aimee u potrazi za istinom
09.09.2004., četvrtak
(Ne)strpljivost
|
Za poludit sam nestrpljiva!! Za poludit, samu sebe izluđujem time. A stalno se pravim da sam bolje nego što sam bila. Pokušavam stalno nešto preko reda. Stalno! Uh......Teško mi je čekati. A kažu "that the best things come to those who wait". I sve ja to znam, al mi teško brate! Nisam tamo gdje želim biti. Radim u jednom gradu, al živim u drugom. U ovom drugom (koji je zapravo moj prvi) tražim posao. Mjesecima. Nitko se čak niti ne udostoji javiti, nakon što pošaljem CV sa svim uvjetima koje traže. Eto. Sad mi je valjda malo lakše. Ispu(v)hala sam se. Lagano. Ništa, Ajme moja, od kukanja. Zato sad jedna fuga u B molu za završeni godišnji i mozak-na-pašu prošlo svršeno vrijeme. Idem vježbat strpljivost. Jel ima negdje (jeftino) za nabavit? A za to vrijeme, tople misli lete prema plaži na kojoj je palo zadnje godišnje-odmorno kupanje.  Dođi nam sljedeće ljeto! Il godišnji! Il strpljivost! Il posao! |
08.09.2004., srijeda
Tabla zaljubljenosti - crno na bijelo
|
Bez veze, sjedim bez prevelike inspiracije, a piše mi se nešto veselo. I mislim se i mislim (još me ne boli glava) i sjetim se svojih velikih nacrtanih ljubavi od vremena šarenih soknica pa sve do dubokih te pravih darkerskih depresija, negdje ispod one breze na terasi Jabuke. Ja, naravno, nikad nisam znala lijepo crtat. Moja mama je. Pa je ponekad tužno uzdisala kad bi ugledala svoje dijete umusano temperama, od laktova do čela, kako s jezikom ukočenim ispred lica pokušava precrtat nešto toliko zahtjevno kao što je, recimo, suncokret. Sve je to više ličilo na uradak pijanog, drogiranog i blajndfolded pankera u četiri ujutro u parkiću ispred spomenutog kluba. A da ne bi mislili da mu je nedostajalo motivacije; za dobar posao, ponuđena mu je litra «Jure» ili «Ribara» ili kako li su se već zvala ta topla te vrhunska vina zabranjena Ženevskom konvencijom, iz izloga onog dućana u Ilici koji je (gle čuda) radio ČAK do deset! Uglavnom, ko ljudi koji ne znaju pjevat/svirat pa to non-stop rade (na radost i sreću bliže i ne tako bliske im okoline), tako sam se ja zaljubljivala u strip junake. Prva mi je velika i neprežaljena ljubav bio Tex Willer. Bilo je to još doba nevinosti, kad sam trčkarala na kiosk na ćošku. Pa ovisno o tome jel radila teta Ivanka il teta Katica, kupovala sitnim glasićem: Teksa Vilera, molim i roze Hubabube. I onda dugo i zaljubljeno gledala u junaka divljeg zapada kako rješava sve probleme, ubija zločeste (khm...) Indijance i spašava djeve iz zapaljenih kočija koje vuku pomahnitali konji (kočije, ne djeve), a njima upravlja pijani kočijaš, dok oko njega fijuću indijanske strijele, nasrću bizoni u bijegu, a iznad njegove predivne glave (Teksove, ne kočijaševe! Kočijaš već odavno leži onesviješten u grabi. Al spasit će ga naš junak!) kruže lešinari koji samo čekaju pogrešan korak. Al nikad se to Texu ne bi dogodilo. A ne-ne. A tko ne vjeruje da je Tex bio anfakin nenadyebiv .  , nek provjeri. Nekako sam se bezbolno odvojila od faze Texa, negdje oko drugog il trećeg razreda osnovne škole. Otprilike u vrijeme kad mi je bilo najbitnije donijet nove, a pritom i roze espadrile .  iz Trsta, u moj je život ušetao plavokosi zbunjeni. Zapravo, prvog Alan Forda sam pročitala sa šest godina, u vlaku za Rijeku. Al zaljubljenost me polako, ali sigurno, sustigla koju godinu kasnije  . O mladom gospodinu Fordu ni ne treba previše govoriti. Osim da je (kao što je moja nekadašnja prijateljica  običavala govoriti) visok, lijep i besperspektivan. Za sve nostalgičare; Alan – na slici: lijevo, stoji. . Treći se prišuljao oko početka puberteta. Ono, kad te boli to što postojiš, niš ti nije jasno i cijeli svijet te nikako ne razumije. Tu je stigao