<	ožujak, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (5)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (2)
Kolovoz 2007 (4)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Odmor. Odmor se bliži. Želimo li ga? Naravno. Jedva čekamo te dane ljenčarenja, spavanja, dosade. Čekamo već par mjeseci, i eto. Dočekali smo. Još par dana nas dijeli od njega....
Lijenost. U nekim situacijama je užasna, a u nekima odlična. Ahh, ja sam obično lijena kad ne trebam bit, a kad mogu biti tad mi se baš skače=))
Dani bez škole. Dani dugog spavanja. Dani kasnih izlazaka. Dani zabave. To je odmor. Budimo se kad hoćemo, ručamo kad hoćemo, šetamo, idemo van, uživamo, gledamo tv i sve to kad god mi želimo...
Prelijepa jutra; nebo šarenih duginih boja- od sive do tamno plave, od tamno plave do svijetlo roze. Boje se mijenjaju, iz nijanse u nijansu. Gledam to, i divim se. Divim se nečemu što je tako predivno, nešto što se ne može nacrtati, napraviti. Nebo je unikat. Ne možemo ga zamijeniti, predivno je ovakvo kakvo je.
Voljene osobe pokraj tebe, tvoje prijateljice, tvoja obitelj. Svi ti oni uljepšavaju odmor. Svi oni su zaslužni za svaki osmijeh na tvom slatkom licu, za svaku riječ iz tvojih usta, za svaki prodorni pogled koji nekom upućuješ. Oni su tu kada nikog nema. Oni su tu....
Vjetar koji ti prolazi kroz kosu, šarenilo boja oko mene, sunce koje svijetli, trava.... To sve vidim kad šetam vani. Polagano dižem nogu po nogu, i uravnoteženo hodam. Zahvalna sam Njemu što je sve to stvorio. Ipak, kakav bi svijet bio bez toga? Kakvi bi mi to ljudi bili, kad ne bi u nečem vidjeli sreću, zadovoljstvo? Dali bi stalno bili u svađama, mrzovoljni? Moje mišljenje je da bi bili. Da je sve crno, kao današnji betoni koji pokrivaju livade, čovjek bi se jako promijenio. Ali, dali nam zaista treba sve to? Zar nije ljepše prošetati po livadi, imati piknik, igrat se na travi? Za mene, je. Divno je biti na nečemu tako lijepom i fascinantnom... Predivno je...

Spremam ormar, da, istina je. xD
Spremam, i gledam. Gledam šta je to sve tamo. Različite majice, hlače, veste. Sve u različitim bojama- roza, crvena, zelena, ljubičasta, crna, smeđa, bijela... Drugačiji modeli majica, drugačiji modeli hlača, vesta. Gledam to, i.. ugledam. Stvari. Stvari koje su mi puno značile, stvari kojih se volim sjećati i koje me potiču na razmišljanje. ((sad se pitate, šta je to? ali to su samo sitnice koje meni puno znače.)) Da, našla sam svoju suknjicu koju sam nosila na plažu, našla sam svoj kupaći kostim, svoje japankice, svoju šiltericu. U rukama mi je, u rukama mi je kupaći. Gledam ga, i sjećam se svega što se događalo preko ljeta. Pomirišem ga, i osjetim... miris mora. Taj predivan miris pun soli. ((iako se kostim pere, nikad se ne može „izbrisati“ taj miris, bar meni=))) Taj miris koji mi je pokrenuo suzice. Sjetim se mora, predivne duge plave boje. Plaže, kamenčića- od većeg do manjeg. Sjetim se kako sam hodala bosa po tim kamenčićima, u tom kupaćem. Sjetim se dugih ljetnih vrućih noći provedene mišljeći o osobama u Zagrebu, osobama do kojih mi je jako stalo. Noći provedenih vani, sa svojom rodicom. Mnogo sreće, puno osmjeha, sve je to tada bilo. I lijenost. Po cijele dane sam se samo izležavala, gledala tv, debljala se i uživala. Bila sam sretna. I kad sam se vratila u Zagreb, bilo je malo gore, sve mi je to falilo, ali opet je bilo ljeto, opet sam sve to mogla raditi. Ovaj put nisam uživala u predivnom plavom moru, nisam uživala na plaži, ne, nisam. Ali nije bilo toliko briga, toliko svega, bila je samo ONA tu. Sve se vrtilo oko nje. Dani dosade, dani bezveznog pričanja, smijanja bez razloga. Da nije bilo nje, bilo bi mi užas. I to mi nedostaje. Fale mi dani kad sam se počela družit sa mojoj drugom ljubavi, fale mi dani kada sam s njom bila po cijele dane vani, fali mi to.... A sada nitko nema vremena, a ni ja vjerojatno. I samo čekam da se to vrati. Ili se možda neće? Možda će se sve promijeniti? Možda njih dvije više neće biti TU, uz mene? Hoće li?





