-Još nisam otkrila pravi smisao života
-Volim Japansku kulturu
-Volim gledat anime
-Volim igrati igrice
-Mislim da nismo sami u svemiru
-Volim pogledati dobar psihološki ili sci-fi film
-Novac je važan u životu, ali nikako presudan ili svet.
-Opraštam onima do kojih mi nije stalo i koji nisu dio mog života
-Ne zaboravljam povrede ljudi do kojih mi je stalo i koji su mi bliski
...

Linkovi

petak, 13.04.2012.

Nedoumice

Vrijeme pre brzo prolazi, a ja stojim i čekam.
Nisam niti sama sigurna što, ali nikako da se pomaknem s ove točke. Zarobljena sam u svoj vlastiti krug nedoumica, prevelikih očekivanja, nadanja, razmišljanja. Sve se to nekako ponavlja, svaka greška je bila ponovljena, a ja što sam iz toga naučila? Sve, znam sve, ali nikako da to popravim, znam kako će biti ako to i ne učinim. Ako sve znam zašto onda to činim? Što nije u redu sa mnom? Zašto jedan trenutak sam puna života, sretna, imam planove, ciljeva, veselim se sutrašnjem danu, nečemu što želim promijeniti, to činim, a onda idući dan sreća je pokazala drugo lice, nemam volje za ništa, pre umorna sam, sve vidim crno, ništa se ne čini kako bi trebalo biti, opet ponavljam greške. Gdje je točka ravnoteže, tamo gdje bi ja trebala biti, ili je sve crno ili bijelo. Iako sam donijela mnogo odluka što bi trebala ove godine učiniti, nekako mi se čini da će opet sve pasti u vodu. Zašto nisam čvršća, sama sebi sam najveća prepreka ili neprijatelj, zašto nemam kontrolu nad svojim Ja!!!
Kako god bilo i što god bilo ništa se ne može promijeniti ako ja to ne želim. Ali ja to želim i hoću, zašto onda to pobogu ne činim?



| komentari (5) | print | # |

ponedjeljak, 26.03.2012.