ON   !!! Aster Blistok. Kupovala sam sumanuto Stripoteke, nadajući se da će u ovoj bit strip o Asteru. Kasnije, u malo zrelijim godinama, nakon što sam konačno prežalila svih 400 i kusur ukradenih brojeva gore navedene strip revije, na Trešnjevačkom placu našla sam na povoljnu ponudu istih. I strpljivo, godinama, tražila Astera (pritom se opet nervirajući što ne shvati da je zapravo Muski – Himera, i razmišljala jel s muškima to uvijek tako). Pazi, kupovala stripove u RANIM DVADESETIMA!! Nakon što sam uspjela skupit pozamašnu količinu stripova o Asteru, posudila sam ih kolegi s posla. U kojeg sam imala povjerenja. I šta se dogodilo??? Tip se spakira i odseli u fakin Finsku ili Švedsku ili tako neki udaljeni tropski kraj . !!! Nakon dugog razmišljanja, shvatila sam da ćemo Aster i ja uvijek biti razdvojeni. Jednostavno je takva sudbina. Ja ću tražit stripove po placevima ove zemlje, a on Himeru po svim galaksijama, istraženim, ali i ne. .  |
16.07.2004., petak
Majstori naši svagdašnji ili muke po puknutoj cijevi (u zahodu)
 Evo, ne sluteći, rodila mi se nova ideja za blog! Misao vodilja je Lada iz donjeg mi teksta. Nekoć davno, dok se moja disfunkcionalna obitelj još nekako držala na kupu, gospođi i gospodinu s kata ispod pukla je zahodska cijev. Tj. njima je procurila voda u, jelte, vodenom im ormaru. U isto to neko vrijeme, gospodin i gospođa kat iznad nas, osjetili su omanje probleme prilikom puštanja vode u zahod. Ista, naime, nije odlazila u za to predviđeno mjesto, već se fino širila zidom. Naravno, bitna je stvar to da ja živim u centru grada. A kao takva, ja sa svojih tri'est i kusur spuštam prosjek godina u zgradi na 102,7  .Ahem, i čovjek zadužen nam za upravljanje zgradom (kojoj se moj otac tu i tamo obrati kodnim imenom brod luđaka) radi zapravo u jednoj službi gdje ljudi nose uniforme. Ne mislim na dimnjačare  . Tako da je sve toga jutra odavalo početak jedne sjajne avanture. A kao i svaka avantura, i ova ima ime:MAJSTORI A.K.A. HITNE INTERVENCIJE  Uglavnom, kako se ekipa nacrtala kod nas u stanu, ne sjećam se više. Za to volim okriviti općepoznati psihološki fenomen Optimizam pamćenja. Došla su njih trojica. U zelenoj Samari , plavim kombinezonima i pljugom u ustima. Prošetali su se preko hodnika u prljavim i prašnjavim cipelama, otresajući pepeo po podu. Glavni je nogom otvorio vrata wc-a mi mog, i bez grča na licu počeo velikim čekičem rušiti zid  . Sljedećih tri tjedna dolazili su u raznoraznim postavama. Nikad nije isti došao dva puta. Javljali su se na telefon kad je zvonio, gledali televiziju i posluživali se stvarima iz frižidera. Pomalo smo se navikli na njih......Onda se jedno jutro jednostavno nisu pojavili. Po puknutim pločicama, nadignutom linoleumu i poderanim tapetama, shvatili smo - završili su!!!! Mjesec dana kasnije, iz dubokog sna me trgne zvono na vratima. Ono, netko divljački zvoni. Odbauljam u bijeloj pidžami na crvene cvjetiće. Otvorim vrata. Ispred vrata stoji the missing link, u lijevoj ruci drži špahtlu, u desnoj kablić s cementom. Ja (plačljivim glasom): Ali.....kod mene ste završili!!! On: Huabuouauili umo uoopu (ne zezam se s ljudima s govornim manama, ovaj je stvarno tako govorio, al bez mane. mislim da je žvak'o sendvič) Ja: Molim??! On: sve isto ko i gore Ja: Molim???!! On (guta): Zaboravili smo rupu! Ja: ?????? On - odlazi sigurnim korakom do mog wc-a (a nikad prije nije bio u stanu. Mislim da imaju karte i mape svakog stana u Zgu, ne bi li testirali nove metode mučenja i pojavljivali se ljudima u stanovima, znajuć gdje su prostorije za što), diže tapetu, a ispod tapete - RUPA  !!! Ista je ovdje stajala mjesec, dva. I spajala mi klonju s kupaonom. Odonda mi nije svejedno kad vidim zelenu Samaru kako se parkira negdje u centru grada i dobro naoružane plavokombinezonaše koji vuku cement nekom dedi Jureku na prvom katu Petrinjske....  |