Jeli moguće da netko, bilokakva osoba, zabrani nekome družit se s osobom koju ne voli? Ne znam... Teško je o tome išta reći, jer nema točne situacije. Ali znajte da niste dobri prijatelji ako baš to radite. A ako radite, onda morate imat dobar razlog, razlog kojeg možemo shvatiti. Dali imate? Ljudi su tajanstveni, oni... možda rade nešto što ustvari i nežele, nadam se tome i vjerujem u to. Jer ako postoje ljudi koji osobama koje navodno vole zabranjuju da se druže sa drugim osobama, a nemaju pravi razlog, ne znam dali su oni ljudi. Pitam se kako bi se baš oni osjećali kad bi netko tako njima napravio. Pitam se šta bi oni napravili? Nemojte to raditi, pitajte se kako je to.... A osobe koje su „žrtve“ toga, bi se morale, trebale pitati dali imaju opravdane razloge takve osobe, dali su upravu- jednom riječju razmisliti. A poslije toga, morate odlučiti šta će te napraviti. Dozvoliti da netko upravlja vašim životom, ili to zaustaviti. ((naravno, neću opet govorit za opravdane razloge. xD)). Samo..... razmislite...





Dani su mi teški, dugi. Nemaju kraja, sve je crno-sivo. Jedina svijetla stvar u mom životu su moji prijatelji, na neki način obitelj, i moja zelena jakna xD bwaahaha
Život je težak. On je kao dugačak put na kojem imamo puno komplikacija, puno skretanja. Ne želim skrenuti, želim ići ravno, pravim putem. Ne želim past na neki kamen, ne želim gledati sebe i ostale kako krećemo krivim smjerom. Ali, KAKO pomoći? Kako to promijeniti? Kako ići ravnim, dugačkim, pravim putem kada ne znate rješenje? Zašto je sve tako? Zašto ne možemo uvijek znati rješenje, zašto ne budemo uvijek pametni i mudri, zašto ne znamo uvijek sve pouke, zašto si ne znamo pomoći?? I mnoga takva pitanja naviru mi u mislima. Ali, stvarno ne znam odgovor. Znam da se moramo boriti, boriti za sve u životu, krećući od male sitnice. Ne, lažem. U životu se jedino mora umrijeti, ali ako želite nešto postići u životu, biti nešto, trudite se i borite. Da, to je istina, ali zašto ako sve to znam, zašto ne mogu prihvatit to? Zašto lako odustajem, i zašto sam tako.....tako brzopleta, tvrdoglava?



Osjećam se čudno. Priznajem, možda me život nije pazio i mazio, ali voljela sam ga. Dosad. Sada sam....... Užasno se osjećam. Svakim danom nešto saznam, nešto što me jako dirne, nešto što me rastuži, razljuti, i onda ne znam šta bi radila. Samo sjedim i plačem. Tako je najlakše. Ili možda nije? Kako kome.
Teško je biti najbolji, najdraži. Ali ako to doista želiš, nije ništa teško. No, kako biti sve to ako ti okolina ne dopušta, ili možda neke osobe iz prošlosti, događaji? Šta napraviti? Šta napraviti ako osoba do koje vam je jako stalo radi ono što vi najviše mrzite, i svejedno joj je? Jel bolje rješenje plakati, svađati se ili to jednostavno prihvatit? A šta ako ne možete prihvatiti? Ja ne mogu, stvarno ne mogu......
Šta napraviti kad saznate da... da osoba koja vas je nekada voljela, i brinula se za vas, kaže da te ne želi vidjeti više? Jeli tada bolje plakati ili se boriti? Boriti, ali za šta? Sve što prođe, ne može se vratiti.
Šta napraviti kada si razočaran, kad nemaš druge opcije?
Šta napraviti kad saznaš da nekome više nije stalo do tebe, kad te se odrekne?
Teško je, meni je stvarno teško. Mnogi me ne razumiju, ali mnogi i ne znaju sve....