Bullying

Danas sam odlučila pisati o nečem čemu ljudi ne daju previše pažnje i ne smatraju to
toliko ozbiljno- Bullying.
Previše je podcijenjen prema tome koliku štetu može napraviti, previše ignoriran da
nitko ne vidi problem u tome osim žrtve.
Bullying je nedjelo koje se jako često događa u školama, a žrtve su uvijek slabije, bilo
fizički ili psihički. Postoji jako puno vrsta zlostavljanja, niti jedna nije lakša od druge.
Bilo verbalno ili emocionalno, fizički ili cyber (preko kompjutera, mobitela,, itd),
ishod je uvijek isti. I sama sam bila žrtva bullyinga od 4. do 8.razreda. Imala sam jako
nesuglasnu obitelj i ogromne svađe kod kuće pa sam bila previše smirena, zamišljena i
savršena meta onih koji su trebali više pažnje. Od bezazlenih dobacivanja i malih
svađica koja su počela u 4. do teških uvreda i svakodnevnog maltretiranja pred cijelom
školom u sedmom i osmom razredu. Mislim da je najveća greška koju sam tada
napravila je što nisam rekla roditeljima ništa. Oni nisu znali da sam svaki prokleti dan
prolazila u paklenim mukama. Uz to što mi je u kući bilo nepodnošljivo, uz školske
obaveze imala sam dodatni hobby, biti predmet ismijavanja, gurkanja, bezobraštine i
sveg pomalo, vjerujte mi SVAKI DAN. Nitko nije niti znao koliko sam noći provela
plakajući. Koliko je suza proteklo u zaborav. Uvijek sam se pitala, zašto mene, što sam
krivo učinila, toliko sam se mrzila i grizla zbog svega. Roditelji su mi bili jako strogi i
mislila sam da će mene okriviti za sve i da ću dobit batina.Još uvijek me hvata jeza kad
se svega sjetim i baš bi zato htjela da se taj problem zauvijek riješi. Najgore je to što
nastavnici se prave kao da ništa ne vide, sve to ignoriraju, a i te kako imaju pojma o
pojma o čem se tu radi, samo ne žele se s time bačkati. Moji ''zlostavljači'' su bili skoro
cijeli razred. Grupa dečki je imala glavnu riječ, onako, idemo ju poniziti biti ćemo face,
cure su sve to gledale, ogovarale i smijale se. Svaka čast izuzetcima, koji mi nažalost
nisu pomogli ali me na sreću nisu niti dirali. Da nitko se ne želi miješati u takve stvari.
Samo bih izdvojila jednu curu koja je pokušala smirivati poneke osobe kad bi se
okomili na mene, a ja onak posramljena samo sam šutjela cijelo vrijeme, to je bio moj
''obrambeni mehanizam''. Pravila sam se kao da ništa ne čujem, imala sam odgovor
spreman na svaku njihovu provokaciju ili djelo, ali sam jednostavno to sve kupila u
sebi i šutjela. To i je cilj zlostavljača, da utjeraju strah i nelagodu u kosti žrtve. I dan
danas nakon osam godina , još uvijek imam posljedice svega toga, i bojim se da neće
nikada proći. To su ožiljci koji će djelomično ali nikada potpuno zarasti. Jer to je
razdoblje kada djeca kupe najviše informacija i odrastaju, a što ako kupiš samo
negativno?
Mislim da je odgovor jasan. I nisam ja jedina. Znam i jednu curu iz susjednog razreda
koju su isto tako mučili, pa i u srednjoj sam upoznala curu koja je prošla slično. Jako je
dobra osoba i nije to zaslužila, kasnije smo postale i prijateljice. Ona je svoj problem
rekla roditeljima i nakon toga zlostavljači su još veći pritisak vršili nad njom, tako da
se pitam ima li tome ikako kraja, ili jednostavno ne smiješ pokazat znakove slabosti i
postati meta?
Što učinit, dali uopće postoje danas nekakve organizacije koje zaista nešto čine, jer
samo jedan Bullying znači da još treba raditi na tome. Bullying treba kažnjavati i
svrstavati u jedan od gorih zločina, jer surfajući po netu, doznala sam da jako puno
takvih slučajeva završava suicidom. Ali razumijem ih, to je jedan nemogući pritisak koji
držiš u sebi i osjećaš se totalno bezvrijedno. Drago mi je da sam bila dovoljno jaka da
bez ičije pomoći pretrpim sve to, ali tko će meni vratiti djetinjstvo ili živce?
Ali kako iskorijeniti taj problem?

bullying Pictures, Images and Photos



| komentari (7) | print | # |

subota, 17.03.2012.