Bejbe ju ken drajv maj kar
Jučer se vraćam s posla. U kasne sate. Neću sad o tome  .I stojim na raskršću, tako blizu doma svoga. Iza leđa mi je jedna jako in kafana ispred koje je vozni park u sastavu: Mercedes, Ferrari, Porsche i ina ergela od preko par 'iljadi konja i ojra  Ispred mene raskršće i semafor. Na semaforu crveno. A odnekud dopire buka. Ono, glasna muzika (glazba, pardon, glazba). Reko', mora da je iz birtije. Al nije. Onda shvatim kako se sigurno netko približava u Mercedesu 54889752xturboindžekšn-82-na-šestu-krozkorijen-iz-dvacijelačetiri u kojeg su ugrađeni najmoderniji zvučnici koje NASA koristi za otkrivanje života u svemiru i slanje informacijama o (navodnom) postojanju istog na Zemlji. Ali.......... Okrenem se na desno i ustanovim izvor buke. BIJELA LADA SAMARA!!!!. A u bijeloj Ladi Samari njih dvojica. Gledaju u svijet i kimaju glavama u ritmu mus'ke. A pjesma na radiju: Čer: Du ju biliv in lajf after lav  ....(prilog za Zrinkin blog)Hvala dječki, popravili ste mi dan.  . |
09.07.2004., petak
Tajnice i ine vesele stvari na poslu
|
Dugo sam si htjela tajnicu. Ono, imam Assistant-a. To je bio moj nedosanjani san. Naime, uvijek sam mislila (čitaj: bila uvjerena) da sam brutalno neorganizirana. E, sad, živjela sam u tom uvjerenju do prije neki dan. Onda sam napokon (falim te Bože!) dobila organiziranu nadređenu osobu. Sad više tiho ne patim za tajnicom koja bi organizirala moje papire. Istih, narafski, ima posvuda i dalje. Al sad me to više ne boli. Nego, odo' ja od teme, a ista je dakle tajnice-asistentice-recepcionistice. Ja, kao, u firmi imam tajnicu. Al ona je tajnica od cijele firme. A kako ja imam problem s autoritetima, tj. ne mogu nikako nabacit taj autoritet pa da budem 'pravedna i stroga', tako ta zajednička dobra pod nazivom Office Assistant nikako da postanu moje. Bar na dan. I jučer, prilikom odlaska iz firme, saznam da je naša Office Assitant (u daljem tekstu: O.A. - mi u firmi mlogo volemo kratice) odlučila uzet si slobodan dan. I otić u šoping. A pritom je i meni ostavila poruku. Napisanu florescentno rozom bojom. E, tu dolazi onaj dio o karmi i tome kako je zapravo sve u krug. I sve ima da platim. Naime, kaže meni moja O. A.: Aimee, daj naruči sutra ujutro kad dođeš vodu. Broj ti je 11112233. To ti je firma "Naručite vodu". Uglavnom, kad ti se oni tamo jave, onda im reci da nam ne treba 2 galona vode, kao što smo prije naručivali. Sad nam treba jedan. Zato što nemamo mjesta. Ako te pitaju za čaše, reci da to nečemo sad naručivati, jer imamo dosta. A ako te pitaju za vodu, onda im reci da ćemo odsad naručivati samo po jedan, jer nam je to dosta. I ne trebaju nam čaše. Znači, samo jedan galon. Ne dva! Hvala, Iva I sad, spremim se ja na to da ženi izbliza i malo dublje objasnim svu tu problematiku. Pritom, razmišljam o tome misli li moja ljubljena O. A. kako sam ja zapravo lagano zaostala u razvoju. Zovem telefonom. Automatska sekretarica: Dobili ste "Naručite vodu". Pričekajte trenutak. Ja -strpljivo čekam i nalazim svoj mir. tut--tuuuuuu-tut Ženski glas, ugodan: Firma "Naručite vodu", Vesna je, izvolite. Ja: D'r'dan. Zovem iz firme "Totalni kaos". Trebali bismo naručiti jedan galon vode (preznojavajući se od straha, sad će me počet ispitivat zašto jedan, a ne dva. Zašto ne čaše??!!! Koji je vama organ?? Kak se možete tak ponašat??!! Već dvije godine naručujete dva!!! I Čaše!!!) ali... Vesna: O.k. Stiže u ponedjeljak. Ja: Zbunj! Eto. Nadam se da mi O. A. uživa u šopingu! Mamujojnjenu!  |
24.05.2004., ponedjeljak
Prvi post
|
Samo da probam. Iskreno se ispričavam svima koji su otvorili ovaj blog. Igram se. |
