|
|
Kao što vidite po naslovu, ova se dva dana nisam držala dijete. 
Ne znam što mi se desilo. Inače kad bi mi dečko došao sa terena ja sam nastavila s dijetom. Ova dva dana sam žderala svašta. Nije tu bilo čokolada, ali sam jela i kruh i paštete etc.
Morat ću od ponedjeljka tj. već od sutra, vratiti se na staro, jer vidjela sam da mogu i kad hoću da imam super rezultate.
Imam još tjedan dana do godišnjeg. Onda bigam u Split s dragim. Osim što ćemo imati nekih poslova, morat ću dosta plivati. Po prvi puta u životu mama mi je kupila jednodjelni badić. Inače ih mrzim, ono kad mi se zaljepi sve za trbuh-fuj! Ali ove godine ću ga nositi jer trbuh mi je pun strija koje su mi ostale od trudnoće. Ne znam kako da se riješim prokletih strija. Netko mi je napisao ulje lavande? Ne mogu se sjetiti tko, pa vas molim da ako netko nešto zna da mi napiše.
Dosta sam razmišljala o trudnoći ovih dana. Mnogi mi kolege govore da se previše zajebavam sa 28 godina i kako bih trebala ići na bebu jer tko zna da li ću je moći imati baš kad ću htjeti. Teško mi se odlučiti za takvo nešto iz tri razloga:
1. rečeno mi je da nakon kiretaže moram pričekati neko vrijeme, iako ima gomilu primjera i suprotno, da su žene brzo zatrudnile i sve donijele na svijet zdravu bebicu
2. na xenicalu sam. To je terapija. Mogu s tim prestati, ali dok go to pijem ne smijem ostati trudna
3. želim smršaviti. Kad sam bila trudna u samo dva mjeseca trudnoće dobila sam 10 kila. Istina je da trudnoća na mene djeluje debljanjem, pa ne bih htjela završiti sa 200 kila. Dakle bilo bi lijepo da postignem neku normalnu težinu i takva zdrava krenem u trudnoću.
Što vi mislite?
Ne znam. Ipak mi nekako u glavi i srcu kaće da još malo pričekam dok se ne sredim.
Skinula sam gomilu vježbi. Imam ih sve spržene na CD-ima, a skinula sam i tu vašu famoznu Mayu. Kaj je ona fakat tak super?? Da vas cujem
Morat ću krenuti s vježbanjem inače će mi jako sporo ići kile dolje. Ima vas tu koje se ubijate u vježbanju, joj kako vam zavidim. Ja nikako da se pokrenem.
Još jednom molim da netko stavi neki „čelinđ“. I Skinny thin bones bi htjela krenuti pa će mi biti drago da imam neku potporu
Idem ja sad lagano s dečkom na neki mali izlet, a za kraj ponavljam post koji sam napisala davnih dana. Kako je došlo do svega što mi se desilo...i do debljanja i gubljenja dijeteta, pošto interesira dragu mi leptiricu Rosie M.
Post iz arhive:
Još prije 4 godine težila sam 65 kila. Nikada nisam bila debela do tada. Hormoni su mi bili super. I ne znam iz kojeg razloga odlučim ići na dijetu. Rekli su mi da je Atkins-proteinska dijeta super. Pekla sam prokletu mesinu i držala se toga puna dva mjeseca. Rezultati su bili odlični. Skinula sam 12 kila. Ej, ljudi, to je odlično. U svakom slučaju bila sam zadovoljna. I puna sebe. Vrtilo mi se konstantno, pa sam otišla pogledati krvnu sliku. Ukazivala je na totalni pad imuniteta i manjak svih vitamina. Pila sam Supradin. Ništa...loše sam se osjećala. Kile su išle gore. Počele su mi odjednom trnuti ruke i noge. Oduzetog tijela tj. dijela tijela svaka tri dana šepala bih na posao. Nalazi su ukazali da mi je streptokok od pada imuniteta i dijete legao na kosti. Dvije godine borila sam se riješiti te proklete bakterije ali nikako. Prošla sam cijelu muku sa normalnim funkcioniranjem, a uz lijekove koje su mi davali bio je i Decortin, lijek hormona koji je obavezno morao uči u terapiju. Od tog hormona, i ekstencilin inekcija, riješila sam se proklete bakterije, ali dobila 30 kila. Ni dan danas nemogu se riješiti vode nakupljene u mom tijelu i imam strašnih problema. Sve radi glupog izgladnjivanja i jednolične hrane te vodenih dana.