Pošto mi je ovo „zadnji“ post prije uskrsa, Sretan Uskrs, Sve naj naj bolje.
Pozz svima onima koje sam pozdravila u prošlom postu, ima ih dosta pa mi se ne da nabrajati, samo sam...umorna...

Sati, dani, tjedni prolaze. A ja...... Ja sam zaostala u prometu. Osjećam se kao da sam u autu, i stalno je crveno, nikad dosad nije bilo zeleno. Čekam na semaforu, čekam i želim proći taj put, ali ne mogu, nešto me zaustavlja, semafor mi ne da. Ne mogu proći dalje, nastaviti. Želim. Stvarno želim. Ali ne mogu.
Tako je meni sa školom, prijateljstvima, ljubavi... Al sad ću izabrat temu: Škola.
Sama pomisao na školu mnogim učenicima donese razočarenje, tugu, nekakav čudan osjećaj. Da, škola ustvari i je na neki način sve to. Meni barem. U njoj doživiš mnoga razočarenja, što zbog ocjena, što zbog ostalih stvari kaj se događaju u njoj. Ali škola ima i svojih zlatnih trenutaka. npr. Upoznavanje novih prijatelja, prva prijateljstva, odmori, ajmo reć i znanje. To sve treba iskoristiti. Treba znati biti dobar prijatelj. Ja se trudim, ali stvarno ne znam dal mi uspijeva. Ne mogu na deset strana odjednom, iako bi nekad i htjela..... Treba znati koristiti znanje. Nekada sam to znala, a sada, ne znam. Plačem svaki dan jer sam shvatila da sam se jako promijenila, da nisam to ja više. Nisam ona dobra curica, ona pametna, ona najbolja. To je za mene zastrašujuće, jedva to mogu pomisliti, a kamoli govoriti. Ali istina je. Promijenila sam se, i to izgleda na gore. Dali opće ima pomoći za mene? Učim, al ne naučim. Iako sve ja to znam prvih pol sata, ali poslije sve ispari. Žao mi je govoriti to, žao mi je priznati na šta sam spala, u što sam se pretvorila. I onda tako razmišljam, i samo suze krenu. Opet one crvene, „krvave“ oči, opet suze, opet idu niz moje rumene obraze, jedna za drugom. Ne mogu si dozvoliti sve to, ne mogu si dopustiti tako nešto. Ali kako mi pomoći??
Najgore je što ja želim, al mi ne uspijeva. Bojim se. Bojim se da neću biti ono što želim, da ću se pretvoriti u neko drugo biće, koje više ne poznajem. Ali taj strah.... Ne mogu se NE bojati. Ostala su još samo tri mjeseca. Od toga će deset dana otić na praznike, 3 dana za dan škole, izlete, i još po koji dan. A da ne računamo vikende. Nemam vremena. Vrijeme ide, a ja ostajem, zaostajem. I neću stići, nemam samopouzdanja, vjere ni snage. Iscrpljena sam. Ne znam kako krenuti dalje i popraviti sve moje zaostatke, sve moje propuste..
((....))





