Disonantno

Tu sam ja, u sobici s pogledom na more odmaram, duša budna sanja ljubimo se more i ja....s morem sita se ispričam makovi crveni na pučini cvjetaju, galebovi krici na žalu spavaju šutnja pjeva svoj trenutak mjesec žutilo prelijeva a sunce toplo u jutru dozrijeva zvijezde se sa mnom moru raduju čežnja otvara očima san, slapovima mašte ljubimo se more i ja.... *** ...jutro je...disonantan je stih...baš mnogo ne marim... samo mislim da je bolje ne misliti ništa i da je lijepo bilo dok je trajalo *** Zaboravljaju ljudi, ostavljaju me riječi, odsutnog pogleda gradom šetaju, lutaju ljudi nijemi, izgubljene riječi procvjetale, poletjele zavijorile, razlile se, vjetru pričaju kako ih moja snena duša satkala od zlatokrilih slova... u ikebani srca tragovi im mirišu rapsodijom boja oslikavaju sanjive poglede... u nutrini uspomena bdiju kao čuvarice vjerne u govoru cvijeća, ptica i bisernim niskama mladalačkog snoviđenja u koraljnim grebenima samo mog oceana...titraju latice riječi gradom šetaju, prolaznike ostavljaju u čudu zamamno se smiješe u perivojima, virovima, u vrtlogu, vodoskocima, kaskadama i modrini nebeskog beskraja... fotka: net planeta

- 09:00 -

Komentari (14) -

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.