Razmišljala sam i o prošloj godini. Sva sam neka u gruntanju o novim odlukama i ciljevima, kako ih postići – što nije loše. Al' lako je napraviti plan za budućnost, ostvarenje je teško, tj. ovisi kako postaviš razmišljanje. No ono najvažnije je ono o čemu mislim zadnjih dana a to je što se sve izdogađalo u proteklih godinu dana. Godina je bila gozna. Nije da privlačim pažnju ili da se bezveze sažaljevam, nego tko god da je pogledao protekle događaje rekao mi je: „Kaj si ti još živa???“.
U prvom mjesecu upoznala sam divnog dečka za kojeg se kroz naredno vrijeme udajem. Split mi je donio ljubav mog života. Imam najdivnije stvorenje uz sebe. Taj čovjek me ni u jednom trenutku nije napustio i sve je samnom proživio. Mislim da većeg dokaza ljubavi ne treba tražiti. Krenulo je dakle idilično. Hodali smo na daljinu. Pričali o preseljenju, ali ništa da bi realizirali. Ja jedan vikend u Split, on drugi u Zagreb. Nije bilo teško.
Jedva da sam se oporavila i prihvatila činjenicu da me Decortin i abormalno debljanje uništilo te da moram nešto učiniti, i dalje je organizam pokazivao posljedice izmučenog tijela i neredovite ishrane i izgladnjivanja.
U trećem mjesecu odem kod ginekologa i kaže mi da imam HPV. Poludila sam. Prošla sam biopsiju, da bi test pokazao da ipak nemam HPV – toliko o današnjim stručnjacima. Al' glavno da je ona meni čupala tkivo iz maternice. Nakon toga, dolazi pregled kod istog ginekologa kako imam hrpu cisti na jajnicima i da nemam ovulacija te da zaboravim na bilo kakvu trudnoću narednih godinu dana dok ne sredim cikluse. Ma divno!
Odlazim dečku na Hvar da se malo psihički oporavim i tamo odlučujemo da će se on preseliti u Zagreb. Nije prošlo ni mjesec dana a on je već dobio posao u super firmi. Eh ti građevinari Slijedi odlazak u Split i doslovno auto pun, kao cigani, selimo ga u Zagreb. Naravno da jedan odlazak nije mogao preseliti modnog mačka iz Splita, te smo išli par puta. Umorni kao psi, krenuli smo živjeti skupa. Još uvijek sam bila sa cimericom. Odlučimo se tako preseliti u svoj stan, podstanarstvo. Tražimo, tražimo i nađemo prekrasan stančić na Jarunu. Kako bi si olakšali financijsku situaciju odlučujemo iznajmiti njegov stan u Splitu. Slijedi odlazak pet vikenda za redom u Split, krečenje stana, palimo cigaretu na balkonu u tri ujutro puni farbe po licu. Kupanje? Što je to? Nismo ni okusili morskoga zraka od silne prašine. No, uspjevamo iznajmiti stan. Hura, hura!
Živimo mi tako na Jarunu, dok nismo skužili da je baba luda, te nas je izbacila iz stana jer smo krivo otvorili omotnicu koja je bila naslovljena na nju, a mi smo mislili da je račun kojega trebamo platiti. Ostajemo bez stana i selimo se mom didi na Borongaj. Rado nas je primio dok se ne snađemo! Prestrašno!
Odjednom, od silnog umora meni se počinje konstantno preko dana vrtiti u glavi. Žalim se na strašnu glavobolju i već me dragi želi odvesti doktoru. Nisam trudna jer mengu još ni nisam trebala dobiti ali ajde da smirim strasti idem ja napraviti test. Sestra mi govori, pa ne možeš biti trudna, vidiš da nema ovulacija-tak ti je rekla ginekologica tvoja!
