nedjelja, 02.01.2011.

When You're Strange (2009) - recenzija dokumentarnog filma

When You're Strange je dokumentarni film o američkom bendu The Doors redatelja Toma DiCilla, u čije se najpoznatije filmske projekte ubrajaju serije Monk, Zakon i Red, te igrani film The Real Blondie. When You're Strange predstavlja kronološki pogled i pregled na Doorse, fokusiran na pjevača Jima Morrisona, prati priču od osnivanja benda 1965. godine, preko prvog koncerta i prvog albuma do smrti Morrisona navodno uzrokovane alkoholom i drogom. Bolje rečeno, prati životnu priču Jima Morrisona s fokusom na vrijeme kada su postojali Doorsi, to jest od 1965.god do 1971.godine. Tokom putovanja na koje nas vodi ovaj dokumentarni film vidimo arhivske snimke, javne nastupe i privatne trenutke članova benda The Doors. Temporalnost promatrana s pozicije na koji je način nama radnja prikazana je većim djelom kronološka, osim što na početku filma vidimo Morrisona kako sluša vijest o svojoj smrti. Redatelj Tom DiCillo imao je pristup originalnim snimkama koje je snimio Paul Ferrara u vremenskom razdoblju 1966 do 1971. godine. I samo fragmenti tih starih snimaka bili su potrebni za sastavljanje ovog dokumentarnog filma, naravno zajedno sa svim čarima današnje moderne tehnologije. Za one koje ne znaju, Paul Ferrara je bio studenski prijatelj Jima Morrisona s UCLA Film School, te zajedno su snimili jedan kratki eksperimentalni film o kome će kasnije biti riječ.






Dramatičan i svima nama dobro poznat glas naratora je utjelovio slavni Johnny Depp, za koga je redatelj DiCillo rekao kako je on jedina osoba u filmskoj industriji koju je smatrao kvalificiranom za ulogu naratora. Zanimljivo je kako je prvobitni pripovjedač bio upravo sam redatelj, koji je nakon kritika sa Sundance Film Festivala koje je zaradio zbog monotone naracije odlučio ulogu pripovjedača dodijeliti nekom drugom. I tako se je Johnny Depp uklopio u cijelu priču, te je rekao “Watching the hypnotic, hitherto unreleased footage of Jim, John, Ray and Robby, I felt like I experienced it all through their eyes. As a rock n’roll documentary, or any kind of documentary for that matter, it simply doesn’t get any better than this. What an honor to have been involved. I am as proud of this as anything I have ever done.” Iako je Johnny Depp sjajno obavio posao naratora, zamjeram redatelju što je angažirao jednog od najpoznatijih glumaca današnjice za taj posao, te sukladno tome smatram da je trebao angažirati nekog nepoznatog pripovjedača zbog očite dodatne pažnje privučene na taj način, a koja je možda i bila namjera samog redatelja.
Naravno, ovaj dokumentarni film je prepun dobre muzike, čija nas prepoznatljivost odmah vraća u 60-te godine, i taj učinak traje tokom cijelog gledanja. Glazbena podloga je tu i da potencira vizualni dio filma. Film je prepun najpoznatijih pjesama Doorsa(koje neću posebno nabrajati), ako uzmemo tu činjenicu zajedno s onom da je ulogu pripovjedača utjelovio Johnny Depp, te još se prisjetimo prijašnjih najava Raya Manzareka, tada uočavamo kako je redatelj od početka igrao na neku prepoznatljivost. Dobro nam znani klavijaturist Doorsa, Ray Manzarek je ovaj film najavljivao kao istinitu priču o Doorsima, te da će ovaj film biti ”anti-Oliver Stone”, naravno pritom se referirajući na igrani film The Doors iz 1991. godine kojeg je Oliver Stone režirao. U kome je glavnog lika Jima Morrisona utjelovio je sjajni Val Kilmer uz pomoć ostale hollywoodske ekipe koja je sudjelovala u filmu, a od koje ću spomenuti samo Meg Ryan.





