Izlet u Lobor
nedjelja , 17.11.2019.Prije nekoliko dana, u utorak 12. listopada, nas četrdesetak umirovljenih liječnika krenulo je autobusom na Izlet u Lobor. Znali smo da će padati kiša, ali smo bili navikli da često odlazimo po bilo kakvom vremenu na izlete u zanimljiva mjesta. Vodstvo naše udruge je dobro organiziralo i pripremilo sadržaj izleta i točno odredilo mjesta koje ćemo pogledati.
Lobor je mjesto na južnim padinama Ivanščice, koju su inače mnogi planinari dobro poznavali, ali bilo nas je podosta koji smo prvi put posjetili taj gradić u blizini Zlatara .
Zanimljivi novootkriveni arheološki lokaliteti, stari Keglevićev dvorac iz 17. stoljeća kao jedan od najljepših ranobaroknih građevina u Zagorju i popularan ove godine zbog prvonagrađenog hrvatskog filma u Puli, Dnevnik Diane Budisavljević, koji je ispričao strašnu priču iz Drugog svjetskog rata, te na kraju zajednički ručak i druženje s domaćim ljudima, bile su glavne točke interesa koje su nas trebale zanimati na putu.
U samom gradiću Loboru, autobus je krenuo uskom cestom uzbrdo i stigli smo do Majke Božje Gorske koje je jedno od najstarijih Marijanskih svetišta u Hrvatskoj.Lobor
Samo mjesto je područje intenzivnih arheoloških istraživanja s nalazištima dokaza o ljudskom obitavanju od neolita do početka željeznog doba. Stari Rimljani su ovdje imali izgrađeni put koji je povezivao Sisciu i Poetoviu, pa je i samo mjesto dobilo naziv Labor prema riječi radionica. U podzemlju svetišta je iskopana ranokršćanska krstionica iz 3. stoljeća, a dolaskom Hrvata, nastalo je mnogo kamenih znakova hrvatskog pletera. Neki smatraju svetište najstarijom hrvatskom crkvom.
Crkva je mnogo puta pregrađivana, pa u njoj postoje različiti umjetnički stilovi. Na primjer, barokne freske na zidovima iza oltara.
U svetištu smo se zadržali skoro dva sata. Pregledavali smo crkvu, silazili u podrumske prostorije koje su bile osigurane betonskim stropom koji su postavili arheolozi da bi osigurali i sebe i posjetitelje. Istraživanja su još uvijek u toku, s većim ili manjim prekidima. Kiša je još uvijek padala, a mi smo ponovno sjeli u autobus i odveli se do našeg drugog odredišta, do Keglevićevog dvorca u samoj blizini Lobora i u kojem je danas smještena socijalno zdravstvena ustanova Dom za odrasle osobe Lobor-grad.
Ravnateljica doma, gđa Darinka Sviben nas je srdačno pozdravila, počastila nas kavom i kolačima i u kratkom govoru istakla da je u domu na trajnom ili povremenom boravku preko 200 teških kroničnih psihijatrijskih bolesnika, koji više nisu prikladni za obiteljski život kod kuće, niti su za trajnu hospitalizaciju. Dom je otvorenog tipa, štićenici primaju lijekove i većina je vrlo dobro adaptirana za život. Postoji trenutno problem sa okoštalom administracijom ministarstva zdravstva koje im ne dopušta veću dostupnost liječnika opće prakse u domu, pa ravnateljica moli nas liječnike da i mi pokušamo pomoći svojim osobnim utjecajem .
Već sam ranije spomenuo tragediju žena i djece za vrijeme Drugog svjetskoj rata. Taj povijesni dvorac je bio tranzitno mjesto za Židovke i srpkinje te njihovu malu djecu za kasniji prijevoz u veće koncentracijske logore smrti, primjerice Auschwitz i Jasenovac. Međutim, već u ovom dvorcu je umrlo preko dvije stotine djece i žena zbog neljudskih patnji kojima su bili izloženi. Pripremljena je mala 10 minutna komemoracija židovskih kolega koji su u povijesnoj baroknoj kapelici zapalili svijeće i na hebrejskom jeziku izmolili kadiš, svečanu molitvu za mrtve- Na inicijativu jedne kolegice pridružili smo se i ostali svojom molitvom i izražavanjem poštovanja umrloj djeci i majkama. Ne sjećam se kada je Ave Maria zvučala toliko potresno u takvom spontanom trenutku. Jer žrtve su bili djeca i žene koje nisu nikome predstavljale prijetnju ili razlog za osvetu, i vjerojatno nisu ni mogle shvatiti razlog za toliku mržnju svojih krvnika.
Jedan od službenika Doma nam je rekao da su žrtve sahranjene potajno i nisu nikada pronađene. A mi smo pošli na posjet i razgovor s pacijentima. Mnogi ljudi zaziru od druženja sa teško bolesnim duševnim bolesnicima. Ali mi smo bili liječnici, često u kontaktu s takvim bolestima i znali smo pristupiti i prijateljski časkati s tim ljudima Nismo se bojali paranoidne shizofrenije i razumjeli smo duboku tugu i povremenu otresitost pacijenata s bipolarnim poremećajem. "Idem za Božić kući na 14 dana da budem sa svojim roditeljima, a onda se opet vraćam ovamo", rekao mi je jedan mladi čovjek. Bio je jako ponosan da može pomoći osoblju doma i da je koristan. Rastali smo se u prijateljskom časkanju. A i drugi bolesnici su nam pokazali svoje ručne radove i lijepe goblene koje su marljivo izrađivali.
Završili smo s otužnim raspoloženjem i otišli dalje autobusom na ručak u Zlatar. Tamo su nas dočekali prijatelji iz Zlatara, njihove turističke zajednice i voditeljica likovne galerije koja se pohvalila s respektabilnim fundusom slika od 40 slika, koji su kreirali umjetnici Zlatara. Mogu pokazati i sliku koja mi se svidjela.
Na kraju su nam gostoljubivi domaćini restorana Zlatni lampaš pokazali kako se Zagorci znaju veseliti za Martinje.
Nećemo zaboraviti taj kišni dan.
Tekst i slike: Marjan Radej
komentiraj (2) * ispiši * #