Jeste li ikada imali osjećaj da gubite, ispuštate iz ruku, osobe do kojih vam je jako, neizmjerno stalo? Argh, ja znam taj osjećaj. I vjerujte mi, ako ga niste osjetili već prije, užasan je. Kada nekoga jako volite, dali bi sve za njega, užasno teško, bolno vam je osjetiti da ga gubite. Taj osjećaj je neopisiv i svatko ga doživljava na drugačiji način. Postoje načini:da plačete danima i danima, neki to pokušaju riješiti i spriječiti, a neki sve to zatvore u sebe pa ispadaju ravnodušni. Iskreno, nisam sigurna gdje ja spadam. Izgleda da zavisi o osobi o kojoj se radi. Drugačije se ponašaš kad je muški spol a kad je ženski, drugačije se ponašaš kad ti je do nekog jaaaakoooooo stalo a do nekog manje, drugačije se ponašaš ako s tom osobom provodiš manje ili više vremena. Kada ja shvatim da gubim takve osobe, prvo se na neki način svađam jer ih ne razumijem, pa onda kroz tu svađu pređem na suze.
Doduše, po mom mišljenju, bar me jedna osoba tjedno razočara, ali uvijek se nekako suzdržam i ne govorim to. Ne znam, možda je to loše, al znam opet različite osobe koje to na različite načine shvate i prime. Neki se naljute, ne razgovaraju s tobom više, a neki pokušaju to popraviti. U mom slučaju je jednako. Poznajem par osoba koje se odmah naljute, za bilokakvu sitnicu, a i znam neke koji se ne naljute, koji to pokušaju popraviti. Ovdje sam sigurna u koju skupinu spadam. Ako mi je iskreno stalo do te osobe, sve ću napraviti za nju. Makar to bila nekakva žrtva ili bilo šta šta oni traže.
Jedna osoba tjedno me razočara.... ((ovo je sam prosječno, može se dogoditi da me u jednom tjednu ne povrijedi nitko, a u drugom dvije osobe. xD))
Iako me neke osobe razočaraju, pokušavam naći opravdanja za njih. Nekad mi ne uspije, pa onda tražim odgovore od njih. Jako malo puta ustvari priznam šta mi smeta i kažem toj osobi sve što mislim. Da, može biti loše, ali ne mogu si pomoći, takva sam kakva sam=))





Noo, što sam ja vama ustvari u ove dvije teme htjela reći...
U prvoj sam htjela reći da se treba boriti i uvijek skupiti snage za borbu, pokušavat i pokušavat sve dok ne uspiješ. Znam kako to sad ispada, prvo se žalim pa onda govorim rješenje koje sebi opće ne mogu reć.. Naravno, ovo rješenje je istina, ali istina koju ja ne mogu razumjeti, podnijeti jer znam i mislim da nemam vremena. Doista, nemam. Zato mi ne preostaje ništa drugo osim plakati...
U drugoj temi sam pokušala objasniti da su prijatelji nešto najvažnije u životu i da nikako ne dopustite da vam pobjegne iz ruke netko do kog vam je jakooo stalo. Napravite sve, a odustanite jedino kad ste sigurni da ste napravili sve i da nemate više „putova“.
To sam pokušala, i moram priznati da mi je dosta puta uspjelo, jer kako sam i rekla, napravit ću sve za one do kojih mi je iskreno jako puno stalo. Jedan jedini put mi nije uspjelo, ali sad o tome nećemo, ne želim to spominjat....

((Ako vam išta pada na pamet, neš da mi možete pomoć, javite!!xD))



Jedan mali, ali ipak veliki dio posta
pun ljubavi posvećen maloj Martici-> hej bejb, vidi. Sada imaš 13 godina, kao i svi mi!! Naravno, ti ćeš se uvijek isticati u gomili sa svojim smiješkom, svojim lijepim odijevanjem, i sa svojim veseljem koje širiš poput sunčevih zraka. Volim te jakooo puno i čestitam ti trinaesti rođendan. Želim ti puno zdravlja, sreće, ljubavi, i snage, pameti i volje da uspiješ u svojim ciljevima!! Mislim na tebe, i volim te.!

