|
katedrala. iza visoke secesijske zgrade stajala je uvuceno-katedrala. ostale zgrade su je zbile i ja sam preplavljena njezinom visinom gledala u krajeve tornjeva. davala mi je osjecaj klaustrofobicnosti. polako odskrinem vrata. hladno zeljezo pod mojim rukama i preda mnom isprepletene zeljezne sipke, bas kao kuca u koju sam usla maloprije. imala je predvorje s hodnikom toliko ogromno da mi se cinilo da ono vodi svoj vlastiti zivot, odgovarajuci prostoru koji zauzima. covjek je bio jak i zlosutno je stajao na jednom mjestu. pogled mi je uplaseno kliznuo niz liticu otvora za dizalo. tu su bili lanci i zeljezne sipke, mogla sam osjetiti vlastitu siluetu kako se lagano naginje nad mracnu sredinu. tu su bili i duhovi lebdeci i prolazeci necujno, doticuci se o mramorne sarene zidove. na svakim vratima stajao je natpis, primijecivala sam odupiruci se porivu da pokucam i utonem unutra. ovakav hladan prostor cinio je da ceznem za ofucanom samtenom foteljom. fotoaparat, zatrazim. zaboravila sam ga ponijeti. i dok sam prolazila bucnim ulicama ispunjenima svjetlima automobila trazila sam fotoaparat kojim bih voajerski uhvatila prozore. tople, osvjetljene prozore s crvenim vazicama na oknu i prozirnim tankim zavjesama. osjetila sam hladnocu koja mi se uvlaci u kosti i medju rijeci praveci od svega ledene figure. a tada tisina u katedrali. pomislila sam s olaksanjem-ljepljiva masa molitvi vjernika sada je iscurila kroz otvore. katedrala dugo nije bila koristena. zbog visine stropa moglo se disati. visina mi je zadavala vrtoglavicu, titraj straha prostrujio mi je tijelom jer je sasvim relativan pojam gdje sam-na tlu ili na stropu. katedrala bi me mogla otresti sa svojih oslikanih zvijezda. |