Ovaj dokumentarni film je po prvi puta prikazan 17. siječnja 2009. godine na Sundance Film Festivalu, gdje je pozitivno prihvaćen od filmskih kritičara, a jedina zamjerka se odnosila na monoton način naracije, pa ju tu uskočio Johhny Deep kao što sam već naveo. Ta usavršena verzija je debatirala na Los Angeles Film Festivalu, a ujedno je prikazana i na London Film Festivalu. Film je pušten u kina na 9. travanja 2010.god. skoro godinu dana nakon premjere na Sundance Film Festivalu. Američka televiziska kuća PBS je prikazala ovaj film u ciklus serijala American Masters. Film je bio nominiran za Emmy Award, te je u 2010. godini bio nominiran za prestižnu nagradu Grammy. Budući da sam se sada dotaknuo službene strane ovoga filma, pa je nekako razuman nastavak toka misli reći da film ima i službenu stranicu (koja se nalazi na http://whenyourestrangemovie.com) na kojoj postoji web trgovina gdje se može pronaći majica kratkih rukava s motivom filma za samo 30 dolara, čak nude i postere i to u ograničenim količinama za samo 30 dolara, a najobičnija šalica s motivom iz filma košta samo 15 dolara. Prestrašno, razočarajuće, ali ljudi navalite u ovom blagdansko- potrošačkom duhu.
U velikom djelu najava, te u opisu na službenoj stranici piše kako su korištene do sada neobjavljene snimke, naravno, kako bi se privuklo cijenjeno gledateljstvo. Moram priznati da sam tokom gledanja vidio samo nekolicinu meni nepoznatih scena, tako da prema mojoj skromnoj procijeni dužina tih „neobjavljenih snimaka“ iznosi manje od 15 minuta. Nadalje, sve najave i neke recenzije referiraju na intimnu perspektivu, perspektivu samih članova Doorsa najavljujući da će nam ispričati nešto novo, nešto što nismo znali, ali to nešto se ne događa, to jest nisu ispričane nikakve nove stvari. Film ima dosta scena koje široj publici nisu poznate, a uglavnom su iz An American Pastoral, te one malo poznatije s video kompilacije izdane pod imenom The Doors: Dance On Fire i snimka koncerta na Hollwood Bowlu iz 1968. godine. An American Pastoral je film Jima Morrisona i Paula Ferrarea, u ovom 50 minutnom eksperimentalni film snimljenog tokom proljeća i ljeta 1969. godine u pustinji Mojave te u Los Angelesu Jim Morrison glumi autostopera. Početna scena dokumentarnog filma When You're Strange je sastavljena od nekih fragmenata An American Pastoral koja prikazuje kako Morrison stopira, te nakon nekog vremena ustopira jedan auto, a dok sljedeću scenu on vozi taj auto, te prilikom te vožnje započinje radijska emisija koja govori tužnu vijest o njegovoj smrti. Nadalje, film prikazuje i prepoznatljive scene 60-tih kako bi nas uveo u klimu 60-tih ili rečeno Weberovim pojmom kako bismo osjetili Zeitgeist(duh vremena). I tako nam se prikazuju slike 1960-ih koji su reciklirani stotine puta poput Kennedyevog atentata, Martina Luthera Kinga, Woodstoka, hippya itd.





“The story of The Doors is one of the most compelling in the history of American rock music; three hugely talented musicians and a lead singer whose commitment to artistic freedom was so intense he rocketed them to a success that always hovered on the edge of chaos. As an independent filmmaker this sensibility affected me greatly.” – Tom DiCillo, director and writer
Ovaj film je priča o bendu, ali to je i uvid u trenutak u vremenu da se nikada neće ponoviti.
Možemo ga shvatiti kao kratku povijest Doorsa, 54-mjesečna karijera s važnim događajima prikazana u 1.25 h. Velik dio snimka prikazuje Morrison kako pozira, dotjeruje se , vrišti i luduje na pozornici. Negdje sam pročitao da za gledanje "When You're Strange" mlađi od 17 godina zahtijevaju pratnju roditelja ili skrbnika, sada ne znam na koji se to festival odnosilo, ni ti da li je ta informacija istinita, ali svakako je zanimljiva. A možda nas za par godina očekuje još jedan dokumentarac koji će javnosti biti prezentiran kao anti- Tom DiCillo.
Priča filma nam je ispričana kroz čistu naraciju, bez intervjua ili prisjećanja preživjelih članova. Pripovijedanje je osnovna zadaća pripovjedača ili naratora, podrazumijeva da nam netko priča priču, osim što nam na pripovijeda priču on nam je i audio-vizualno prikazuje. Sastavljen od fragmenata snimaka, koje su tu da podupru samu naraciju, i tako snimke nisu kronološki prikazane, nego su snimke korištene kako bi nam dočarale neke događaje iako povijesno ne datiraju tom događaju. To je vidljivo na djelu filma gdje nam pripovjedač govori kako je Jim na početnim javnim nastupima bio okrenut publici s leđima, a gledao ostatak benda kao što je bio naviknut na probama. Taj pripovjedni dio nama gledateljima je dočaran snimkom koja nam pokazuje Jima kako se okreće publici, samo što je ta snimka iz 1968.godine snimljena takom turneje u Europi. Takvih primjera ima mnogo tokom filma, i to je sasvim normalna pojava u žanru dokumentarnog filma. Tako da nije potrebno raspravljati o objektivnosti ili potpunoj istinitosti dokumentarnog filma generalno niti partikularno, budući da uvijek postoje razne ideološke implikacije pri načinu snimanja, odabiru riječi li montiranja snimljen





