aimee u potrazi za istinom
08.09.2004., srijeda
Tabla zaljubljenosti - crno na bijelo
|
Bez veze, sjedim bez prevelike inspiracije, a piše mi se nešto veselo. I mislim se i mislim (još me ne boli glava) i sjetim se svojih velikih nacrtanih ljubavi od vremena šarenih soknica pa sve do dubokih te pravih darkerskih depresija, negdje ispod one breze na terasi Jabuke. Ja, naravno, nikad nisam znala lijepo crtat. Moja mama je. Pa je ponekad tužno uzdisala kad bi ugledala svoje dijete umusano temperama, od laktova do čela, kako s jezikom ukočenim ispred lica pokušava precrtat nešto toliko zahtjevno kao što je, recimo, suncokret. Sve je to više ličilo na uradak pijanog, drogiranog i blajndfolded pankera u četiri ujutro u parkiću ispred spomenutog kluba. A da ne bi mislili da mu je nedostajalo motivacije; za dobar posao, ponuđena mu je litra «Jure» ili «Ribara» ili kako li su se već zvala ta topla te vrhunska vina zabranjena Ženevskom konvencijom, iz izloga onog dućana u Ilici koji je (gle čuda) radio ČAK do deset! Uglavnom, ko ljudi koji ne znaju pjevat/svirat pa to non-stop rade (na radost i sreću bliže i ne tako bliske im okoline), tako sam se ja zaljubljivala u strip junake. Prva mi je velika i neprežaljena ljubav bio Tex Willer. Bilo je to još doba nevinosti, kad sam trčkarala na kiosk na ćošku. Pa ovisno o tome jel radila teta Ivanka il teta Katica, kupovala sitnim glasićem: Teksa Vilera, molim i roze Hubabube. I onda dugo i zaljubljeno gledala u junaka divljeg zapada kako rješava sve probleme, ubija zločeste (khm...) Indijance i spašava djeve iz zapaljenih kočija koje vuku pomahnitali konji (kočije, ne djeve), a njima upravlja pijani kočijaš, dok oko njega fijuću indijanske strijele, nasrću bizoni u bijegu, a iznad njegove predivne glave (Teksove, ne kočijaševe! Kočijaš već odavno leži onesviješten u grabi. Al spasit će ga naš junak!) kruže lešinari koji samo čekaju pogrešan korak. Al nikad se to Texu ne bi dogodilo. A ne-ne. A tko ne vjeruje da je Tex bio anfakin nenadyebiv .  , nek provjeri. Nekako sam se bezbolno odvojila od faze Texa, negdje oko drugog il trećeg razreda osnovne škole. Otprilike u vrijeme kad mi je bilo najbitnije donijet nove, a pritom i roze espadrile .  iz Trsta, u moj je život ušetao plavokosi zbunjeni. Zapravo, prvog Alan Forda sam pročitala sa šest godina, u vlaku za Rijeku. Al zaljubljenost me polako, ali sigurno, sustigla koju godinu kasnije  . O mladom gospodinu Fordu ni ne treba previše govoriti. Osim da je (kao što je moja nekadašnja prijateljica  običavala govoriti) visok, lijep i besperspektivan. Za sve nostalgičare; Alan – na slici: lijevo, stoji. . Treći se prišuljao oko početka puberteta. Ono, kad te boli to što postojiš, niš ti nije jasno i cijeli svijet te nikako ne razumije. Tu je stigao ON   !!! Aster Blistok. Kupovala sam sumanuto Stripoteke, nadajući se da će u ovoj bit strip o Asteru. Kasnije, u malo zrelijim godinama, nakon što sam konačno prežalila svih 400 i kusur ukradenih brojeva gore navedene strip revije, na Trešnjevačkom placu našla sam na povoljnu ponudu istih. I strpljivo, godinama, tražila Astera (pritom se opet nervirajući što ne shvati da je zapravo Muski – Himera, i razmišljala jel s muškima to uvijek tako). Pazi, kupovala stripove u RANIM DVADESETIMA!! Nakon što sam uspjela skupit pozamašnu količinu stripova o Asteru, posudila sam ih kolegi s posla. U kojeg sam imala povjerenja. I šta se dogodilo??? Tip se spakira i odseli u fakin Finsku ili Švedsku ili tako neki udaljeni tropski kraj . !!! Nakon dugog razmišljanja, shvatila sam da ćemo Aster i ja uvijek biti razdvojeni. Jednostavno je takva sudbina. Ja ću tražit stripove po placevima ove zemlje, a on Himeru po svim galaksijama, istraženim, ali i ne. .  |