Pozdravi putuju do: Elle ((hvala kaj si uvijek uz mene i kaj si stvarno ono što jesi; moja best frendica, volim te punooo punoo i ne znam kaj bi ti rekla, puno mi značiš i sve to=)), Petra (( tnx kaj si dobra frendica)), Martica ((Hvala kaj si uvijek uz mene, hvala kaj me uvijek slušaš, moje žaljenje, hvala kaj si super frendica, i jako mi je drago kaj te imam. To nije sve al mi se ne da baš sad u ovo vrijeme nabrajat.=)) Na kraju.SRETAN ROĐENDAN!!)),Janchi ((hvala kaj si predobar frend, kaj me uvijek nasmijavaš, vadiš iz beda, i kaj si općenito ti.xD.voljam te)) Dea, Tea ((hvala kaj ste super frendice, kaj ste uvijek tu)), Jan ((hvala ti kaj si originalan, dobar frend, osoba do koje mi je jako stalo, hvala ti kaj si jednostavno ti ti i kaj mogu računat na tebe)), Tinta, Karmi ((još jednom se ispričavam za ono kaj se dogodilo, stvarno mi je žao.. Znajte da vas jaaakooo jaaakooo volim i da mi je jaaakooo stalo do vas, i ne znam šta bi ja bez vas)), Klarchi moja mala i Dorica (( poznajem vas tek negdje mjesec, dva al vas užasno puno volim!! imam osjećaj da vas jako dobro poznajem, iako ne mora značiti. Odmori su ljepši s vama, samo bi sve to trebali prebaciti malo i u stvarnost, otići van=) npr., danas je baš bilo supper. trebale bi nas par češće xD)), Kamy, Lea, Zrinka (( najbolje frendice, sve vas volim.posebno hvala kamy kaj je tak jako realna uvijek i ima najbolje riječi utjehe, i nadasve to je uvijek istina. puno hvala.lav ya)), Toma, Josip, Bibi ((super frendovi, manje ih poznajem od ostalih, al su ipak jako dragi i slatki i sve naj..)), šećeri na kraju- Mare, Ines i Lory (( Volim vas jaako puno, super ste, drago mi je kaj sam si postala super s vama.. Mare jedva čekam da te vidim!! PUUSAA.)).
Prof. Vlahek-> drago mi je što se čujem s vama, drago mi je što vas vidim, ali mi je jedino žao što nemrem doći do vas kad dođete!! xD maa sve razumijem, puno ljudi želi doći do vas... Hvala vam što ste tako dobra profesorica, i nadasve osoba.



Ako sam nekog zaboravila, oprostite...xD
spava mi se, papa.

Dani prolaze, svaki na svoj način. Neki je tužan, a neki sretan. Nekad je ispunjen kišom, snijegom, a nekad sunčekom i vedrim nebom. Ptice pjevaju, lete sretno po nebu. Da, počelo je prolijeće. Bar se tako činilo, prije par dana. Onda je odjednom bila kiša, pa potres, i onda... Snijeg. Argh valjda je tako i u mom srcu. Prvo je veselo, zaljubljeno, sretno, ali onda odjednom bude potres, i sve se promijeni; postane tužno, zbedirano, brže počne kucati, postane preplašeno, boji se svake minute koja dolazi. Nekad ne postoji razlog tome, a nekada su razlozi očiti, ali ih ne vidim. Teško je posve vidjeti razloge ako ne želiš da su oni ustvari krivci. Samo te, odjednom, počne nešto stezati u srcu i govoriti ti da nije uredu; nije uredu taj osjećaj, nije dobar. Zašto se jednostavno ne možeš pretvarati da si ok, i sretna? Možda je razlog to da nisi takva osoba, a i da je pre očito kad si uistinu sretna, a kad se pretvaraš. Nije lijepo osjećati to stezanje, nije lijepo biti sam. Također, nije lijepo biti sam jer si kriv za to, a nije lijepo biti ni tužan. U koju ja skupinu spadam?