Inspiracija

Što je to zapravo inspiracija, zašto je tako zagonetna?
U jednom trenu pogledaš u bilo što oko sebe i svakakve ti ideje padaju na pamet. Poslušaš jednu pjesmu, prisjetiš se jednog događaja i boom. Podsjete te na nešto o čemu ćeš pisat, crtat, pjevat, ili bilo koju drugu kreativnu radnju.
Pogledaš u jedan beznačajan oblak, neku mrlju, bilo što besmisleno i evo, opet ti svašta pada na pamet, jer ti vidiš oblike i boje, sjene.
Čak i kad si ispunjen zbrkanim emocijamakao što su ljutnja, tuga, bijes, uzmeš olovku i riječi ti naviru kroz suze.
A onda, nakon dugog perioda, odlučiš nešto nacrtat, napisati, promatraš oko sebe, pročitaš nešto, poslušaš, ali ne, baš ništa se ne događa.
Onaj prekidač inspiracije je pregorio. Ništa, sjediš i promatraš, zaklopiš oči, prisjetiš se nečega, ali se jednostavno ništa ne događa.
Ljut si i razočaran, ono što ti je davalo snagu sad te sputava.
Upitaš se da li to s tobom nešto nije u redu, zašto se ne možeš osloniti na sebe, pa još uvijek se radi o tebi samom, to bi ti trebalo biti stalno u glavi.
Znači inspiracija je kučka na koju se ne možeš osloniti, ona jednastavno dođe kad joj je volja, valja se onda okrenuti umu i realnosti. Sjesti i uzet papir i olovku i napisati par crtica i realno razmišljajući stvoriti nešto. Čak se zna dogoditi da iz tog ničega stvoriš nešto. Možda si u tom slučaju inspiriran prazninom, tim neki osjećajem što nije prisutan.
Jednostavno obožavam pisati pjesme i crtati, ali to je taj način kako idem dalje kad te uhvati ta misteriozna kreativna blokada.
I da, nešto što mi strašno smeta kod nas, je to što se uopće ne cijeni umjetnost. Mislim da je to nešto veoma podcijenjeno, jer ni jedno umjetničko djelo nije nastalo čarobnim štapićem. Tu su danonoćna planiranja, muke, suze i znoj,
Tako da mene vata mučnina kad se kotrljanje lopte po travi te pare i popularnost koje se vrte oko toga više cijene.



| komentari (11) | print | # |

četvrtak, 15.03.2012.

Sama sa sjenom

Na obzoru sunce se rađa,
još jedna duša se sprema,
da na sasvim običan dan,
da na sasvim običnom mjestu,
bude mučena..

I traži i trgaj i lomi,
otmi i ovo malo snage.
Ne gledaj me u oči,
ne osjeti ono što ja moram.
Nemoj, molim te,
nemoj stati....

I dok sasvim sama,
gledam prema ničemu.
I znam da sam kriva,
gledam kroz maglu,
mislim na osvetu...

Tvoj, Vaš, Njihov...
Kako god hoćeš da lažem.
''Tvoj smijeh me ne razara
tvoja oholost, tvoje igre
me ne čine tužnom.''
Znaj to,
znaš?
Ja znam...

Vjerojatno ne znaš,
niti ćeš ikada znati!
Kako ću te ožiljke,
zauvijek bolno nositi
I misliti
i sjećati se!
Tvoje igre,
tvoje face,
Tvoga, Vašega, Njihovoga
imena....

Na obzoru mjesec se rađa,
još jedna duša se sprema,
da prihvati sudbinu ne traženu,
da živi i da se ne osvrće.
Da se rađa pa umire...
Tone i izranja,
uzima i nestaje!



| komentari (1) | print | # |

srijeda, 14.03.2012.

Zašto?

Ljutnja na svaki novi početak.
zašto mi to nije čudno?
Zašto sam zgrnuta u svoj svijet?
Mašte, problema, neodlučnosti.
Zašto ja jedina ne vidim izlaz?
Ulaz u možda neki bolji svijet?
U neko drugo nesuđeno vrijeme?
Možda ipak ima spasa,
tamo negdje, na mjestu bez postanka...

Zašto se stalno vračam na onu točku,
na ono mjesto gdje patim.
Zašto je stalno mrak
u mojim mislima,
u mojim osjećajima,
odlukama,
težnji,
duši.
Zašto?

Svaki put kad pogledam prema svjetlu,
zaslijepim....
Svaki put kad krenem u nepoznato,
nestanem...
Svaki put kad se ponadam nečem boljem,
patim...
Svaki put kad povjerujem nekome,
razočaram se...
Svaki put kad utonem u svoje misli,
opet se vračam na onu točku,
na ono mjesto,
gdje ću opet postaviti ista pitanja,
iste sumnje,
i opet činiti iste pogreške...
Skrivati se!!!

Evo za početak sam napisala pjesmu,
Da zaista, teško je pronaći pravi put....
Photobucket
-Slika koju sam nacrtala prije par mjeseci, ali mislilm da ide savršeno uz pjesmu...



| komentari (0) | print | # |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.