Odjednom test pokazuje plus. Sjedim u wc-u i plačem. Hm, da li zbog sreće ili me puklo jednostavno. Lavina osjećaja kreće. Ne znam gdje sam. Što ću sada? Dečko me grli sav sretan, viče kako je to divno, jer će postati tata. Polako mi dolazi sve u svoj red i osmijeh se pojavljuje na mom licu. Ajde nakon svega bar nešto što valja.
Uživamo u počecima trudnoće, pa i u tom malom stanu od dide, bez kinte u đepu. Naravno da ja radim i tek godišnji planiram oko 15.8. Čak ostajem u firmi tjedan dana dulje, jer me šefica moli. Ma nije uopće problem, jer moj je cijeli svijet. Gadi mi se određena hrana, nešto bi pojela već pogledom, puši mi se a ne bi trebalo, pa malo bi čohala trbuh jer me svrbi, malo ga gledam – divno!
Prvi pregled kod ginekologa i slijedi rečenica: „Divno da ste trudni, ali to dijete će uskoro umrijeti“. Da li sanjam? Osmijeh mi je još uvijek na licu. Postoji li situacija kad još ga niste razvukli do kraja, dolazi loša vijest a on se još uvijek širi na licu, jer jednostavno...ne može se već počet spuštat?? Dečko me grli, mama zove sa puta – sa tatom je na putovanju kroz Ameriku. Prolazi tjedan, dva, bebi prestaje kucati srce. Čeka se, čeka, kad evo opet ja na stoliću. Sva sreća mama je došla taj dan s puta i držala me za ruku. Ležim, bijele kutice oko mene. Trebala bih strepiti, pričati nešto, pokazat ikakve emocije, ali ja samo ležim, gledam u jednu točku dok oni rade što trebaju, bez imalo emocija, totalno tupilo. Odradim ležanje koje je obavezno, idem doma, opet ležim tupo i odlazim već za dva tjedna na posao.
Da li sam normalna? Naravno da nisam. Tj. jesam, zašto ne bih bila. To sam ja.
Dolaze nalazi kiretaže. Dijete se nije dobro razvilo iz razloga što se geni nisu dobro poklopili. Daljnja analiza - niste mogli zdravu trudnoću imati jer vam nalazi krvi i sve pokazuju na lošu krvnu sliku i izmorenost tijela.
Sve brzo prihvatim. Idemo dalje. Ma ne...ipak to nije dobro. Ostaje unutra, duboko u meni, zakopano. Ma ne...ne ostaje. Ili ostaje.
Naravno, kreće „smak svita“. Eto ga ponovo, osmijeh na mom licu. U odjelu, i aktovki, sva zbigecana, eto me na sastancima. Svi mi se dive. Ne kužim čemu. Ali oni se dive. Mislim da sam čak bila i u Splitu tjedan dana, no ne sjećam se ni jedne slike tog razdoblja.
Nakon ljeta, drage moje blogice, ja imam totalnu blokadu. Živjela sam, par mjeseci, odlazila na Vuk Vrhovec...Šta li je ono tamo bilo – ah da – rezistencija, malo šećer, pa nije, pa je i tako dolaze ti veliki doktori do zaključka da mi se ne razgrađuje hrana. Pa kome bi se išta razgrađivalo nakon svega.
Ali eto, sjedim doma, dečko na terenu, dolazi i taj četvrtak za koji živim, vraća se sa terena. Kraj je godine. Snijeg u Zagrebu. Sjedimo u autu, pričamo bezvezarije, život nanovo kreće nekako, kad me pita: „Očeš biti moja žena?“.
On i ja, u godinu dana hodanja, prošli smo sito i rešeto.
On i ja, danas zaručeni, držimo se za ruke kao i onog dana kad me prvi puta poljubio u malom stanu na Radunici.
On i ja, prsten na mojoj ruci, nježna ruka na mom licu, snijeg u Zagrebu, hladnoća u autu, a mi još uvijek na Radunici.....
Kupili smo stan. 31.1. ulazimo u njega. Obilazimo trgovačke centre i najveći problem nam je kupiti skuplji ili jeftiniji madrac za krevet.
On i ja......
Planiramo svadbu. Mjesto radnje – Split. Crkva Sv. Ante kod Poljuda i restoran Stari mornar. On i ja....
Cijeli svijet je naš.
Zar se uopće nešto loše događalo?