((...))
Kiša. Mene pokazuje jedna kapljica. Rađa se, i kreće na svoje životno putovanje. Put do cilja je dug, dosadan, težak. Prolazim kroz mnoge poteškoće, ali se borim. Nekada odustanem, nekada si nemogu pomoći, pa stanem. Ali moj put ide dalje, nekada se spojim sa još jednom kapljicom, ali nakon nekog vremena i ona ode, ode na svoj put. Prolazim kroz lišće, drveće, cvijeće, pokraj ljudi. Ali, približavam se kraju. Ubrzo dolazim do ceste, ubrzo padam, i nestajem. Spajam se u jednu veliku cjelinu, lokvu. Prljava je, puna drugih kapi koje ne znam. Sama sam. Tužna, ne postojim više. Dali je tako i u stvarnom životu?
((...))
Prijatelji su nešto najvažnije u životu. Teško je prepoznati tko ti je ustvari pravi prijatelj, jer nekada samo umislimo tako nešto, i onda se razočaramo. Pravi prijatelji te najbolje poznaju, nikad te ne bi povrijedili, ili napravili nešto za šta znaju da ne voliš i da te vrijeđa. Nekada slučajno napravimo pogreške, ali prepoznaju se one slučajne i one namjerne.
U životu ćemo imati puno prijatelja, ali samo se pravi pamte. Zato treba dobro procijeniti prijatelje, i ako misliš da te samo iskorištavaju, makni se od njih, jer ti oni ne trebaju u životu. To je moja životna lekcija=))



((...))
Moji postovi su sve kraći i kraći. To je možda znak da sam ja sve gore i gore, nestaje mi inspiracije, a i ništa se zanimljivo ne događa u mom životu. Nije možda, nego sigurno. To je istina.×))
Nda, možda je novost da sam bolesna. Da, da. Osim tog što sam u mozak, sad sam i stvarno bolesna :D
U školi se uvijek događaju dobre stvari kad mene nema, tj. ne tolko dobre, koliko zanimljive i nove. Uvijek je dosadno kad sam ja tamo. Šmrc.
Neke od mojih frendica pate zbog ljubavi, neke zbog problema u prijateljstvima, neke su jednostavno sretne, a ja ne znam u koju grupu spadam. Izgubljena sam-.-
Hvala mojim frendicama, i frendovima. A to su: Ella, Petra, Martica, Klarchi, Dorica, Tinta, Karmi, Jan, Bibi, Toma, Barby, Anjuška, Nika, Dea, Tea, Jopa, Kamy ((posebna si, na svoj način. pusek)), Zrinka, Lory, Mary ((nadam se da ćeš mi brzo doć s „Kariba“. Volim te.)), Ines... One koje sam zaboravila slučajno, hvala i vama.
A zahvaljujem se jer ste svi tako dobri prijatelji i ne znam što bi bez vas. Puno puno vam hvala.
A jedno malo, ali ne manje vrijedno Hvala profesorici Vlahek. Hvala što ste uvijek tu, što ste puni razumijevanja, a i dogovorit ćemo se za...ono...xD

Volim vas. vaša... Kraljica samoće-.-

Velika žuto žarka točka zalazi sa neba. Polako se izmjenjuju boje - iz žute, narančaste, u tamno plavu. Odjednom se pojavljuju zvjezdice, neke veće, neke manje. Gledam ih i pitam se kako je to biti na nebu. Jel lijepo, zabavno gledati tolike ljude koji izgledaju poput malenih mravića koji stalno hodaju negdje. Da, i ja sam jedna mala crna točkica na ovom svijetu, i ja sam taj jedan mali mravić. Bez te jedne točkice ništa se ne bi promijenilo, sve bi ostalo isto. Možda bi drugi mravi bili žalosni par dana u početku, ali i to prođe.((...))



Koji je ovo osjećaj? Gledaš, a ne vidiš. Čitaš, a ne zapamtiš. Ljubiš, a ne osjetiš. Moliš, ali se ne ispunjava. Imaš prijatelje, ali kao da ih nekad nema. Naravno, postoji trenutaka kad i želiš biti sam. Ali, prijatelji su ZAUVIJEK, u tuzi, sreći, veselju, plaču. Uvijek su s tobom, bez obzira kakav si i gdje si i što si. Samo su s tobom. Argh, pitam se onda, zašto ja to nemam? Zašto me NITKO na ovom svijetu ne može shvatiti??!?? Dobro, možda je istina, pretjerujem. Sa mog gledišta, nema te osobe koja mene ustvari shvaća, nema je. Recite mi ako se varam. ((...))