Nemoguće je pisati ili razmišljati o dokumentarnom filmu When You're Strange bez usporedbe ili samo razmišljanja u odnosu na igrani film The Doors iz 1991. godine. Gitarist Doorsa Robbie Krieger je zadovoljno rekao “I think when you see the Oliver Stone movie – I'm amazed how good Val Kilmer did – but, you know, the problem with that movie is that the script was kind of stupid. It doesn't really capture how Jim was at all. This gives you a much better insight into how his mind worked, I think.“ Svima su nam dobro poznate najave Raya Manzareka o ”anti-Oliver Stone” filmu i kako će ovo biti istinita priča o Doorsima. Zapravo ovi filmovi se niti ne razlikuju previše, fundamentalna razlika je žanrovska razlika, to jest u tome što je When You're Strange dokumentarni film, a dok je The Doors igrani film. U prijašnjim redovima ovog ove recenzije sam već napomenuo da su oba žarna rađeni prema određenom scenariju, te svi žanrovi vuču sa sobom razne ideološke ili subjektivne implikacije. Sličnost je i u odnosu fabule i sižea, to jest na koji nam je način radnja prikazana. Tu sličnost možemo pronaći u retrospektivi, jer oba filma počinju scenom iz kasnijih dana Doorsa, gdje vidimo bradatog Morrisona, pa se priča javlja na početak, gdje je i sve počelo. Meni osobno je draži film The Doors jer isijava nekom čudnom energijom, a možda zato jer mi je i u predivnom sjećanju iz djetinjstva. Dok sam When You're Strange pogledao bez praznih očekivanja, potpuno smiren, bez bespotrebne ufurancije, da ga mogu što objektivnije ocijeniti.





Ovu recenziju ću zaključiti ponavljanjem glavnih zamjerka i napominjanjem neki koje možda nisam spomenuo a daju se iščitati.

1) Najava ovog filma kao ”anti-Oliver Stone” i kao istinitu priču o Doorsima. Po mome mišljenju takve najave su besmislene, jer ništa od toga nije napravio.
2) Najava da će film biti sastavljen od do sada neobjavljenih snimaka, također nije istinita, jer se neobjavljene snimke daju zbrojiti u možda 15 minuta.
3) Odabir poznatog naratora, iako je Johnny Depp sjajno obavio taj posao, mislim da je tu ulogu trebalo dati nekom nepoznatom glumcu, kao odličnu početničku šansu. Također, smatram da je Johnny Depp odabran zbog svoje prepoznatljivosti i popularnosti koja će samo privući masovno gledateljstvo.
4) Web trgovina na službenoj stranici filma je svakako nešto što bih nazvao dno dna, prestrašna komercijalizacija po vrlo skupim cijenama.
5) Svatko s osnovnim znanjem o montiranju filma i površnim znanjem o Doorsima je mogao takav dokumentarni film napraviti na svome kompjuteru, bez apsolutno ikakvih troškova te ga plasirati u javnost. Joj, možda sam trebao ja to biti.

Naravno, na vam je moji dragi čitatelji (ako ih još ima) da prosudite o kvaliteti ovog filma. Želim vam sve dobro u životu i nastavite čitati abcdoors.blog.hr :)