U zadnje vrijeme mnogi me pitaju. Pa Veky, šta ti je, zašto si stalno u bedu.? A ja kažem.... tako, došlo mi je. Onda se poslije pitam, pa šta je tebi ustvari? Šta ti je, zašto si takva, ovo su ti najbolje godine a ti ih tako provodiš... Dugo sam o tom razmišljala i razmišljala, i nisam sigurna dali sam našla odgovor al bar je na neki način bolji od onog prije. Moj život, razmišljala sam kakav je on ustvari, šta se sve izdogađalo u njemu, dali opće imam razloga za sreću. Ahh, sad bi neki rekli, pa razlog za sreću su ti prijatelji koji te vole, koji ne žele da si u bedu. Možda je istina i da sam sebična, jer da nisam ovo sigurno nikad ne bi rekla. Znam da je mojim prijateljima „teško“ gledati me u bedu i tužnu, ali ako niste shvatili, ne može mi nitko pomoći. Pustite me jednostavno. Ako ne možete to podnijet. Ostavite me. Jer to sam prava ja, ja nisam neka hippie girl, ja sam samo obična cura koja ima razloga za tugu. Obična sam, nisam netko, ja sam nitko. I kad mi kažu da me takvu ne mogu gledati, pa zašto me gledaju. Stvarno, najozbiljnije, sa mojim glavoboljama, sa mojim bedom, ne želim ništa postići. A kamoli da sam u nekakvom središtu pažnje. Da to želim, našla bi drugačiji način, a ne ovakav gdje ostalima uskraćujem sreću i zabavu, kao i sebi, a ne samo to, nego se mučim i „pravim“. Vjerujte našla bi bolji način. To mi nije cilj. ((...))



Plačem, no jeli to išta pomaže? Dali pomaže kad se užasno osjećaš i kad nemaš odgovore, a pitanja ima milijun? Kakav je to kamen na srcu, zašto nikad ne padne? Zašto uvijek patim, ali ne samo ja, nego i ostali oko mene? Zašto je tako teško baš doma, a vani se sve čini lijepo? Vani su prijatelji, vani je lijepo vrijeme, vjetar, cvijeće. A doma je sva neka tehnologija, kompjuteri, televizori. Ipak, ne mislim da je to jedino razlog. No nećemo o tome=))
Danas je bilo tako lijepo vani. Sunce je sjalo, drveća su procvjetala, prvi znaci proljeća su se pokazali. A uz to bila sam sa prijateljima. Šetala sam kroz kajzericu, a vjetar je puhao. Sunce je tako jako sjalo da nisam mogla normalno gledati nego polu- otvorenih očiju. Sa Ellom sam pričala i zabavljala se, a i jedan dio sa Janom i Tomom. Srele smo ih i onda je Jan nastavio s nama do doma. Iako me boljela glava, i nisam bila baš neke volje, kao ni Ella ni Jan, bilo je jako lijepo. Sjetila sam se ljeta, onih prelijepih dana. Kada sam bosa šetala po plaži, kupala se, plivala, navečer išla u grad, zabavljala se. I nisam živjela u istom vremenu, maknula sam se od stvarnosti. Bilo je par osoba koje su bile uvijek uz mene, ako ne pokraj mene, onda u srcu. Tada sam bila sretna, stvarno sretna. Nisam imala toliko problema, briga, maknula sam se, nestala. Fale mi ti dani. Ne želim brige, ne želim probleme, ne želim ovo gledati. Ali to se ne može izbjeći. Od toga ne mogu pobjeći, a uostalom, ne mogu uvijek i bježati. Nekada je to najbolje rješenje, ali danas ne, nije. Moram se suočiti, iako, priznajem, to je jako teško. Teško je kroz sve to proći sam, bez ikoga. Ali preživjeti ću. Nadam se.



Molim vas. Shvatite me jednog dana. Teško mi je, a razloga ima milijun.
Volim vas sviju. A posebno hvala prof. Vlahek. i ostalima=))